Propovijed biskupa Majića prigodom 83. obljetnice mučeničke smrti sluge Božjega vlč. Ante Dujlovića: „Ako su mene progonili i vas će progoniti“ (Iv 15,20)

Na temeljima nekadašnje župne crkve Uzvišenja sv. Križa u Gumjeri banjolučki biskup mons. Željko Majić predslavio je u subotu, 11. srpnja 2026., sv. Misu o 83. obljetnici svjedočke smrti sluge Božjega vlč. Ante Dujlovića. Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti.

„Ako su mene progonili i vas će progoniti“ (Iv 15,20)

Gumjera, 11. srpnja 2026.

Draga braćo i sestre!

I ove smo se godine okupili na ovom svetom mjestu, na temeljima nekadašnje župne crkve u Gumjeri, kako bismo zahvalili Bogu za život i svjedočanstvo njegova vjernoga sluge, svećenika Ante Dujlovića. Okupljamo se u molitvenoj zahvalnosti što je Gospodin u našoj Banjolučkoj biskupiji podigao svećenika koji je Evanđelje živio do kraja – sve do posljednjega daha.

Prošle smo godine na ovom istom mjestu razmatrali Isusove riječi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Danas nas Gospodin vodi korak dalje. Govori nam: „Ako su mene progonili i vas će progoniti“ (Iv 15,20).

Vjerujem da ni nama danas, jednako kao ni apostolima koji su prvi slušali ove Isusove riječi, one ne donose mir ljudskome srcu. U ljudskoj bismo naravi najradije željeli da ih Isus nije izgovorio ili da ih se evanđelist, pišući Evanđelje, nije sjetio pa da su ostale neizrečene. Radije bismo slušali kako nam Isus obećava mir, uspjeh i sigurnost. Ali Krist nikada ne vara svoje učenike. Ne obećava lagodan život.

No, dok govori o progonu, obećava da će biti s nama i onda kada zbog njega budemo neshvaćeni, odbačeni ili progonjeni.

Povijest Crkve uči nas da pripadati Kristu – biti kršćanin – nije lagoda, nego blagoslov. Blagoslov koji svijet ne razumije, ali ga onaj koji se potpuno preda Kristu itekako osjeća. Tako je bilo u prvim stoljećima Crkve. Tako je bilo u dvadesetom stoljeću. Tako je, na različite načine, i danas.

Kada promatramo život sluge Božjega Ante Dujlovića, pred nama nije samo životopis jednoga mladoga svećenika. Pred nama je Evanđelje pretočeno u život.

Svima nam je više-manje poznat njegov, ljudskim očima gledano, kratak ovozemaljski put od rodne Ivanjske do posljednje postaje ovdje u Gumjeri. Nije navršio ni trideset godina života. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je 30. travnja 1939., a samo nekoliko mjeseci poslije dolazi ovamo za župnika.

Bilo je to vrijeme kada su se crni oblaci rata nadvili nad Europom. Mnogi bi rekli da je imao nesreću što je živio upravo u takvom vremenu. Ali vjera nas uči da Bog ne bira vrijeme u kojem ćemo živjeti. Pred svakoga od nas stavlja izbor: na koji ćemo način upravo u svome vremenu svjedočiti Evanđelje. Vlč. Ante izabrao je ostati vjeran.

Mladomisnički polet prekinuo je poziv na odsluženje vojnoga roka. Nakon njega slijede mnoge prepreke koje su ga priječile da se potpuno posveti Onomu za koga se još u ranoj mladosti opredijelio. Nažalost, nailazio je i na nerazumijevanje i kod onih koji su ga trebali najbolje razumjeti. Ali nije klonuo duhom. Nakon brojnih pokušaja konačno se vraća u povjerenu mu župu Gumjeru i preuzima brigu ne samo za svoje župljane nego i za okolne župe. Sam piše kako je ostao gotovo jedini svećenik na velikom prostoru između Vrbasa i Ukrine te da na pastoralnoj skrbi ima cijelu „malu biskupiju“ – osam župa – iz kojih ga vjernici u svojim potrebama svakodnevno traže.

Bio je to, ponovimo još jednom, njegov svjestan izbor. Još bolje rečeno, bilo je to nasljedovanje Onoga koji ga je pozvao u svoju službu i upravo za to vrijeme, na ovome mjestu i u ovome kraju, izabrao za svoga svećenika. Bio je to iznimno hrabar čin. Ali nije to bila hrabrost čovjeka koji nije poznavao opasnost. Naprotiv, bio je potpuno svjestan prostora i vremena u kojemu je trebalo potvrditi svoje svećeništvo. A to znači ljubiti Krista i povjereni mu narod više od vlastitoga života.

Braćo i sestre!

Isus, govoreći o dobrom pastiru, uspoređuje ga s najamnikom. Najamnik bježi kada vidi vuka. Pastir ostaje. „Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“ I vlč. Ante položio ga je.

Ubijen je s jedanaest uboda nožem i tri metka, kako svjedoči njegov tadašnji susjedni župnik, a poslije banjolučki biskup Alfred Pichler, koji mu je vodio sprovod i slavio sv. Misu zadušnicu. A Josip Vrbanek zapisuje: „Dva mu hica probila glavu, jedan prsa; na tijelu je imao jedanaest rana od bodeža; lakat mu bio razmrskan.“

Gledajući vrijeme i okolnosti, kao i njegovu veliku želju da ostane sa svojim narodom, nameće se pitanje: je li Ante tražio smrt? Je li i njemu, poput starozavjetnog proroka Ilije, bilo svega dosta pa je poželio da Bog uzme njegov život? (usp. 1 Kr 19,4)

Iz njegovih pisama jasno zaključujemo da nije želio ni vlastitu smrt ni smrt bilo kojega čovjeka. U njima ne nalazimo ni mržnju ni očaj, ni prijezira prema životu. U siječnju 1943. moli da se zauzmu za skupinu uhićenih pravoslavaca. U pismu ih naziva jednostavno: „moji ljudi“. Ne kaže: naši. Ne kaže: njihovi. Ne pita kojoj naciji pripadaju. Za pastira postoje samo njegovi ljudi. To je Evanđelje. To je svećeničko srce.

