Homilija pape Lava XIV. na misi kanonizacije blaženih Karla Acutisa i Pier Giorgia Frassatija

Na Trgu sv. Petra u Vatikanu u nedjelju 7. rujna održana je svečanost kanonizacije blaženih Karla Acutisa i Pier Giorgia Frassatija. Svečanom misom i kanonizacijom predsjedao je papa Lav XIV. koji je tom prigodom održao homiliju koju prenosimo u cijelosti.

Homilija Svetog Oca Lava XIV.

Sveta misa i kanonizacija

Trg svetog Petra, 7. rujna 2025.

Draga braćo i sestre, u prvom čitanju čuli smo pitanje: „[Gospodine] tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao duha svoga svetoga“ (Mudr 9, 17). Čuli smo ga nakon što su dvojica mladih blaženika, Pier Giorgio Frassati i Karlo Acutis, proglašeni svetima, i to je providonosno. To pitanje, naime, u Knjizi Mudrosti pripisuje se upravo mladiću poput njih: kralju Salomonu. Nakon smrti svog oca Davida, Salomon je shvatio da mu je na raspolaganju toliko mnogo stvari: moć, bogatstvo, zdravlje, mladost, ljepota, kraljevstvo. Ali upravo to veliko obilje sredstava pobudilo je pitanje u njegovom srcu: „Što moram učiniti da ništa ne bude izgubljeno?“ I shvatio je da je jedini način da pronađe odgovor tražiti od Boga još veći dar: njegovu mudrost, upoznati njegove planove i vjerno ih se pridržavati. Shvatio je, naime, da će samo na taj način sve pronaći svoje mjesto u velikom Gospodinovom planu. Dà, jer najveći rizik u životu jest rasipati ga izvan Božjeg plana.

U Evanđelju nam Isus govori i o planu kojeg se moramo do kraja pridržavati. Kaže: „tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 27); i nadalje: „nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“ (r. 33). Poziva nas, to jest, da bez oklijevanja krenemo u pustolovinu koju nam On predlaže, pameću i snagom koji dolaze od njegova Duha i koje možemo prihvatiti u mjeri u kojoj se oslobodimo samih sebe, stvari i ideja za koje smo vezani, i slušamo njegovu riječ.

Mnogi mladi, kroz stoljeća, morali su se suočiti s ovim životnom prekretnicom. Sjetimo se svetog Franje Asiškog: kao i Salomon, i on je bio mlad i bogat, žedan slave i ugleda. Zato je pošao u rat, nadajući se da će biti proglašen „vitezom“ i odlikovan počastima. Ali Isus mu se ukazao na njegovu putu i potaknuo ga da razmisli o onome što čini. Došavši k sebi, postavio je Bogu jednostavno pitanje: „Gospodine, što želiš da učinim?“ I od tada, vraćajući se istim putem, počeo je pisati drugačiju priču: divnu priču o svetosti koju svi znamo, odreći se svega i poći za Gospodinom (usp. Lk 14,33), živeći u siromaštvu i dajući prednost ljubavi prema svojoj braći, posebno prema najslabijima i najmanjima, pred zlatom, srebrom i dragocjenim tkaninama svoga oca.

I koliko bismo se samo drugih svetaca mogli sjetiti! Ponekad ih prikazujemo kao velike ličnosti, zaboravljajući da je za njih sve počelo kad su, još kao mladi, rekli „da“ Bogu i potpuno mu se predali, ništa ne zadržavajući za sebe. Sveti Augustin u tom smislu prepričava da je u „mukotrpnom i zamršenom spletu“ njegova života, začuo duboko u sebi glas koji mu je rekao: „Želim te“. I tako mu je Bog dao novi smjer, novi put, novu logiku, u kojoj ništa od njegovog postojanja nije izgubljeno.

U tom kontekstu, danas gledamo na svetog Piera Giorgia Frassatija i svetog Karla Acutisa: mladića s početka dvadesetog stoljeća i mladića našeg doba, obojicu zaljubljenih u Isusa i spremni dati sve za Njega.

