Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Toliškog arhiđakonata

Donosimo propovijed vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića s misnog slavlja 6. ožujka u Odžaku na susretu svećenika Toliškog arhiđakonata.

„DOBAR PASTIJER, JER ŠTO KAŽE INOM, I SAM SVOJIJEM POTVRĐUJE ČINOM.“

Susret svećenika Toliškog arhiđakonata

Odžak, 6. ožujka 2025.

Ovogodišnji susret svećenika, koji djeluju na području Toliškog arhiđakonata, događa se na početku korizmenoga vremena kroz koje se cijela zajednica Isusovih vjernika pripravlja za svetkovinu Uskrsa. To je razdoblje, kao što nam je svima vrlo dobro poznato, u kojemu svi kršćani preispituju svoju dosljednost i moralnu vjernost Krist Gospodinu i njegovim pravilima. Oni mole blagoslov kako bi mogli sretno nastaviti i napredovati u svemu što je bilo dobro u dosadašnjem životu. Kroz te dane ištu također oprost za vlastite slabosti, posrtaje, nedosljednosti i nevjerstva pravilima Isusova puta i mole za blagoslov obraćenja i duhovnoga povratka na staze života.

U smislu povratka na pravi put i ustrajnoga hoda putom posvećenja za Isusom cijela je Crkva započela ovo milosno vrijeme jednostavnim pozivom svakom Isusovu vjerniku: Obrati se i vjeruj Evanđelju!

I.

Sve što u korizmeno vrijeme vrijedi za cijelu Crkvu i svakoga Kristova vjernika, jednako vrijedi i za svećenike. Dapače, za svećenike vrijedi još više negoli za druge i prije negoli za druge.

Sav korizmeni sadržaj i način vrijedi za svećenika kao i za svakoga drugog vjernika zato što je svećenik u zajednici Crkve ponajprije jedan od Isusovih vjernika te je, zajedno sa svim ostalim vjernicima, jednako pozvan na obraćenje i posvećenje, osobito s onima kojima je poslan služiti.

Vrijedi korizmeni poziv za svećenika prije negoli za druge vjernike jer je svećenik, po Božjem izabranju i daru, slobodno prihvatio biti predvodnik svojih vjernika te je, po naravi svoje službe, poslan u svakom smislu biti ispred, u stvarnom i vremenskom smislu.

Vrijedi zov korizme također više za svećenike negoli za druge vjernike jer se radi o potrebnoj autentičnosti navjestitelja i učitelja, što su dijelovi svećeničke službe. Naime, po naravi stvari, pretpostavlja se da osobno i predano teži za obraćenjem onaj koji drugima naviješta potrebu njihova obraćenja. U protivnom nedostaje vjerodostojnost. To jest, autentičan je onaj svećenik koji je već obraćeni propovjednik obraćenja drugih. I pretpostavlja se da je sām svećenik istovremeno, ponizno i ustrajno na putu svog osobnog posvećenja prije negoli druge poziva da to isto čine.

Potrebu, prisutnost i način djelovanja svećenika u zajednici vjernika, kao već osobno obraćenoga navjestitelja obraćenja drugima i posvećenoga posvetitelja ostalih, prepoznao je i opisao hrvatski pjesnik (I. Mažuranić), koji je u svojoj viziji vidi i želi vrloga pastira „gdjeno krotak k svome stadu grede“. Ovakva svećenika ne resi ni srebro ni zlato, već krepost i haljina pastira. Sȁmo takav svećenik je „vrijedan sluga vrednijega gospodara“. Dok ponizno i samozatajno drugima naviješta potrebu obraćenja, takvu svećeniku propovjednička riječ ponekad zapinje jer „i njega mlada ljeta uspomenom gorkom kore. Tere liječeć stadu rane, sam se svoje sjeti boli“. Međutim, on se uvijek trudi svojim djelima i cijelim životom stalno potvrđivati ono što naviješta riječima. Zato je takav svećenik: „Dobar pastijer, jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom.“

II.

Današnji odlomak iz Mojsijeve knjige Ponovljenoga zakona (Pnz 30,15-20) uzet je iz poglavlja kojemu je tema savez s Bogom. Naravno, i narod i pojedinac su pozvani ući u takav savez, no na čovjekovoj strani preduvjet za njegov ulazak u savez s Bogom je napuštanje neposluha Gospodu, povratak Bogu i nastojanje da živi blizu Božje riječi.

Nakon sklapanja saveza, međutim, nisu čovjeku zauvijek otklonjeni izazovi i mogućnost otpada niti riješena sva pitanja. I nakon sklopljenog saveza, naime, ostala je mogućnost čovjekova dvostrukog puta. To je vrijedilo jednako za sve članove izabranoga naroda Božjega, kojemu se u davna doba obraćao Mojsije. No to važi također za sve članove novog izabranog naroda, Crkve Božje, za svećenike kao i za ostale Kristove vjernike.

Vrlo je časna pripadnost narodu Božjemu, ali također izazovna i zahtjevna jer se od onoga, tko je ušao u savez, očekuje da savez čuva i primjenjuje, da mu bude vjeran. No, dok Bog nudi i sklapa savez s čovjekom iz ljubavi prema tom svom stvorenju, iako se ono pobunilo protiv Boga, čovjekov ulazak u savez s Bogom je dragovoljan, a njegova pripadnost tom savezu je slobodna. Zato i nakon ulaska u savez čovjeku ostaju kao mogućnost dva puta.

Bog je sklopio savez s izabranim narodom u želji da čovjek poslušno vrši njegove zapovijedi, ali slobodnu čovjeku poručuje: „Preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospoda, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Gospoda, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš“ (Pnz 30,15-16).

Čovjek, međutim, ima i mogućnost izabrati drugu vrstu puta. No onima, koji se upute takvim stazama i na njima ustrajavaju, Gospodin poručuje: „Ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo“ (Pnz 30,17-19).

III.

Svaki dan čovjekova života sličan je situaciji, slikovito rečeno, u kojoj se nalazi putnik na raskrsnici s koje vode dva puta u različitim pravcima. Pri tomu su jasno ispisani smjerokazi i čovjek zna koji od ta dva puta vodi do pravoga cilja, u život i sreću, te je na njemu samo da izabere i odluči se. Svjesni svega toga, zahvaljujemo Gospodinu što nam na početku vremena korizme poručuje: „Život, dakle, biraj, ljubeći Gospoda, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš (…). Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek“ (Pnz 30,19-20).

Božji prijedlog je vrlo svečan, posvema jasan i od najveće važnosti. Radi se o donošenju odluka i zauzimanju stanovišta, koje imaju konačno značenje i vrijednost u čovjekovu životu. Odluka je između dviju posvema različitih, čak suprotstavljenih, stvarnosti, kao što su život i smrt ili sreća i nesreća.

(kta)