Prijedor: Propovijed biskupa Majića na 30. obljetnicu ubojstva vlč. Tomislava Matanovića

Banjolučki biskup Željko Majić u subotu 20. rujna u Prijedoru je slavio svetu misu na 30. obljetnicu mučeničke smrti vlč. Tomislava Matanovića i njegovih roditelja. Propovijed biskupa Majića donosimo u cijelosti.

TVOJIM SE VJERNIMA, GOSPODINE, ŽIVOT MIJENJA, A NE ODUZIMA

30. Obljetnica ubojstva svjedoka vjere vlč. Tomislava Matanovića

Dragi biskupe Franjo, braćo svećenici, rodbino pok. svjedoka vjere vlč. Tomislava i njegovih roditelja, dragi Božji narode!

Danas se s dubokom vjerom u uskrsnuće sjećamo vlč. Tomislava Matanovića, svećenika Banjolučke biskupije, i njegovih roditelja, Josipa i Božene-Natalije, koji su prije 30 godina, najprije 19. rujna 1995. godine, nasilno odvedeni iz obiteljske kuće i, najvjerojatnije, iste noći, u osvit 20. rujna, okrutno ubijeni. Jasno, da na njima ne bijaše nikakve krivice. Jedini razlog ovakva okrutna ubojstva ubojice su pronašle u činjenici da su katolici. Čak mu majka po rođenju ne bijaše Hrvatica. Rođena je u obitelji Chaloupka koja je u Prijedor doselila iz Češke. Dakle, on svećenik, a oni roditelji katoličkog svećenika. Bijaše to dovoljan razlog njihovim ubojicama da nad njima izvrše ovako strašan zločin, da ih metcima u glavu ubiju i u bunar ubace te isti bunar eksplozivom zatrpaju kao da ih Bog nikada na ovaj svijet nije dao. Užasan zločin, Bogu vapijući grijeh. No dobri Bog kojemu je vjerni svećenik Tomislav punih sedam godina predano služio, a njegovi ga roditelji molitvom i žrtvom pratili i zajedno s njime na okrutan način kroz vrata smrti prošli, nije dopustio da njihova tijela istrunu u bunaru. Trebalo je ravnih 2289 dana da se zemni ostatci iz bunara u mjestu Bišćani-Rizvanovići na Sani izvade i dostojno u grob polože. A vjerujem da njihove duše sve ove dane i godine nisu čekale da ih obasja svjetlo Lica Oca nebeskoga.