Pier Giorgio je susreo Gospodina kroz školske i crkvene skupine – Katoličku akciju, Konferencije sv. Vinka Paulskog, Talijansku savez katoličkih sveučilišta (FUCI), Dominikanski treći red – i to je svjedočio svojom životnom radošću i kršćanskim životom, molitvom, prijateljstvom i ljubavlju. Dotle da su ga prijatelji, vidjevši ga kako prolazi ulicama Torina s kolicima punim pomoći za siromašne, prozvali „Prijevoznička tvrtka Frassati“! I dan-danas Pier Giorgiov život stoji kao svjetionik laičke duhovnosti. Za njega vjera nije bila privatna pobožnost: nošen snagom Evanđelja i pripadnošću crkvenim udrugama, velikodušno se zalagao za društvo, doprinosio političkom životu i žarko se posvetio služenju siromašnima.

Karlo je pak susreo Isusa u svojoj obitelji, zahvaljujući roditeljima, Andreu i Antoniji – koji su danas ovdje prisutni zajedno s njegovom sestrom i bratom, Francescom i Micheleom – a zatim i u školi, a posebno u sakramentima koji su se slavili u župnoj zajednici. Odrastao je, prirodno integrirajući molitvu, sport, studij i dobročinstvo u svoje dane kao dijete i mladić.

I Pier Giorgio i Karlo njegovali su ljubav prema Bogu i svojoj braći jednostavnim sredstvima, dostupnim svima: svakodnevnom svetom misom, molitvom, posebno euharistijskim klanjanjem. Karlo je rekao: „Na suncu se potamni. Pred euharistijom se postaje svetim!“ i još: „Biti zagleda u samog sebe ispunja tugom. Sreća je upraviti pogled prema Bogu. Obraćenje nije ništa drugo nego pomicanje pogleda odozdo prema gore, dovoljan je jednostavan pokret očiju.“ Druga bitna stvar za njih bila je česta ispovijed. Karlo je napisao: „Jedino čega se istinski trebamo bojati jest grijeh“; i čudio se zašto su – to su njegove riječi – „ljudi toliko zaokupljeni ljepotom svojih tijela, a ne mare za ljepotu svojih duša“. Konačno, obojica su gajili veliku pobožnost prema svecima i Djevici Mariji te su velikodušno prakticirali milosrđe. Pier Giorgio je rekao: „Oko siromašnih i bolesnih vidim svjetlo koje mi nemamo.“ Milosrđe je nazvao „temeljem naše vjere“ i, poput Carla, prakticirao ga je prije svega kroz male, konkretne geste, često skrivene, živeći ono što je papa Franjo nazvao „svetošću ‘susjeda pored nas“ (Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 7).

Pa i kada ih je bolest pogodila i prekinula njihove mlade živote, ni to ih nije zaustavilo niti spriječilo da ljube, da se prinose Bogu, da ga blagoslivljaju i mole za sebe i za sve. Jednog dana, Pier Giorgio je rekao: „Dan smrti bit će najljepši dan mog života.“ A na svojoj posljednjoj fotografiji, koja ga prikazuje kako se penje na planinu u dolini Lanzo, licem okrenutim prema svom cilju, napisao je: „Prema visinama.“ Čak i kao mladić, Carlo je volio govoriti da nas Nebo oduvijek čeka i da voljeti sutra znači danas dati ono najbolje od sebe.

Predragi, sveti Pier Giorgio Frassati i Karlo Acutis poziv su svima nama, posebno mladima, da ne rasipamo svoje živote, već da ih usmjerimo prema gore i učinimo ih remek-djelom. Oni nas ohrabruju svojim riječima: „Ne ja, nego Bog“, govorio je Carlo, dok je Pier Giorgio rekao: „Ako imate Boga u središtu svih svojih djela, tada ćeš doći do kraja.“ To je jednostavna, ali pobjednička formula njihove svetosti. I to je ujedno svjedočanstvo koje smo pozvani slijediti, kako bismo u potpunosti uživali život i pošli ususret Gospodinu u nebeskom slavlju. (kta/ika)