AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na obilježavanju Dana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu

Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu, koji je stavljen pod nebesku zaštitu sv. Luke evanđeliste, proslavio je 18. listopada 2024. svoj Dan. Euharistijsko slavlje u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu predvodio je veliki kancelar KBF-a mons. dr. sc. Tomo Vukšić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, uz koncelebraciju svećenika – profesora na KBF-u i odgojitelja bogoslovne zajednice te drugih misnika i sudjelovanje bogoslova, studenata i studentica na KBF-u, časnih sestara i drugih vjernika. U nastavku u cijelosti donosimo propovijed nadbiskupa Vukšića naslovljenu „Ako si teolog, zaista ćeš moliti, i ako moliš, zaista si teolog“, koju je uputio tom prigodom:

Već je svima uvelike poznato da će naredna 2025. godina u cijeloj Katoličkoj crkvi biti obilježena kao jubilarna. A radi potrebite duhovne priprave pojedinih vjernika i cijele zajednice za to zahvalno obilježavanje početka povijesti spasenja na Isusov način, papa Franjo je 21. siječnja 2024., upravo na Nedjelju Riječi Božje, pozvao cijelu Crkvu da pojača svoju molitvu kako bi se svi dobro pripravili za to milosno događanje. Naznačio je da od toga dana započinjemo Godinu molitve, odnosno godinu posvećenu ponovnom otkrivanju velike vrijednosti i potrebe molitve u životu osoba, Crkve i svijeta. Ta godina nije zamišljena kao razdoblje posebnih događanja, već se ima razumjeti kao neka vrsta školovanja za vrijeme kojega će Božji narod učiti moliti i obnoviti svijest o osnovnom značenju kršćanske molitve: slušati Boga, prebivati u njegovoj blizini i klanjati mu se. Također, svrha je iste godine odgajati sebe i druge za molitvu u naše vrijeme, sklono buci i višku riječi, da po primjeru Isusa, koji je često molio u osami i tišini, otkrijemo i značenje molitve u šutnji. (Papa Franjo, Moliti danas. Izazov za pobjedu)

U okviru Godine molitve čini se prikladnim danas, na blagdan svetoga Luke, prisjetiti se da je on Crkvi u nasljeđe ostavio jedno od četiri evanđelja i Djela apostolska koja se može nazvati i prvom knjigom o povijesti Crkve. U obje te knjige Svetoga pisma vrlo često se ponavlja element i opis molitve, počevši od Isusove molitve preko Marijine pa do molitve učenika, žena i rane kršćanske zajednice. Tumačeći tu pojavu i praksu molitve papa Benedikt XVI. je u jednoj od svojih kateheza kazao: „Hod prve Crkve određuje prije svega djelovanje Duha Svetoga, koji pretvara apostole u svjedoke Uskrsloga sve do prolijevanja krvi, kao i brzo širenje Božje riječi prema istoku i zapadu. (...) U Jeruzalemu su apostoli, kojih je zbog izdaje Jude Iškariotskog ostalo jedanaest, okupljeni u kući na molitvi i upravo u molitvi očekuju dar Krista Uskrslog – Duha Svetoga." (Kateheza, 14. ožujka 2012.)

I.

Dobri poznavatelji Svetoga Pisma kažu da je evanđelista Luka u središte svog evanđelja stavio molitvu više negoli drugi evanđelisti. Učinio je to posebice tako što se u središtu nalazi Isus koji moli i što pozornost posvećuje stavu koji kršćanski vjernik treba zauzeti dok moli. Također: „Za Luku je molitva mjesto u kojemu možemo susresti i razumjeti Isusa Krista. U njegovu načinu molitve, ustvari, očituju se posebice Isusova narav i njegovo stanovište prema Ocu. Učeći moliti od njega, priznajemo tko je za nas Isus Krist. I u isto vrijeme molitva je način za stalno postajati sve sličniji njemu uspostavljajući odnos s Bogom. Molitva je mjesto u kojemu nas dotiče duh Isusov i ozdravlja naše rane." (Anselm Grün)

