Mostar: Propovijed nadbiskupa Vukšića na svetkovinu sv. Josipa

Vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić predslavio je misno slavlje u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve 19. ožujka 2025. godine na svetkovine sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije. Propovijed prenosimo u cijelosti.

 

 

SUVREMENA JE PORUKA SVETOGA JOSIPA, SVJEDOKA NADE

Svetkovina svetoga Josipa; Mostar, 19. ožujka 2025.

Okupljeni smo na Euharistijsko slavlje u mostarskoj katedrali da bismo, kao zajednica Isusovih vjernika, zahvalili Bogu za njegovu providnost kojom je do sada vodio i za milosrđe kojim je pratio, blagoslivljao i utvrđivao u vjernosti na putu posvećenja, zajednicu Isusovih vjernika u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Ovdje smo također i zato, da bismo istom Božjem milosrđu i njegovoj providnosti, po zagovoru svetoga Josipa, Zaručnika blažene djevice Marije, nebeskoga Zaštitnika ove biskupije, preporučili sadašnjost i budućnost ove cijele zajednice i svakoga njezina člana ponaosob. I naravno, posebice zato da bismo izmolili Božji blagoslov i podršku u svojoj želji da nasljedujemo primjer Josipove svetosti.

I.

U biblijskim odlomcima u kojima se pojavljuje lik svetoga Josipa, ovaj svetac je prikazan kao snažan psihološki lik koji zna na pravi način donositi odluke i činiti životne izbore te kao hrabar čovjek koji je radi viših ideala sposoban odreći se obične ljudske sigurnosti, koji ne podliježe strahu ili napadima beznađa u teškim iskušenjima i fizičkim opasnostima, ni pred prijetnjama moćnih predstavnika vlasti, nego je u takvim situacijama aktivan i za njih traži najprikladnija rješenja. Biva sveti Josip hvaljen također kao pravedan. Prikazan je isto tako kao mudar, razborit i odgovoran obiteljski čovjek, a u svome mjestu i zajednici posebice je bio poznat kao dobar i vrijedan radnik...

U istim tekstovima Evanđelja, na razini osobne religioznosti i pobožnosti, prikazan je sveti Josip kao osoba dubokoga povjerenja u Božju providnost i kao čovjek poslušan Božjoj riječi koji je, od onoga časa kad je shvatio volju Božju, iako svjestan protivština i opasnosti, svoj život, sposobnosti i djelovanje ponizno i posvema stavio u službu Sina Božjega, Isusa Krista spasitelja, što dopušta zaključiti da je to mogao učiniti sȁmo čovjek vrlo pobožan i pun vjere koji je upravo okom vjere vidio vrjednote što nadilaze obične zemaljske interese i potrebe te njih slijedio.

Osim ovih spomenutih ima i drugih kreposnih oznaka koje bi se moglo prepoznati na liku svetoga Josipa. I bilo bi vrlo korisno, naravno, ugledati se u sve njih i primjenjivati ih u svojim životima. Naravno, moglo bi se također o svakoj od njih zasebno govoriti. I svaka od njih bila bi vrlo poticajna. No u ovoj prigodi i okolnostima crkvenih i društvenih događanja želio bih, zajedno s vama, razmatrati o svetom Josipu kao čovjeku nade.

II.

Kad kažemo da je sveti Josip bio čovjek nade, ponajprije moramo potražiti odgovor na pitanje: Koje nade? I što je nada o kojoj govorimo? U potrazi za odgovorom na postavljeno pitanje, ponajprije kao vjernici, a ovo je molitveni skup upravo kršćanskih vjernika, trebamo uvidjeti da nadati se znači povjeriti se Bogu, imati povjerenje u Boga Oca i u Duha njegova i u Isusa, Sina Božjega koji je nada naša (1 Tim 1,1). U takvu povjerenju u Boga je sveti Josip zaista prototip među svecima, patrijarh nade, doslovce uzor svima njima i skoro nenadmašan primjer za svakoga kršćanina. I bez potrebe da nabrajamo sve zgode u kojima se sveti Josip dokazao kao čovjek nade, prisjetit ćemo se sȁmo dviju situacija, jedne isključivo na razini vjere i druge posvema životne.

Pokušajmo si zamisliti koliko je povjerenje u Božju riječ i koliku je nadu u Božju providnost morao imati sveti Josip, kad je prihvatio kao istinu riječ anđela, koja je došla iznenada: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ (Mt 1,20-21). Naime: „Suočen s tom objavom, Josip ne traži dodatne dokaze nego vjeruje. Josip vjeruje Bogu, prihvaća Božji san o svom životu i životu svoje zaručnice. Tako ulazi u okrilje milosti onih koji umiju živjeti Božje obećanje s vjerom, nadom i ljubavlju.“ (papa Franjo, kateheza na općoj audijenciji, 29. siječnja 2025.)

Ili, koliku je nadu imao sveti Josip da će izbjeći opasnu prijetnju kad je kralj Herod izravno zaprijetio Isusovu životu tako što je naredio ubojstvo svih dječaka od dvije godine naniže te je Josip usred noći probudio Mariju i pozvao je da, dok je još mrak i nitko ih ne vidi, uzme dijete i krenu bježati u daleki Egipat (usp. Mt 2,13-15). Sve u nadi da ih moćna državna vlast neće uhvatiti iako tijekom bijega nisu imali nikakvu zaštitu i sigurnost, i da će, iako vrlo siromašni, u tuđoj zemlji čiji ni jezik nisu znali, naći sredstva za život i dobre ljude koji će ih primiti.

