Nadbiskup Kutleša slavio misu polnoćku u zagrebačkoj katedrali

Nakon pet godina misa polnoćka ponovno je slavljena u zagrebačkoj katedrali. Prvi put kao zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je misno slavlje u zagrebačkoj prvostolnici, u zajedništvu s križevačkim vladikom mons. Milanom Stipićem, imenovanim pomoćnim biskupima mons. Markom Kovačem i mons. Vladom Razumom, kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog, prebendarima Prvostolne crkve zagrebačke te ostalim okupljenim svećenicima, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

U uvodu u misno slavlje nadbiskup Kutleša pozdravio je sve okupljene i rekao kako "naše okupljanje noćas nije samo povratak u građevinu, nego povratak u živo srce naše mjesne Crkve; u mjesto molitve, žrtve, utjehe i nade tolikih naraštaja. Ova katedrala ranjena potresom, ali ne poljuljana u svome dostojanstvu svjedoči nam kako obnova nije samo tehnički zahvat, nego duh i zahtjevan put zajedništva, povjerenja i ustrajnosti." Nadbiskup je potom zahvalio svima koji sudjeluju u obnovi: Vladi Republike Hrvatske, Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, projektantima, statičarima, inženjerima, konzervatorima i restauratorima, izvođačima radova, radnicima i svim službama koje ulažu svoj trud, vrijeme i snagu u obnovu; rektoru Katedrale i njegovim suradnicima te svim vjernicima na strpljenju i molitvama.

Na početku homilije nadbiskup Kutleša kazao je kako "noćas stojimo u prostoru koji većina od nas poznaje cijeli život, ali ga sada gleda u drukčijem ruhu. Ovdje smo slušali riječi utjehe i nade u vremenima radosti i u vremenima tame. Ova katedrala bila je i ostala srce našega grada i utočište mnogih naraštaja vjernika. Noćas pred nama stoji kao ranjena majka: dostojanstvena, ali još uvijek sa znakovima stradanja od potresa. Njezine nezacijeljene rane vraćaju nas u ono jutro kada se zemlja zatresla, kada smo osjetili kako je sve što gradimo krhko i kako je tlo na kojem stojimo nesigurno."

Dodao je kako "slavlje Božića u ovoj još dokraja neobnovljenoj katedrali podsjeća nas da ni noć Kristova rođenja nije bila savršena. Nije bila ni idealna ni idilična. Bila je to noć poniznih koji su bili u stanju prepoznati Sina Božjega u nedovršenu i otuđenu svijetu. To nije bila noć dovršenih građevina, nego noć otvorenih vrata. Nije bila noć ljudske sigurnosti, nego noć povjerenja u Boga koji dolazi. Božić se nikada ne događa ondje gdje je sve pod kontrolom. Događa se ondje gdje čovjek priznaje da mu je u njegovoj nedovršenosti potreban Spasitelj."

Nadbiskup je istaknuo da je ovo noć povratka, "ne samo u zgradu, već u živo srce naše mjesne Crkve. U ovoj ranjenoj, ali živoj katedrali, božićna priča započinje iznova. Novi je početak i nadbiskupovih liturgijskih slavlja u prvostolnici koja nosi vidljive rane, pred jaslicama rođenja Gospodinova, kao znak da se služenje u Crkvi uvijek rađa iz poniznosti i spremnosti na žrtvu."

"Potres je razotkrio mnogo toga. Ne samo krhkost zidova i svodova naših zgrada, nego i naše unutarnje konstrukcije. Taj potres čija je sablasnost pojačana tada vladajućom pandemijom Covid-a pokazao nam je kako se lako urušava svijet naših sigurnosti. Ono što nam je bilo sporedno odjednom se pokazalo presudnim i potrebnim: odnos, blizina, nada, molitva", podsjetio je nadbiskup Kutleša i nastavio: "Upravo u tim danima straha i nesigurnosti, Bog je ponovno kucao na vrata naših srca. Kucao je onako kako uvijek kuca: tiho, strpljivo, gotovo nečujno. Kucao je kroz solidarnost nepoznatih ljudi, po rukama koje pomažu i nose upaljenu svjetiljku. Bio je prisutan u molitvama bez velikih riječi. Kucao je na vrata naše krhkosti jer zna da se upravo ona najlakše otvaraju. Bog ne nameće svoju prisutnost. On i noćas čeka da mu otvorimo vrata srca, svojih domova, ovoga grada. I ova noć, noć Božića, jest upravo noć u kojoj Bog kuca od vrata do vrata tražeći sklonište. Ovo je također noć u kojoj čovjek, napokon, može otvoriti ta vrata i ugostiti ga."

