Propovijed biskupa Majića na 84. obljetnicu pokolja katoličkog puka i uništenja župe Krnjeuša

Za nevine žrtve pokolja katoličkog puka župe Krnjeuše pokraj Bosanskog Petrovca, kojeg su izvršili tzv. ''srpski ustanici'' 9. i 10. kolovoza 1941., banjolučki biskup Željko Majić predvodio je misno slavlje u subotu 9. kolovoza uz jedini preostali katolički simbol u tom kraju – kameni križ. U pokolju u župi Krnjeuša ubijen je župnik Krešimir Barešić, tri sjemeništarca i do sada popisanih još 278 civilnih žrtava od čega 49 djece do 12 godina i 72 žene. Župa je potpuno uništena. Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti.

MOLITVENI SPOMEN

Krnjeuša,9. kolovoza 2025.

Draga braćo i sestre!

Božjom dobrotom, evo smo se i ove godine okupili ovdje na ovom opustjelom groblju u nekada prostranoj župi Krnjeuši u kojoj je prije Drugoga svjetskog rata živjelo više od 1200 vjernika (prema podacima iz 1939., 1268) i gdje danas više nema vjernika – katolika. Nema više ni župne crkve, ni kuće, ni devet grobalja, ni obiteljskih ognjišta. Ostao je samo ovaj kameni križ ispred kojega slavimo ovu nekrvnu Kristovu Žrtvu u snazi vjere da je krv naših svjedoka vjere, koja je prije 84 godine ovdje prolivena, pročišćena Kristovom Krvlju s Križa na Kalvariji, posvetila ovo tlo. Zato mi danas ovdje sabrani nismo kao oni koji su izgubljeni u moru pustoši totalitarnih režima u nastojanju da iznovice svake godine preoravamo grobišta kako bismo iskopali zatrpane kosti za hranu mržnji i težnji za osvetom, nego smo hodočasnici nade koji žele svoje molitve sjediniti s nevino pobijenom braćom i sestrama s nakanom da se zlo prošlosti više nikada ne ponovi. Želimo ovu sv. Misu slaviti u zajedništvu s preminulom našom braćom i sestrama. A to su župnik Krešimir Barišić (1907.-1941.), sjemeništarci Ilija Poplašen (18 g.), Jure Tomičić (17 g.) i Ivan Skender (13 g.), koji su ubijeni zajedno sa svojim dobrotvorom samo zato, kako su ubojice opravdavale svoj zločin: „da ne budu popovi“; tu su vjernici župljani (do sada imenom i prezimenom prepoznatih 278 vjernika ove župe među kojima bijaše 49 djece do 12 godina i 72 žene). Oni su, prošavši kroz nevolje velike, svoje haljine oprali i ubijelili u krvi Jaganjčevoj i zato danas stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć (usp. Otk 7,14-15). Šutimo pred ovim nemilim događajem koji nije samo povijesni podatak nego stvarnost koja i danas živi u našim srcima. Šutimo i pred ovom strašnom znamenkom, jer svaki od njih imao je ime, lice, život i obitelj.

No, grobnu šutnju u zahvalnu molitvu pretvara nada da su duše naših dragih nevino pobijenih sada u raju, da stoje pred licem Oca nebeskoga i da zajedno s anđelima i svecima i našom nebeskom Majkom slave nebesku liturgiju. A tu nadu hrani vjera koja proizlazi iz Kristova obećanja. Naime, nakon što je Isus na Posljednjoj večeri razdijelio kruh, uzeo je čašu i rekao svojim učenicima: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem“ (Mk 14,24-25). Koji dan ranije, prije nego će podnijeti svoju otkupiteljsku i spasenjsku Žrtvu, u razgovoru s učenicima, Isus obećava „čašćenje“ koje iskazuje Otac nebeski onima koji kao zrno bačeno u zemlju umiru, onima koji mu vjerno služe: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12, 24-26).

Draga braćo i sestre! Previše je zrnja – ljudskih života, kako u Drugom svjetskom tako i u Domovinskom ratu, na brutalan – zločinački način bačeno u ovu od Boga darovanu nam zemlju. I ne samo ovdje u Krnjeuši, nego i u susjednim župama Drvaru i Grahovu, u Gumjeri, u Briševu kao i u cijeloj nam Biskupiji. I vidite ovoga velikoga Božjega dara: Unatoč tolikim zločinima, mi na mjesta stradanja naše braće i sestara ne dolazimo vođeni duhom mržnje i osvete nego duhom zahvalnosti. Zahvalnosti Bogu što je u Rodu i Crkvi našoj pronašao sinove i kćeri koje nikakvo zlo nije moglo rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem (Rim 8,38). Zahvalnosti prema našoj nevino pobijenoj braći i sestrama što su nam na najuzvišeniji način pokazali kako sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (Rim 8,18).

