AUDIO: Propovijed mons. Slađana Ćosića na misi za mir u okviru europskog lanca korizmenih euharistijskih slavlja

U okviru korizmenog euharistijskog lanca, koje je i ove korizme organiziralo Vijeće europskih biskupskih konferencija, ovoga puta s posebnim naglaskom na Ukrajinu i Svetu zemlju, euharistijsko slavlje uime mons. Tome Vukšića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH predslavio je 10. ožujka generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić koji je tom prigodom uputio homiliju koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Crkva naglašava da je želja i goruća potreba za mirom jedan od znakova vremena, a u zadnje vrijeme i uvjet života suvremenog doba i čovjeka. Zato kao članovi Crkve svojoj molitvi za mir pridružujemo molitvu da Bog koji je »Bog mira« [Suci 6,24], svojom božanskom riječju osvijetli naš put do mira koji svoj vrhunac i konačno ostvarenje doseže u Mesiji, Knezu mironosnom [usp. Iz 9,5; ]: mir je prije svega dar uskrslog Krista koji nas poziva na suradnju s njim i ljudima dobre volje u izgradnji i očuvanju pravednog i trajnog mira.

Pravedan mir. Svatko od nas je čuo, a vjerojatno i sam zna nekoliko izreka o miru. Kroz te izreke provlači se misao da je pravedan mir moguć, izvire iz srca, dar je ljudima, plod je ljubavi – i zalog je budućnosti. To je, uvjeren sam, svima itekako jasno: kako nama, tako i svim ljudima diljem svijeta – i malo je onih koji misle suprotno! S druge strane, nepobitna i žalosna je činjenica da se mir od svih ljudskih i društvenih vrijednost najviše niječe, nameće silom, kupuje oružjem. Štoviše, svjedoci smo da se u ovo naše vrijeme mir želi postići ratom i širi se ideja da mir treba braniti podizanjem straha i nepovjerenja. Zbog toga i još štošta, nameće se pogrješan aksiom da je rat sredstvo za postizanje sigurnosti i mira.

Puno je razloga zašto je to tako, a jedan je temeljni: čovjek je u sebi prečesto obavijen mrakom i sumrakom mržnje koja mu ne dopušta održati mir u sebi niti sačuvati mir u odnosu s drugima – a vrlo često ni s Bogom. Upravo o tome piše sveti pisac u prvom čitanju. On, naime, ukazuje na ono što razara naš odnos prema bližnjemu koga naziva bratom: »Nemojte varati svoga bližnjega. Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Ne izvrgavaj pogibli krv svoga bližnjega. Ne mrzi svoga brata u svom srcu. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe« [Lev 19,11.13.16.17-18]. Bilo što od toga, primjećuje, izravno se protivi pozivu što ga je Bog uputio čovjeku od početka: »Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!« [Lev 19,2]. Znači, protivi se i Božjoj svetosti i slavi!

Još prije toga, na pločama Svjedočanstva što ih je Bog na brdu Sinaj dao Mojsiju, sveti je pisac zapisao da je Gospodin izričito zapovjedio: »Ne ubij« [Izl 20,13; Pnz 5,17]. Ovdje pak ide korak dalje i objavljuje da svaki prekršaj ove Božje zapovijedi svoj korijen ima zapravo duboko u nama: u našem srcu. To jest, u mržnji koja čini da čovjek u bližnjemu, u svome bratu vidi samo zlo ili "snage zla" i tjera ga da u prividnoj obrani svog identiteta agresivno i s prezirom djeluje prema drugima s ciljem da ih povrijedi i uništi. Ili još gore, da u njima uništi ono čega se boji u sebi i što ga može ozdraviti od mržnje – a to je ljubav koja drugome želi dobro, čezne za onim što se ljubi, temelj je svakog zajedništva koje uključuje zauzimanje i brigu za bližnje, te ide sve do predanja u korist drugih čak i po cijenu vlastitoga života. I još k tome, ljubav koja dopušta bližnjega koriti ali samo u svrhu izbjegavanja grijeha i zla – u našem slučaju, izbjegavanja zla rata.

Na takvoj ljubavi koja u nama uvijek iznova budi svijest da je Bog svakog čovjeka načinio »na svoju sliku, sebi slična« [Post 1,26] i u nj udahnuo svoj »dah života« [Post 2,7] – i da stoga jedni druge trebamo priznati kao svete darove i prihvatiti u našem "dubljem dostojanstvu" (EG 228): na takvoj ljubavi, dakle, moguće je graditi pravedan mir koji je temelj za donošenje odluka kojima se promiče bratsko zajedništvo, dijalog, poštivanje prava, uzajamno poštivanje i koji otvara put, korak po korak, zajedničkoj nadi jačoj od želje za osvetom. Čak se i svetost na koju nas Bog poziva postiže vršenjem i življenjem djela pravednosti i ljubavi prema bližnjemu – dakako, i prema Bogu! – i to svaki dan i u svakoj prilici!