U liturgijskoj godini slavimo mnogo spomendana, blagdana i svetkovina svetaca - mučenika, onih koji su ljubav prema Kristu i Crkvi potvrdili žrtvom vlastita života. No, mučenička smrt osoba iz našega vremena, koje smo poznavali i s njima, svatko na svoj način, jedan dio života proživjeli, na poseban način živi u našim srcima. Tako i u mom. Dopustite mi i malo osobna sjećanja. Naime, vlč. Tomislav i ja, iste smo, 1982., godine došli u časnu Stadlerovu ustanovu - Vrhbosansku bogosloviju i na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi upisali filozofsko-teološki studij. On kao kandidat za svećenika Banjolučke biskupije, a ja kao kandidat za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. Nakon dvije godine on je svoje studije nastavio u Innsbrucku, a ja i dalje u Sarajevu. Iste smo, 1988., godine zaređeni za svećenika. On ovdje u rodnoj župi i crkvi krštenja, crkvi sv. Josipa u Prijedoru, po polaganju ruku blagopokojnog biskupa mons. Alfreda Pichlera, 24. travnja, a ja u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, na Petrovdan, 29. lipnja po rukama blagopokojnoga biskupa mons. Pavla Žanića. Sjećam ga se i duboko u srcu nosim kao iznimno dobra, od svih nas u generaciji najodgovornijega i najozbiljnijega, ponizna, duhovna, radina i duhovno izgrađena mladića - bogoslova, kolege i prijatelja koji je s posebnim osjećajem svima nama pristupao i u svemu u čemu je zamoljen rado u pomoć priskakao, posebno u razumijevanju filozofskih traktata koji su dominirali u prve dvije godine studija. Sjećam se kako je dragi profesor, pok. P. Tonči Weissgerber, koji nam je predavao filozofske predmete, često pred nama studentima isticao njegovu intelektualnu nadarenost. A on bi uza sve pohvale ostajao uvijek jednako ponizan. Tu poniznost, predanost povjerenim mu svećeničkim dužnostima, u neupitnoj poslušnosti Crkvi, pokazao je i u raznim zaduženjima i čestim premještajima počev od Glamoča preko Šimića, postdiplomskoga studija na KBF-u u Zagrebu, profesure na Vrhbosanskoj teologiju u Sarajevu, kapelanovanja u župi Pohoda BDM u Banjoj Luci i profesora na novoosnovanom Teološkom institutu u Banjoj Luci, ravnatelja Biskupijskog Caritasa do rodnoga Prijedora kada se pastoralno brinuo ne samo za vjernike ove župe, gdje je i započeo gradnju, odnosno obnovu vjeronaučne dvorane koja je služila za okupljanje vjernika nakon miniranja župne crkve 1992. Naime, budući da je već prije toga u Ravskoj ubijen, opet naš kolega iz bogoslovskih dana u Sarajevu, vlč. Ivan Grgić; u logoru Keratermu, u Omarskoj i na Manjači strašno mučen župnik vlč. Stipo Šošić, a i vlč. Iljo Arlović, župnik u Staroj Rijeci mučen u logoru u Sanskom Mostu, valjalo je pastoralno i duhovno skrbiti i za vjernike ovih župa, sve do Sanskoga Mosta. Posljednju svoju svečanu sv. Misu uza sudjelovanje velika broja vjernika slavio je na Veliku Gospu u Sanskom Mostu. U Kronici župe zapisao je: “Svi katolici su otišli [misli na Prijedor] blagdan Velike Gospe proslavio sam ovdje sa samo nekoliko vjernika, jer sam do daljnjega otkazao sv. Mise s narodom. Svijet je jako uplašen. Svi se pitaju – kad smo mi na redu. Ali, Bogu hvala, do sada, tj. 19. kolovoza 1995., nije bilo većih izgreda. Nažalost, danas mi je javljeno iz Sanskog Mosta da je tamo u jutarnjim satima srušena župna crkva – miniranjem, do temelja. Posljednji sam koji sam tamo imao sv. Misu na blagdan Velike Gospe. Bilo je tamo lijep broj vjernika. Bojim se samo da u župi ne bude panike. Nek nam se Gospod smiluje, a sv. Josip zaštiti.“

Svi su se pitali kada smo mi na redu. Kada je na redu njezin sin vlč. Tomislav, pitala se i njegova plemenita majka Božena. Pitao se zasigurno i njegov tadašnji biskup, ovdje prisutni mons. Franjo, koji je i njemu kao i ostalim svećenicima očinski dopustio da se sklone dok zlo ne prođe. A kao da jedini koji se nije pitao kada je na redu, bio je vlč. Tomislav. Govorio je sebi, svojim roditeljima i svima koji su mu savjetovali da se skloni na kratko vrijeme dok zlo ne prođe ili ne posustane: “Pa svi nas ovdje tolike godine znaju. Znaju oni dobro koliko sam ja Srba preko Caritasa nahranio, kolikima lijekove priskrbio koje nigdje drugdje nisu mogli dobiti. Nisam gledao tko je tko, pomagao sam, koliko sam mogao, svima. Ne bojte se, sve će biti dobro”. Pa i kada su ga 24. kolovoza odvezli na saslušanje i u policijskoj postaji cijelu noć ispitivali i zlostavljali te sljedeći dan dovezli u obiteljsku kuću u kućni pritvor [Naime u svoju župnu kuću nije ni mogao ući da su ga tamo i pustili, jer su te noći dok su njega ispitivali i zlostavljali, zločinci bagerima župni pastoralni centar sa zemljom sravnili] on je i tada svoje roditelje hrabrio: “Ne bojte se, dragi moji roditelji. Oni očito spremaju neku razmjenu pa im zato trebam ja. Bit ćemo pušteni. Sve će biti u redu. Nisam ja nikome nikakva zla učinio, a niste ni vi.”