Koliko nam ta njegova jednostavna rečenica i danas govori! U vremenu kada se ljudi tako lako dijele na „naše“ i „njihove“, kada se najprije pita tko je koje nacije, koje vjere ili kojega političkog uvjerenja, Ante nas podsjeća da je Krist prolio krv za svakoga čovjeka, za sve ljude. Zato su za njega svi „moji ljudi“.

To je očitovanje njegova svećeničkog srca. To je ispovijest njegove vjere. To je iskaz ljubavi prema Onomu koji se za naš život darovao i kojemu je on sam povjerio vlastiti život.

U pismu subratu svećeniku, najvjerojatnije župniku Bilogriviću, koji dan prije smrti piše: „Sada sam najsigurniji za smrt. Ali uza sve to, ništa se skoro ne plašim, veseo sam i raspoložen. Prvi puta sam među partizanima, ali se čudim da sam tako veseo. Blizu sam mučeništva. Moji ljudi su svaki dan i noć stalno kod mene. Rado ginem s njima. Molim Vas, molite se za mene, a to molim i drugu braću svećenike da se mole, da ustrajem. Bog zna hoćemo li se ikada više vidjeti. Ako ne na zemlji, a u nebu sigurno.“

Braćo i sestre!

Ovo nisu riječi čovjeka koji se predao sudbini. Ovo su riječi svećenika koji je još prije smrti predao svoj život Kristu.

Ne čini li nam se nužnim ovdje zastati i upitati se kako se dolazi do ovoga stupnja vjere? Je li to nezasluženi dar jednoga trenutka ili život kojemu je smrt samo potvrda i vrhunac?

Primjer vlč. Ante jasno nam govori da čovjek ne postaje mučenikom u činu mučenja, u jednom trenutku ili jednome danu. Mučenikom se postaje svakodnevnom vjernošću, a mučeništvo je samo posljednja potvrda već proživljenoga života.

Jer njegovo svjedočanstvo vjere u krvi nije počelo one noći kada su ga odveli iz župne kuće. Počelo je mnogo prije: onoga dana kada je izgovorio svoje svećeničko „da“, kada je odlučio vratiti se u Gumjeru, kada je ostao uz svoje vjernike premda je znao da mu prijeti smrt.

Te kobne noći, 11. srpnja 1943., samo je dovršeno ono što je njegov život već dugo govorio. Na njemu su se doslovno ispunile Isusove riječi: „Mene su progonili i vas će progoniti.“

Braćo i sestre!

Lako bismo mogli pomisliti da se ovo Evanđelje odnosi samo na neka prošla vremena ili na razdoblja posebnih kriza i progona. Ali nije tako.

Danas, Bogu hvala, barem ovdje ne živimo krvavi progon pa se od nas ne traži da krvlju posvjedočimo svoju vjernost Kristu. Ali se od nas itekako traži svakodnevno mučeništvo: mučeništvo poštenja kada se nepoštenje isplati; mučeništvo istine kada je laž korisnija; mučeništvo vjernosti braku i obitelji kada se to smatra zastarjelim; mučeništvo ispovijedanja Krista kada se vjeru želi svesti na privatnu stvar; mučeništvo praštanja kada se osveta čini privlačnijom.

Zato Isusove riječi: „Mene su progonili i vas će progoniti“ nisu samo uspomena na prošlost. One su ispit savjesti za svakoga od nas.

Jesam li spreman ostati uz Krista kada me to može stajati?

Jesam li spreman ostati vjeran svojoj savjesti kada će me zbog toga ismijati?

Jesam li spreman ostati uz Evanđelje kada ono postane nepopularno?

Kod vlč. Ante tu nije bilo upitnika. Na sva je ta pitanja već na svome svećeničkom ređenju odgovorio odlučnim: „Jesam, s Božjom pomoći.“ I ostao je učitelj vjernosti Bogu i Crkvi.

Zato danas ne molimo samo za pokoj duše sluge Božjega Ante Dujlovića. Vjerujemo da ga je Gospodin već primio u zajedništvo svojih vjernih slugu. Molimo da, bude li to Božja volja, Crkva jednoga dana potvrdi ono što vjerni puk već desetljećima osjeća: da je među nama živio svećenik koji je Krista ljubio više od vlastitoga života.

No, danas molimo i za sebe:

Da nam ne bude dovoljno diviti se njegovoj hrabrosti, nego da je nasljedujemo.

Jer Crkvi danas nisu potrebni samo ljudi koji će se sjećati svojih svjedoka vjere. Potrebni su ljudi koji ih neće samo slaviti, nego ih nasljedovati; koji će, poput njih, ostati vjerni Kristu do kraja.

Neka nam u tome pomogne zagovor Blažene Djevice Marije, Kraljice mučenika. Neka nas primjer sluge Božjega Ante Dujlovića pouči da nas nijedan progon, nijedna prijetnja, nijedna kušnja ni ikakva patnja ne mogu rastaviti od ljubavi Božje koja nam je darovana u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. Amen.