U Lukinu evanđelju Isus se pripravlja za velike događaje tako što moli prije negoli donese važne odluke i često se povlači na osamljena mjesta da bi se pomolio Ocu nebeskomu. A kad opisuje Isusa koji moli, Luka misli i na kršćanskoga vjernika, jer za njega je molitva uvijek također način i vježba da se na Isusov način nadvladaju protivštine, zamke i kušnje ovoga svijeta. K tomu, opis trenutaka u kojima Isus moli također je neka vrsta škole molitve u koju Isus prima svoje učenike i ponajprije svojim primjerom poučava kako moliti te svima pokazuje da je molitva važna i da treba moliti. To vrijedi osobito u odlučnim trenucima života.

Vrhunac Isusove molitve, njegove škole molitve i pouke učenicima nalazi se u Lukinu opisu trenutaka neposredno prije Isusove osude i muke i osobito prije smrti dok je visio na križu. Veli Luka da se Isus po običaju zaputio na Maslinsku goru, a za njim i njegovi učenici. Pozvao ih je da mole kako ne pali u napast, a sam je na koljenima molio Oca nebeskoga, ako je to volja njegova, da otkloni od njega čašu bola (usp. Lk 22,39-42). A kad je bio pribijen na križ, Isus nije više molio sȁmo za sebe i svoje učenike, nego i za svoje progonitelje (usp. Lk 23,34). Na kraju, i dušu je ispustio izgovarajući starozavjetne riječi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj" (Lk 23,46; Ps 31,6), koje su poznate kao molitva u nevolji. Dakle, Isus je molio od početka svoga djelovanja pa sve do posljednjega trenutka zemaljskoga života.

U molitvenom odnosu s nebeskim Ocem Isus je nalazio oslonac, podršku, uporište i snagu da bi zahvaljivao, vršio volju Očevu i izlazio kao duhovni i moralni pobjednik u raznim kušnjama koje mu je život donosio. Također, Isusovi učenici su izloženi izazovima samoće, napuštenosti, razočaranja, poteškoća, nepravde, patnje i smrti. U takvim trenucima od velike im je važnosti Isusov primjer i molitva kojom on, vjeran svom poslanju, očituje želju da se vrši volja Božja (Lk 22,41) i, siguran u providnost i dobrotu Božju, svoj život polaže u ruke Oca nebeskoga (Lk 23,46).

II.

Osim što u školi molitve, u koju Isus prima svoje učenike, prevladava njegov primjer kao metoda poučavanja, on je također po svojim prispodobama, drugim riječima i gestama upućivao svoje sljedbenike na molitvu (npr. Lk 11,1-13; 18,1-14). Poučavao ih je kako treba ispravno moliti i ne upasti u zamku krive molitve. Sjetimo se u tom smislu prispodobe o udovici i nepoštenom sucu ili one o farizeju i cariniku koji mole u hramu, jedan na dobar a drugi na loš način. Stoga, poput Isusova nepoznatog učenika, i mi danas zazivamo: „Gospodine, nauči nas moliti!" (Lk 11,1).

Nakon prispodobe o farizeju cariniku, slijedi Lukin prikaz Isusova susreta s djecom. Pri tomu su se njegovi učenici ponašali tako da su pomalo sličili na farizeje, jer su branili ljudima da donose djecu. Na to je Isus kazao: „Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući" (Lk 18,16-17)..

Osim što su ovo opisi događaja iz Isusova života, tim njegovim činom i riječima, još jasnija postaje poruka da je molitva ispravna, ako vjernik, kad moli, kao što je učinio carinik, prizna svoju ovisnost o Bogu.. Naime, djeca su osobe, koje skoro posvema ovise o drugomu i svojim ponašanjem očituju da trebaju pomoć te imaju veliko povjerenje, posebice prema onima za koje znaju ili osjećaju da ih vole. Odnosno, Bogu trebamo prilaziti, njega susretati i njemu se moliti s povjerenjem kakvo imaju djeca. Jer takvih je kraljevstvo Božje. Prema Lukinu evanđelju, upravo to Isus naglašava kada kaže: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!" (Lk 11,9). Moliti znači, dakle, obraćati se Bogu kao prijatelju.

