Propovijed biskupa Majića povodom proslave 100. obljetnice župe Bila

Župa Bila proslavila je u nedjelju 10. kolovoza 2025. stotu obljetnicu osnutka svečanom svetom misom koju je predvodio banjolučki biskup mons. Željko Majić. Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti:

100. OBLJETNICA ŽUPE SV. FRANJE ASIŠKOG – BILA
Bila, 10. kolovoza 2025.

Dragi župljani župe Bile, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, poštovani hodočasnici i prijatelji!

Ovo je godina jubilejâ. Na razini opće Crkve slavimo Jubilarnu – Svetu godinu, 2025 godina od utjelovljenja Riječi koja bijaše u početku, Riječi koja bijaše Bog, po kojoj sve postade i bez koje ne postade ništa (Iv 1,1-3), od rođenja Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. -To je članak naše vjere formuliran na Ekumenskom koncilu u Niceji prije 1700 godina.

Na razini Crkve u Hrvata u ovoj godini obilježavamao 1100 godina od Splitskih sabora i isto toliko godina od Hrvatskoga kraljevstva.

A evo u našoj Bisupiji, da se zadržimo samo u ovom livanjskom kraju i dekanatu, 150 godina od mučeničke smrti fra Lovre Karaule; 100 godina zavjetne kapelice u čast sv. Ilije u Prologu – župa sv. Ante Padovanskoga u susjednoj župi Čuklić; 50 godina od uspostave župe sv. Mihovila arkanđela Odžak-Ćaić koju ćemo, ako Bog da, obilježiti o sv. Mihovilu. A danas, ovdje u Biloj, sabrala nas je zahvalnost Bogu za 100 godina postojanja i blagoslovljena djelovanja ove župe sv. Franje Asiškoga.

No, sve ove obljetnice, koliko god našem ljudskom promišljanju bile velike, one su u bíti kratak dan koji velikim danom ne učini zbroj godina nego veliki i vječni Dan – sam Krist Gospodin koji je iz velikoga i vječnoga Dana došao u ovaj naš kratki i vremeniti dan, kako u jednom govoru reče sv. Augustin, biskup.

I, ustinu, ovaj naš svečani dan ne bi se nikada dogodio da Gospodin nije prije 2025 godina ušao u ovaj naš dan; da se nije rodio u vremenu; da nas nije od grijeha oslobodio, svladala bi nas bijeda; da nije bilo njegova milosrđa, ne bismo ovaj dan doživjeli; da se on nije našoj smrti prilagodio, propali bismo; da nam nije u pomoć pritekao, izginuli bismo – da On nije došao (sv. Augustin, Govor 185; Pt 38, 997-999).

Stoga:

– neka se danas naša hvalbena pjesma i molitva zahvalnica u prvom redu uzdigne Ocu nebeskom za dar Sina koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa, postao nama sličnim, poput nas iskušavan u svemu osim u grijehu, po kojem smjelo pristupamo Prijestolju milosrđa i milost za pomoć nalazimo u pravi čas (Heb 4,15-16); za dar Duha Svetoga koji je ovu župu prosvjetljivao, nadahnjivao i Božjom snagom krijepio da, unatoč mnogim izazovima, ostane uvijek vjerna Kristu, Crkvi;

– neka naša molitva u ovom danu, koji nije samo datum, nego svjedočnstvo vjere, bude prožeta i dubokom zahvalnošću Crkvi banjolučkoj i biskupu fra Jozi Gariću koji je prepoznao duhovne potrebe vjernika ovoga kraja i prije 100 godina kanonski ustanovio župu odvajanjem od župe Čuklić; svećenicima – duhovnim sinovima sv. Franje koji su sve ovo vrijeme u ne malim kušnjama vjeru čuvali živom i čistom, povjereni puk evanđeoski tješili, euharistijski hranili i sakramentalno krijepili; našim djedovima i bakama, tim neslomljivim stupovima vjere; majkama koje su u rukama krunicu prebirale i u vjeri i poštenju djecu odgajale; očevima koji su u ne malim žrtvama, s pouzdanjem u Boga, svagdanji kruh osiguravali, kapelice i crkve gradili; djeci i mladima koji su vjeru pradjedovsku živjeli i kada su ovaj kraj napuštali nikada nisu zaboravili tko su i odakle su, što i danas, Bogu hvala, u bilo koji kraj svijeta dođemo, prepoznajemo.

Ne boj se stado malo

Ulomak iz Evanđelja, koje nam Crkva danas na 19. nedjelju kroz godinu stavlja na razmišljanje, započinje Isusovim riječima ohrabrenja: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo“ (Lk 12,32).