U svim zgodama, u kojima se spominje u Bibliji, nije zabilježeno da sveti Josip izgovara ni jednu riječ. On se u tim opisima, kao čovjek koji ima povjerenje u Riječ Božju i kojega vodi nada u Božju providnost i dobrotu, umjesto riječima izražava svojim konkretnim djelovanjem i rješavanjem izazova što se, osobito u vrijeme kušnje i opasnosti, pretvara u dokaz da su Božja providnost i dobrota prisutne po konkretnom djelovanju mudrih i svetih ljudi. Josip je, naime, bio djelotvoran izvršitelj Riječi Božje, a ne samo njezin pobožan slušatelj. On je ljubio Boga tako što se, vođen snažnom nadom, nije dao smesti pred kušnjama života, pred grubim prijetnjama predstavnika državne vlasti, pred unutarnjim strahovima koje je morao poznavati, već je, rekli bismo tako, kao vječiti optimist, snalažljivo i okretno tražio rješenja i tako izravno doprinosio rješavanju kušnja i potreba ljudi oko sebe. Zato je sveti Josip blažen u svem djelovanju svome (usp. Jak 1,25). Odnosno, život svetoga Josipa je pokazatelj da bogoljubnost čista i neokaljana jest donositi nadu, zauzimati se za ljude u njihovoj nevolji i tako se čuvati neokaljanim od ovoga svijeta (usp. Jak 1,27).

III.

Razmišljanje o svetom Josipu kao svecu nade, koji je bio njezin stalni svjedok, koji je činio sve da ljudska obitelj može dostojanstveno živjeti u miru i trudio se izbjeći svaku prijetnju, zaštititi ljudski život i sigurnost općenito, koji je hrabro nastojao naći pravedno rješenje za opasne situacije, koji je sebe izlagao radi zaštite drugih, uvijek oduševljava i nadahnjuje. A nasljedovanje toga primjera radi svjedočenja nade uvijek je drago, aktualno i ljudima potrebno, posebice u sadašnjem crkvenom i društvenom trenutku.

Suvremena je poruka svetoga Josipa kao svjedoka nad¸e jer se nalazimo u jubilarnoj 2025. godini od rođenja Isusa Krista koju katolički vjernici, na poziv pape Franje, kao hodočasnici nade proslavljaju vođeni riječima apostola da: „Nada ne razočarava“ (Rim 5,5). Stoga, svima vama, braći i sestrama u vjeri, po zagovoru svetoga Josipa, ponajprije milost, milosrđe i mir od Boga Oca, Gospodina našega i Spasitelja našega, Krista Isusa, nade naše (usp. 1 Tim 1,1-2). U tu Nadu, koja je dakle drugo biblijsko ime za Isusa, s ponosom vjerujemo, njome hranimo sve ostale nade svojih dana i nju smo poslani časno svjedočiti.

Ove godine obilježava se također 1700 godina od prvoga općeg crkvenog sabora, održanoga u gradu Niceji. Taj događaj, i izraz crkvenog učiteljstva, može biti nazvan "saborom nade" jer je zaista u vrlo složenim okolnostima dao odgovor na brojne unutarnje kušnje crkvene zajednice glede njezina nauka i ustroja. Upamćen je kao sabor koji je zaštitio jasnoću vjere i jedinstvo Kristove Crkve i time označio kraj doktrinarnih nejasnoća te osnažio korake novih hodočasnika nade.

Također, suvremena je i korisna poruka svetoga Josipa, aktivnoga svjedoka nade, naspram svih izazova koje život donosi, i suprotiva tamnim oblacima strahova i prijetnja koje u posljednje vrijeme uočavamo. Potrebno je njegovu poruku uočiti, primijeniti i tako dati svoj doprinos. Naime, osim što su pozvani biti hodočasnici nade u jubilarnoj godini, kršćani su trajni svjedoci Isusa Krista, nade naše. Ona je uvijek vrhunski izraz ljubavi Božje. Crkva ju stoga ljubomorno čuva i ponizno naviješta, a svaki kršćanin je pozvan osobno ju svjedočiti kao mir Božji. Sveti Franjo je to ovako sažeo: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira: Gdje je mržnja, da donosim ljubav! Gdje je uvreda, da donosim praštanje! Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo! Gdje je zabluda, da donosim istinu! Gdje je sumnja, da donosim vjeru! Gdje je očaj, da donosim nadu! Gdje je tama, da donosim svjetlo! Gdje je žalost, da donosim radost!“ Tako činiti znači svjedočiti kršćansku nadu. Toliko možemo i to hoćemo!

Kao kršćani znamo: „Duh Sveti je, naime, taj koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi kako bi davao potporu i snagu našemu životu. Naime, kršćanska nada ne vara i ne razočarava jer se temelji na sigurnosti da nas ništa i nitko nikada ne može rastaviti od Božje ljubavi: 'Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? [...] U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina, ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem' (Rim 8, 35.37-39). Zato se ta nada ne slama pred teškoćama: ona se temelji na vjeri i hrani ljubavlju te nam tako omogućuje ići naprijed kroz život.“ (Papa Franjo, Spes non confundit, 3)

Po zagovoru svetoga Josipa, svjedoka nade, Bože Oče Sine i Duše Sveti, svojim blagoslovom prati nas, hodočasnike nade. Očuvaj nas u jedinstvu Crkve i daj nam snagu čiste vjere u Krista Gospodina, nadu našu, da budemo svjedoci njegove ljubavi. Svim ljudima daj volju i hrabrost učiniti što je potrebno da se zaštite ljudski životi i mir, sigurnost i opće dobro. Tako da svi mogu biti sretni u ovomu životu koji je dugo hodočašće u nadi da život nema kraja. Amen.