Mons. Kutleša poručio je okupljenima kako se Bog "ne boji malenosti. Naprotiv, on je bira. U Djetetu položenom u jasle objavljuje se snaga koja ne satire, vlast koja ne guši i moć koja ne ponižava. To je moć ljubavi koja se spušta do najnižega mjesta jer zna da se čovjek ondje najčešće nalazi. U svijetu koji veliča uspjeh, vidljivost i veličinu, Bog bira skrovitost i tišinu. On ne pobjeđuje snagom, nego poniznošću. Ne nadmoći, nego blizinom. Ne bukom, nego šutnjom. Ne nameće se, nego se daruje."

"Ova noć uči nas da se Bog ne boji naših ruševina ni zatvorenih vrata. Rađa se unatoč njima. I ondje gdje mi vidimo samo krhkost i neznatnost, on započinje svoje djelo spasenja", naglasio je i dodao kako je rečenica 'Za njih nije bilo mjesta.' možda najtužnija rečenica koja govori o čovjeku i o svijetu: "Ne zato što čovjek nije mogao ugostiti Spasitelja, nego zato što nije htio riskirati, pomaknuti granice vlastite udobnosti, poremetiti red koji je sam sebi postavio. Ta rečenica ne optužuje siromaštvo, čak ni objektivnu nemogućnost, nego zatvorenost srca. U toj se rečenici zrcali svaka naša odluka kojom Boga odgađamo za sutra i govorimo mu: sada nije vrijeme, sada nema prostora, sada imam važnijih briga. U njoj se prepoznaje svijet koji zna kalkulirati, planirati i osiguravati, ali se boji otvoriti vrata onome što ne može kontrolirati."

"No, nasreću, Božić ne završava tom rečenicom", podsjetio je Nadbiskup istaknuvši: "Da završava, ne bi ga bilo. Božić započinje upravo ondje gdje se ta rečenica nadvladava. U Božiću je ona nadvladana Božjom dobrohotnošću, njegovom spremnošću da rođenje Sinu pripravi u skromnosti jaslica, u tišini betlehemskih polja i u spremnosti pastira primiti glas nebeske vojske koja je slavila Boga, a ljude nazivala miljenicima njegovim."

Na kraju homilije nadbiskup Kutleša je poručio: "Iz ove katedrale koja se još obnavlja noćas se šalje poruka cijelome gradu i svima nama: obnova nije gotova, ali traje. Nije sve izliječeno, ali je dodirnuto milošću. Nije sve sigurno, ali je povjereno Bogu. To je dovoljno da se rodi nada. Neka se noćas ona rodi u nama ne kao misao, nego kao vatra koja grije naša srca. Neka ta nada ne ostane osjećaj jedne noći, nego postane navika srca. Neka nađe mjesto u našim obiteljima, u našim ranjenim odnosima, u umoru koji nosimo, u pitanjima koja još nemaju odgovora. Neka nas nauči da se život ne obnavlja silom, nego strpljenjem; ne ohološću, nego poniznošću; ne zatvaranjem, nego otvaranjem srca. Posebno povjeravamo ovu katedralu djeci i mladima koji su noćas ovdje: neka ovdje uče moliti, opraštati i nadati se kako bi u njima rastao novi narod koji vjeruje Bogu više nego svojim strahovima."

"Iz ove ranjene, ali žive katedrale, podižemo pogled prema Djetetu položenu u jasle i vjerujemo: iz ruševina može niknuti nada, iz tame svjetlo, iz poniznosti spasenje. Bog je noćas s nama, Emanuel, vječna Božja Riječ tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14). Ondje gdje ga se prima s poniznošću, započinje prava obnova i na djelu je novi početak", zaključio je nadbiskup Kutleša.

Liturgijsko pjevanje na euharistijskom slavlju predvodili u Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka, uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića. (kta)