Kad je ova župa prije 100 godina osnovana, bila je upravo to stado malo s drvenom kapelicom koja je, zajedno sa svim inventarom, izgorjela 1932. godine. No, ohrabreni Kristovim riječima naši se preci nisu predavali kako pred izazovom izgorjele crkve tako ni pred mnogim kušnjama koje su pratile hod ove župe i kraja. Sa živom vjerom poput Abrahama, o kojoj smo hvalospjev čuli u drugom današnjem čitanju, poput Marije, Isusove majke i naše Majke u milosti, koju je Anđeo Božji ohrabrio istim riječima, pošli su na put izgradnje ove župe. Zasigurno često ne znajući gdje će stići i koja će ih iskušenja na tom putu dočekati. No, dobro su znali s kim idu; da na putu nisu sami, da je s njima Isus, da je On zapravo njihov Put. I kada su u vihorima ratova dvadesetog stoljeća imali osjećaj da ih je poput gospodara iz Evanđelja i sam Bog na određeno vrijeme napustio, nisu očajavali, s Puta nisu silazili, nego budni u vjeri čekali pojavak slave Gospodina našega Isusa Krista.

No, draga moja braćo i sestre, ova obljetnica nije, i ne smije biti, samo retrospektiva prošlosti. Zato se i zaustavljam s prikazom tih prekrasnih kamenčića vjere jedinstvena mozaika ove župe u kojem se zrcali ljubav i vjernost naših predaka te oči okrećem prema nama, njihovu potomstvu kojemu u dio pade da na temeljima vjere naših predaka utvrđujemo vjeru za novo stoljeće. Kako? Evo nam i odgovora: Budući da župa nije samo teritorijalno omeđen prostor za koji je pastirska briga, pod vlašću dijecezanskog biskupa, povjerena župniku kao njezinu pastiru (kan. 515 §1), s lijepo uređenom crkvom i crkvenim objektima, nego i zajednica vjernika koja se okuplja na slavlje Euharistije koja je srce i vrhunac života Crkve, u kojoj sam Krist svoju Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu i po kojoj izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu (KKC 1407),  pozivam te, dragi vjerniče, da se, bez straha i zadrške, kao živo kamenje ugrađuješ u duhovni dom, u svoju župu; da poput onoga vjernoga sluge koji je spremno dočekao svoga gospodara i ti budan budeš; da ti nedjeljna Euharistija i dnevna molitva budu svjetlo koje razgoni mrak, snaga koja te jača, najveća radost srca; da budeš bogoljub i domoljub koji pred izazovima i pozivima ovoga svijeta ne bježiš ili se za njima povodiš, nego hrabro svoju vjeru svjedočiš te pradjedovsko ognjište čuvaš, braniš i gradiš; koji se otvara životu i neprestano zahvaljuje Bogu na daru očinstva i majčinstva; koji svoju djecu i mlade u vjeri odgaja, poštenim putem usmjerava, moralnim ogrtačem odijeva; voli stare roditelje i za njih se brine; u svim potrebnima prepoznaje Lice samoga Krista.

U otpjevnom psalmu današnje Liturgije čitanja zajedno smo sa Psalmistom ponavljali: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!  Danas s ponosom možemo reći: ova je župa imala Boga za Gospodina! Jednako kada se rađalo i umiralo, gradilo i razaralo, tugovalo i radovalo. Stoga i naša žarka molitva da tako bude i danas i u buduće. Vjera naših predaka i hod župe velika je baština koja nas danas čini ponosnim. No više od ponosa mi moramo danas u sebi osjećati obvezu da nastavimo putem kojim su išli naši pretci, a taj put jest sam Isus.

Zato neka ova stota obljetnica ne bude kraj, nego novi početak: početak za obnovljenu vjeru u našim obiteljima, jače zajedništvo u župi, hrabro i ustrajno svjedočenje vjere jednako djece, mladih i starijih u društvu. Jer ova obljetnica nije spuštanje zastora na pozornici na kraju jednoga čina nego nastavak „drame“ života kojoj je redatelj sam Isus Krist koji je naš Put, Istina i Život; naš Izvor, Vrhunac i Cilj.

Dragi vjernici župe sv. Franje – Bila! Sretan vam stoti rođendan župe! Živite u Kristu, rastite u Duhu, i ne bojte se ničega, jer Gospodin je s vama! Neka vas Blažena Gospa, Isusova majka i naša Majka u milosti, zaogrne svojim plaštem i zagovorom kod Boga od svakoga zla obrani, a sv. Franjo Asiški bude nadahnuće vjerna i ponizna služenja Gospodinu i moćan zagovornik u nebu. Amen.  (kta/tabb)