AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na Tijelovo u sarajevskoj katedrali

Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove - Tijelovo, u četvrtak 30. svibnja 2024. u sarajevskoj katedrali Srca Isusova svečano Euharistijsko slavlje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić uz suslavlje 16 svećenika, među kojima su bili generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić i tajnik Apostolske Nuncijature u BiH mons. Javier Camañes-Forés, te uz sudjelovanje redovnica raznih družbi, bogoslova i drugih vjernika. Tom prigodom vrhbosanski nadbiskup uputio je homiliju naslovljenu „Kršćanstvo je vjera prisutnosti Boga među ljudima i čovjekova osobnog odnosa s Bogom“ koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre,

danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, jednog od najsvečanijih i najznačajnijih blagdana naše vjere. Ovaj blagdan poziva nas na razmišljanje o velikom daru, koji nam je Isus ostavio u euharistiji, sakramentu njegova tijela i krvi. Evanđelje svetog Marka (Mk 14,12-16,22-26), koje smo upravo čuli, vraća nas na događaj ustanove toga sakramenta na Posljednjoj večeri.

U današnjem odlomku iz Evanđelja čitamo o Isusu, koji šalje dvojicu svojih učenika da sve pripreme za Pashu. Taj se događaj zbiva tijekom blagdana beskvasnoga kruha, vremena od velike važnosti za Židove, u kojem obilježavaju svoje oslobođenje od ropstva u Egiptu. Isus ovu prigodu, međutim, koristi kako bi započeo novo oslobođenje, ne samo od fizičkog ropstva, već i od ropstva grijehu i smrti.

Tijekom večere Isus je uzeo kruh, blagoslovio ga, izlomio i dao svojim učenicima, govoreći: "Uzmite, ovo je tijelo moje." Zatim je uzeo čašu, zahvalio, dao im je i kazao: "Ovo je moja krv, krv saveza, koja se prolijeva za mnoge." Tim se riječima otkriva srce euharistijskog otajstva. Isus, naime, ne nudi samo kruh i vino, već nam se u potpunosti nudi On sam, dajući nam svoje tijelo i krv kao znak novog i vječnog saveza.

U euharistiji je Isus doista prisutan među nama. Ona nikako nije samo neki simbol, naznaka ili puko sjećanje na Posljednju večeru, već stvarna i živa Kristova prisutnost. Svaki put kada slavimo misu i primamo pričest, ulazimo u duboko zajedništvo s Gospodinom. Taj osobni susret s Kristom preobražava nas, jača i omogućuje nam da živimo u skladu s njegovim učenjem.

Euharistija je također sakrament jedinstva i zajedništva. Kada idemo na misu, sjedinjeni smo s braćom i sestrama u Kristu i svi zajedno tvorimo Tijelo Kristovo, Crkvu. Euharistija nas poziva da nadvladamo sve moguće podjele, opraštamo jedni drugima i živimo u miru i skladu. To je poziv na izgradnju zajednice koja se temelji na ljubavi i služenju jedni drugima.

Konačno, euharistija je izvor i našega poslanja. Hranjeni Tijelom i Krvlju Kristovom, poslani smo u svijet biti svjedoci njegove ljubavi. Primiti euharistiju znači prihvatiti Isusov poziv da ga slijedimo, da donesemo njegovo svjetlo i nadu u svakodnevni život. Pozvani smo biti njegovo vidljivo tijelo u svijetu, služiti drugima ponizno i velikodušno.

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Gospodnje, koju danas slavimo, jedan je od najoriginalnijih i najkarakterističnijih blagdana kršćanstva. Blagdan Tijelova izražava mnogo dublju stvarnost od izražavanja vjere kroz prakse posta ili posebne trenutke molitve, jer više nisu ljudi ti koji čine ili nude nešto za Boga, već je sam Bog taj koji se nudi i svakodnevno je prisutan među nama po Tijelu i Krvi Gospodinovoj!

Isus je često razgovarao sa svojim učenicima i sa svojim suvremenicima. Poučavao ih je i poticao. O tomu imamo vrlo lijepo svjedočanstvo u Evanđeljima. Ali nije bio zadovoljan samo riječima i djelima prema onima s kojima se izravno susretao. Zato je svima, koji ga nisu mogli vidjeti i koji ga nisu mogli dotaknuti, ostavio sakrament svoga tijela. I to je za nas vrlo važno, jer to znači da kršćanska vjera nije samo stvar teološkoga razmišljanja ili moralne prakse, već je ona prije svega stvar prisutnosti Boga među ljudima te osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom.

Vjerovati ne znači samo meditirati ili recitirati formule, čak ni živjeti život prema određenim moralnim načelima i pravilima, već znači živjeti odnos koji dotiče cijelo ljudsko biće i sva njegova osjetila. Ovaj odnos između Boga i naše stvarnosti duha i tijela je vrlo važan! Jer kršćanstvo nije samo religija duše, već je prije svega religija čovjeka u cijelosti: i njegova duha i njegova tijela. Zajedno i istovremeno. Pozvani smo to vjerovati cijelim svojim bićem: tijelom i dušom. Više nema nepomirljive razlike između svetog i zemaljskog, jer sve je za Boga, a Bog preuzima svu našu ljudskost.

Ova korjeniti zaokret načina razmišljanja o čovjeku, kojega kršćanstvo nudi, ima vrlo zahtjevne posljedice. Zapravo, ne samo da svako ljudsko tijelo prima vrlo visoko dostojanstvo, već i svako ljudsko biće, također u svom tijelu, tako postaje sakrament prisutnosti Boga. Sam Isus to kaže kad veli da, svaki put kad činimo dobro jednom od najmanjih, čije je tijelo golo, boso, gladno, utamničeno, mi to činimo Njemu! Euharistija je dakle sakrament Božje stvarne prisutnosti u ovom svijetu, ali je i sakrament jedinstva ljudske zajednice. Zato sebe, svoju braću i sestre trebamo smatrati znakom Isusove prisutnosti jer oni to jesu. Također zato što, kao što je pisao sveti Augustin, primanjem euharistije na neki način postajemo Isus koga primamo! Jer, kad u pričesti primimo Krista, on svakoga od nas preobražava u hram svoje prisutnosti, te zato svaki kršćanin treba biti na svijetu znak dobrote Boga koji je u njemu.