III.

Nakon uskrsnuća Isus je poslao Duha Svetoga, da brani i poučava njegove učenike kako bi, osnaženi tim Duhom, mogli na svoj način vršiti ono što je Isus činio i tako nastaviti njegovo djelo. Tako đakon i mučenik Stjepan, nasljedujući Isusov primjer, pun Duha Svetoga, moli Oca nebeskoga da oprosti njegovim ubojicama Petar i Ivan ozdravljaju hrome, a Pavao s povjerenjem podnosi nepravde i patnje koje mu se nanose.

U Djelima apostolskim rana Crkva je opisana kao zajednica koja moli. Neki su izbrojili (Anselm Grün) da Luka u tom spisu čak 25 puta govori o molitvi i pronalaze mnogostruke njezine oznake i oblike. Ponajprije, rana Crkva u molitvi pronalazi svoj temelj i u njoj izražava svoj najdublji identitet. U molitvi čeka dolazak Duha i njome hrani vjeru u uskrsnuće. Ta njezina molitva je iskustvo zajedništva i izraz duhovne brige za druge ljude i svijet. Molitva je također način susreta i zajedništva s onima koji slijede drukčije uvjerenje. Neizostavna je osobito u važnim trenucima i glavna je zadaća Isusovih učenika. I uvijek je molitva apostola i prve zajednice, kako pojedinačna tako kolektivna, bila iskazivanje slave i zahvala Bogu svemogućemu.

Gospodnja molitva, koju je zabilježio i Luka, je središnji obrazac Crkve. Ona je također način izražavanja identiteta i zadaće koju imaju kršćani. Ta molitva očituje: tko smo u odnosu na Oca nebeskoga, tko smo postali po Isusu Kristu, koja je Isusova poruka i koja je tajna spasenja što ju je Isus donio i nastavlja darivati.

IV.

Kierkegaard je zapisao, da su istine kršćanske vjere i morala u Crkvi otprilike kao uspavane lijepe princeze u nekom dvorcu, u očekivanju da ih poljubi njihov vitez kako bi se mogle razbuditi i zasjati u svoj ljepoti i kraljevskom dostojanstvu.

Polazeći od toga zapažanja, čini se da je vrijeme za osnažiti ljepotu osobnog iskustva Boga, pobijediti kušnju intelektualne suhoće i verbalne virtuoznosti te istine vjere i morala vratiti u život i učiniti vidljivim. Znanje jest krepost i potreba i zaista je plod napornoga rada, no teolog nije sȁmo znanstvenik koji poučava ili studenti koji uči, niti je kršćanin tek učenik koji zna napamet.

Prije svih ostalih teologa, to su na svoj način bili Isus i apostoli. Dapače, oni su objava Boga i izvor teologije. Bez njih jednostavno nema kršćanske teologije. Oni su je iz molitve hranili i u molitvi primjenjivali, jer su bili svjesni da je teologija mnogo više vjera negoli znanje. Zato su, u narednom razdoblju kad je nastajala kršćanska znanstvena teologija i kad joj je davano usmjerenje za sva vremena, ponajbolji njezini tvorci govorili: „Ako si teolog, zaista ćeš moliti, i ako moliš, zaista si teolog" (na primjer: Grgur Nazijanski, Evagrije Pontik). Odnosno, njihova je poruka: ili će Crkva svoju najbolju teologiju opet stvarati i živjeti na koljenima, ili će se zatvoriti u učene i dosadne rasprave o dalekomu Bogu, koje su redovito beskorisne i opasne jer ljude udaljavaju od Boga. Pri tomu moramo učiti od Isusa i apostola te od velikih i svetih učitelja teologije, naših duhovnih predaka i uzora. Moramo biti i zahvalni svetim teolozima iz prošlosti jer, iako je istina da su njihovi izazovi bili drukčiji negoli naši, istina je također da, ako smo u stanju vidjeti nešto dalje negoli je dosezao njihov pogled, to je zato što sjedimo na ramenima upravo tih divova.