No, ne bijaše razmjene. Nitko nije tražio da se Baraba pusti, a Krista razapne. I nije ni mogao. Jer vlč. Tomislav nije bio Baraba, nego Kristov svećenik, a samo je jedan Krist! Umjesto razmjene: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti” (Iv 19,7) jer je katolički svećenik, a njegovi roditelji, roditelji katoličkoga svećenika. No, kao što Kristovi suci i razjarena svjetina, tako ni suci vlč. Tomislava i njegovih roditelja nisu shvaćali da je umjesto bilo koje ovozemaljske razmjene neizmjerno bolja promjena života: “Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima” (Rimski misal, Predslovlje pokojničko, I.); da Kristov vjernik, kamoli svećenik, ne živi od ljudske pohvale, zahvale, ovozemaljskih sudskih pomilovanja, nego da čuje riječi: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga” (Mt 25,23).

Draga moja braćo i sestre! Mi duboko vjerujemo da su vlč. Tomislav i njegovi plemeniti roditelji Josip i Božena čuli ove riječi od Gospodina. I to je razlog da, dok se prisjećamo strašna zločina kojim je dovršen tijek njihova ovozemaljskoga putovanja, mi ovu sv. Misu ne slavimo u tuzi, ili, ne daj Bože, srcem opterećenim mržnjom ili željom za osvetom. Mi ovu nekrvnu Žrtvu ljubavi slavimo s dubokom vjerom da su duše naših pokojnika “u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Iako se očima bezbožničkim činilo da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni” (Mudr 3,1-5)), što smo čuli u prvom čitanju iz Knjige Mudrosti.

Stoga, braćo i sestre, završavajući ovu propovijed, želim naglasiti kako strašna smrt dragog nam vlč. Tomislava nije samo još jedan pridodani broj u moru nevino ubijenih u Domovinskom ratu i u ratovima povijesti na ovim prostorima i u svijetu. On je mučenik – svjedok vjere. Riječi su samoga Isusa: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). On je položio svoj mladi život za prijatelja Krista i Crkvu, povjerene mu vjernike, za mir u ovoj zemlji i za mir u svijetu. Nadamo se da ćemo uskoro od Svete Stolice primiti odobrenje da ga častimo kao Slugu Božjega, što je prvi stupanj u procesu uzdignuća na čast oltara. Njegova smrt nije gubitak – nego sjeme novog života: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Mi duboko vjerujemo da zrno života dragog nam svećenika Tomislava, tolikih drugih svećenika, redovnika, redovnica i vjernoga Božjega naroda, donijeti obilati rod ovoj mjesnoj Crkvi. On je je svjetlo koje je gori i svijetli na obzorju ove naše mjesne Crkve. Njegovo oružje bila je molitva, ispovijed, sv. Misa, sakramenti, riječ Evanđelja, odnosno Evanđelje na djelu. Zločinci su ubili njegovo tijelo, ali nisu mogli ubiti njegovu plemenitu dušu, ni njegovu vjernost Kristu i Crkvi. Njegova smrt je krvava propovijed – ali i sveta molitva.

Stoga, dragi vlč. Tomislave, dok u vjeri živimo nadu da je Tvoja plemenita duša ugledala Lice Oca nebeskoga, neka Tvoja ljubav prema Kristu, iskazana osobito u podnošenju tjelesnih i duševnih muka, pomogne kod Boga ovu Tvoju i našu mjesnu Crkvu: da Otac nebeski učvršćuje svetost nas svećenika, da nam rastu duhovna zvanja, da nam obitelji budu poput Svete nazaretske Obitelji, da i po Tvojoj žrtvi i tolikim žrtvama nevino ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i Božjega naroda, ponovo isklijaju mladice iz panja života koji sam Bog ovdje zasadi. Amen.