Istina, smrt nije nikada lagana, pogotovo nasilna. Pa i sam Isus je u Getsemanskom vrtu molio Oca nebeskoga da ga, „ako je moguće, mimoiđe čaša” (Mt 26,39). Ali kada se sjećamo nekoga tko je živio i umro u vjeri, tada na smrt ne gledamo kao na gubitak, nego zahvaljujemo Bogu na plodovima koje je ta žrtva donijela. Jer, kako kaže Gospodin: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24).

Vlč. Krešimir bio je Božji sluga – Kristov svećenik, a mi ga, ovlašću Svete Stolice da se na dijecezanskoj razini pokrene postupak za proglašenjem blaženim, danas smijemo zvati Sluga Božji Krešimir Barišić. O njegovu svećeničkom životu govorio sam prošle godine na ovom istom mjestu. A neumorni svećenik naše mjesne Crkve, msgr. dr. Ante Orlovac, objavio je i vrlo vrijednu knjigu: Palme im u rukama – Život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941., Banja Luka – Zagreb, 2008. Stoga mi se čini nepotrebnim ponovo prepričavati njegov životopis ili pak detaljno se prisjećati toga dana kada je tama zla zasjenila ljetno sunce, kada se kroz dim zapaljenih kuća i župne crkve, u kojoj su izgorjela tijela dobroga župnika i sjemeništaraca, kao kâd pred lice Božje uzdizale njihove plemenite duše i duše svih ubijenih u tim kolovoškim danima.

Zato ovaj naš zbor oko Kristova oltara nije spomen na tragediju koja se dogodila prije 84 godine. Iako su ubijeni iz mržnje prema vjeri, oni su svoje živote položili iz ljubavi prema Kristu i Crkvi. Stoga je ovo spomen na ljubav. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13), rekao je Isus dodajući: „Vi ste prijatelji moji“ (r. 14). To prijateljstvo Isusa, župnika i povjerenih mu vjernika potvrđeno je žrtvom života, žrtvom koju nikakvo ovozemaljsko prekrajanje povijesti ni granica ne može izbrisati, jer je duboko utisnuta u dlan Božje ruke. A, Bogu hvala, i u srca nâs ovdje okupljenih i u srce naše Banjolučke biskupije. Stoga, u čast ove žrtve ljubavi i vjernosti do kraja, ali i radi nas samih, ne dopustimo da nas gorčina ili mržnja oblikuju. Neka nas prožima vjera! Neka nas pokreće nada! Neka nas vodi ljubav!

Crkva je kroz stoljeća rasla iz krvi mučenika. Tako je i naša vjera ovdje – u ovim krajevima, u našim srcima – nicala iz junačkih krjeposti ljudi poput vlč. Krešimira i njegovih vjernika. Njihova svjedočka smrt nije poraz. To je pobjeda nad mržnjom. To je svjetlo u tami. To je Krist raspeti i uskrsli, živ i prisutan među nama.

Braćo i sestre! Možda nikada nećemo do kraja razumjeti zašto se zlo, nažalost, nerijetko pokazuje u tako pogubnu obliku. Ali dobro su nam znane Isusove riječi: „Ako su progonili mene, i vas će progoniti“ (Iv 15,20). I koliko god to našem umu bilo neprihvatljivo, dragovoljno prihvaćanje patnje i žrtve najočitiji je znak pripadnosti Isusu Kristu, Gospodaru života. Po daru prihvaćanja progona, zajedništva u patnjama Kristovim, suobličenjem smrti njegovoj, Kristov vjernik prispijeva uskrsnuću od mrtvih (Fil 3,10-11). To je istina naše vjere. To je razlog našega životnog putovanja – prispjeti uskrsnuću od mrtvih. Sluga Božji svećenik Krešimir i toliki nevino ubijeni ovu istinu više nego riječju, životom su ispovjedili i, vjerujemo, suobličeni smrti njegovoj prispjeli slavi uskrsnuća. Stoga je na nama danas da ne budemo samo čuvari te istine nego njezini baštinici; dok čuvamo uspomenu na njihov život i smrt, čuvamo vjeru koju su oni svojim životom i smrću posvjedočili.

I dok danas molimo za vječni mir i pokoj njihovih duša, molimo i za one koji su počinili ovo zlo, da se i oni spase. Jer Krist dođe na svijet radi svih, „da život imaju, u izobilju ga imaju“ (Iv 10,10). Molimo Gospodina da poput Sluge Božjega Krešimira i tolikih svjedoka vjere uvijek i svugdje budemo glas Krista raspetoga i uskrsloga. A to u stvarnosti života znači: u moru mržnje kap Kristove ljubavi, u veliku očaju nositelji nade koja je sam Krist, u sumnjama života snaga vjere, mir gdje mržnja razara, radost gdje tuga slama, u tami života svjetlo Krista uskrsloga. Jednom riječju, da nas Gospodin sve učini graditeljima kraljevstva istine i pravde, ljubavi i mira. Amen.