Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 5. veljače 2025.

Na redovnoj općoj audijenciji u srijedu, 5. veljače 2025. papa Franjo održao je katehezu na temu „Blažena ti što povjerova“ (Lk 1, 45). Pohod i Magnificat". Papinu katehezu, koja je objavljena na mrežnoj stranici Informativne katoličke agencije, prenosimo u cijelosti:

PAPA FRANJO

OPĆA AUDIJENCIJA

Dvorana Pavla VI.

Srijeda, 5. veljače 2025.

CIKLUS KATEHEZÂ: Jubilej 2025.

Isus Krist naša nada

I. Isusovo djetinjstvo

4. „Blažena ti što povjerova“ (Lk 1, 45).

Pohod i Magnificat

Čitanje: Lk 1, 39-42

Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”

U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas razmatramo ljepotu Isusa Krista, naše nade u otajstvu Pohoda. Djevica Marija pohodi svetu Elizabetu. No, prije svega je Isus, u utrobi svoje majke, taj koji pohodi svoj narod (usp. Lk 1, 68), kao što kaže Zaharija u svom hvalospjevu.

Nakon čuđenja i udivljenosti onim što joj je anđeo navijestio, Marija ustaje i kreće na put, kao i svi oni u Bibliji koje Bog poziva, jer „jedini čin kojim čovjek može odgovoriti Bogu koji se objavljuje jest bezgranična raspoloživost“ (H. U. VON BALTHASAR, Vocazione, Rim 2002., 29). Ta mlada kći naroda izraelskog ne odlučuje zaštititi se od svijeta, ne boji se opasnosti i suda drugih ljudi, nego ide drugima u susret.

Kada se netko osjeća voljenim, doživljava silu koja stavlja u pokret ljubav. Kao što kaže apostol Pavao, „ljubav nas Kristova obuzima“ (2 Kor 5, 14), potiče nas, pokreće. Marija osjeća poticaj ljubavi i odlazi pomoći ženi koja je njezina rođakinja, ali je i starica koja, nakon dugog čekanja, dočekuje nenadanu trudnoću, koju je teško podnositi u njezinim godinama. No, Djevica odlazi k Elizabeti također kako bi podijelila svoju vjeru u Boga kojem je sve moguće i nadu u ispunjenje njegovih obećanja.

Susret dviju žena ima iznenađujući učinak: glas one koja je „milosti puna“ i pozdravlja Elizabetu pobuđuje proroštvo u djetetu koje ta starica nosi u utrobi i budi u njoj dvostruki blagoslov: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1, 42), te također blaženstvo: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“ (r. 45).

Suočena s prepoznavanjem mesijanskog identiteta svoga Sina i svoga poslanja kao majke, Marija ne govori o sebi nego o Bogu i uzdiže hvalu punu vjere, nade i radosti, hvalospjev koji svakoga dana odjekuje u Crkvi tijekom molitve Večernje: Veliča (Magnificat) (Lk 1,46-55).

Ta hvala Bogu spasitelju, koja izvire iz srca njegove ponizne službenice, svečani je spomen koji sažima i ispunjava molitvu Izraela. Protkana je biblijskim prizvucima, znakom da Marija ne želi pjevati „sama izvan zbora“ nego u suglasju s ocima, uzdižući svoje suosjećanje prema poniznima, onim malenima koje će Isus u svojemu propovijedanju proglasiti „blaženima“ usp. Mt 5, 1-12).

Snažna prisutnost vazmenog motiva čini također Magnificat pjesmom otkupljenja, koja kao pozadinu ima sjećanje na oslobođenje Izraela iz Egipta. Svi su glagoli u prošlom vremenu, prožeti sjećanjem na ljubav koja na obasjava sadašnjost svjetlom vjere, a budućnost nadom: Marija pjeva o milosti iskazanoj u prošlosti, ali je žena sadašnjosti koja u svom krilu nosi budućnost.

U prvom dijelu tog hvalospjeva veliča se Božje djelovanje u Mariji, tom mikrokozmosu Božjeg naroda koji potpuno prianja uz Savez (rr. 46-50); u drugom se pogled širi na Očevo djelovanju u makrokozmosu povijesti njegove djece (r. 51-55), kroz tri ključne riječi: sjećanje – milosrđe – obećanje.

Gospodin, koji se prignuo nad malom Marijom da ostvari u njoj „velike stvari“ i učini je Gospodinovom majkom, počeo je spašavati svoj narod počevši od Izlaska, spominjući se sveopćeg blagoslova obećanog Abrahamu (usp. Post 12, 1-3). Gospodin, Bog vjeran zauvijek, učinio je da neprekinuti tok milosrdne ljubavi teče „od koljena na koljeno“ (r. 50) na narod vjeran Savezu, a sada očituje puninu spasenja u svom Sinu, poslanom spasiti narod od njihovih grijeha. Od Abrahama do Isusa Krista i zajednice vjernika, Uskrs se tako javlja kao hermeneutička kategorija za razumijevanje svakoga sljedećeg oslobođenja, sve do onoga kojega je ostvario Mesija u punini vremenâ.

Draga braćo i sestre, molimo danas Gospodina za milost da možemo čekati ispunjenje svakoga njegovog obećanja i da nam pomogne prihvatiti Marijinu prisutnost u našim životima. Vodeći se njezinim primjerom, svi možemo otkriti da svaka duša koja vjeruje i nada se „začinje i rađa Božju riječ“ (sv. Ambrozije, Tumačenje Lukina Evanđelja 2, 26).