Trajan mir. U evanđelju Isus, utjelovljena Riječ, ide korak dalje i poziva nas na ljubav koja vidi dublje od onoga što se golim okom vidi. To jest, poziva nas u svome srcu izgraditi stav pažnje i osjetljivosti prema onima s kojima se on sam poistovjećuje. Svaki oblik ljudske ljubavi, pa tako i naša kršćanska ljubav, postaje autentična kad jasno 'vidi' misterij drugoga, odnosno kad nas izvlači iz naše zone udobnosti i trajno nas usmjerava prema drugome – sve dotle dok ga ne počnemo voljeti kao sebe samoga; štoviše, čak i više nego sebe samoga. Isus traži da svaki njegov učenik svoju vjeru u njega učini vidljivom kroz djela ljubavi prema bližnjima koji su povlašteni i najsigurniji put što vodi njemu zdesna [usp. Mt 25,34]. Njemu su naša djela ljubavi itekako draga: ne zbog onog materijalnog koje drugima pružamo – hrana, voda, odjeća [usp. Mt 25,35-36], nego nadasve zato što ne propuštamo učiniti ono što svatko od nas osobno i kao zajednica možemo učiniti: otvoriti svoje srce bližnjemu, biti uza nj, priznati i čuvati njegovo dostojanstvo. Na taj način, Krist po nama nastavlja biti prisutan i djelovati u životima drugih, u svijetu, a mi nastavljamo rasti u ljubavi i zahvalnosti Gospodinu za svaki njegov dar, posebice za dar mira.

Jer je Božji dar, mir je trajna i duboka potreba ljudskog srca, uvjet da čovjek može živjeti u dostojanstvu i slobodi, razvijati svoje sposobnosti i darove i tako doprinijeti izgradnji, usavršavanju i uljepšavanju Božjega stvarateljskog djela. U svjetlu današnjeg evanđeoskog odlomka možemo reći da za postizanje trajnog mira čovjek, Božje stvorenje, treba se udaljiti od svega onoga što se nalazi slijeva Gospodinu [usp. Mt 25,41-43]. Ne samo u smislu da prestane voditi rat, ubijati, bombardirati, nečovječno postupati prema taocima, napadati civile, proganjati, uništavati ili činiti druge zločine i teške povrede međunarodnog ratnog, odnosno humanitarnog prava. Dakako, prestanak svega ovoga itekako je potreban. Međutim, trajan mir temelji se na svijesti da zapovijed ljubavi prema drugima nije tek jedan od brojnih prijedloga nego je vidljivi znak našeg poistovjećivanja s Kristom koji je »mir naš« [Ef 2,14]. I slijedom toga, trajan mir temelji se na odluci svakog čovjeka da dadne svoj doprinos korjenitom preuređivanju odnosa među ljudima, narodima i državama, odnosno da bude dio rješenja eventualnih problema, traži dobro drugoga, puninu dobra duše i tijela – i tako postane aktivan mirotvorac i mironosac: onaj koga sam Isus već ovdje naziva blaženim [usp. Mt 5,9], jer mir je dar Božji koji se već ovdje, na zemlji, unaprijed živi [usp. Rim 8,6].

Trajan mir, dakle, ne gradi se na snazi ili jačanjem samoga sebe, kako ovih dana tvrde neki odgovorni europski političari. Trajan mir gradi se djelima ljubavi po kojima drugima i sebi priznajemo da smo sinovi Božji: stvoreni s istim dostojanstvom, s istim pravima – i s istom obvezom odgovoriti na poziv da budemo svjedoci i poslanici mira: to će nam dati i osigurati pravedan i trajan mir.

Uvjereni da je mir prije svega dar svemogućega Boga, večeras molimo da Bog još snažnije djeluje u dubini srca i savjesti onih koji mogu doprinijeti što bržoj uspostavi pravednog i trajnog mira u Ukrajini i Svetoj zemlji. Istodobno, molimo ga da nastavi djelovati u srcu i savjesti svih koji na bilo koji način utječu na očuvanje mira u našoj zemlji, kao i da naše bližnje i nas same neprestano potiče i podržava u našem nastojanju da naviještamo i svjedočimo mir svojom dobrotom, dobrohotnošću, ljubavlju, ljubaznošću – praštanjem i pomirenjem!