Sjećanje tajnika Tomaševića u povodu 20. obljetnice kardinalstva Vinka Puljića

Uzoriti gospodine Kardinale,
Preuzvišeni Apostolski nuncije,
Preuzvišena gospodo biskupi,
dragi sudionici ovog lijepog radosnog sjećanja!

Nakon što su mi organizatori ove akademije predložili da vam za ovu prigodu iznesem nešto od svog sjećanja, postao sam svjestan koliko je čovjek biće zaborava. Budući da mi je netko, a bolje da se ne sjećam tko, u drugom razredu sjemeništa u Zadru, zbog rada u knjižnici, nadjenuo nadimak „ćato“, što su kolege zdušno prihvatile pa me taj nadimak pratio sve dane školovanja pa i kasnije, ponešto sam i zapisao iz ratnih dana.

Sjećam se da je pred Božić 1990. tek novoimenovani i još nezaređeni vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, kojeg poznajem od četvrtog razreda sjemeništa u Zadru kada nam je poslan za duhovnika, došao u župu Veliki Prnjavor-Sočanica nedaleko od Dervente, koja je sad gotovo u cijelosti uništena, a gdje sam bio kapelan kod tadašnjeg župnika, sada pokojnog dr. Ivana Ćavara. U tu se župu dolazilo samo 'akastile' jer je daleko od glavnog puta. U osobnom razgovoru mi je kazao da su me dvojica vrhbosanskih kanonika predložila za njegova tajnika, što je on rado prihvatio pa je upitao moj pristanak. Na moju primjedbu da nikad nisam bio tajnik te da ne znam hoću li moći odgovoriti toj službi, kazao je otprilike ovim riječima: Pa ni ja nikad nisam bio nadbiskup.

Mladi nadbiskup Vinko, iako banjolučki svećenik, već je poznavao veliki broj župa i veliki broj svećenika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ponajprije zato što je tijekom devetogodišnjeg obavljanja duhovničke službe u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, gdje su u to vrijeme veliku većinu činili svećenički kandidati Vrhbosanske nadbiskupije, pohađao sjemeništarce u njihovim župama. Nije išao u Njemačku ili u neku drugu zemlju tijekom ljeta kako bi, mijenjajući nekog svećenika, naučio jezik i zaradio određenu sumu novca, nego je djelovao kao duhovnik i tijekom ljeta i tijekom blagdana - stalno. Kroz pohode sjemeništarcima u njihovim župama, duhovnik Vinko i ostali članovi odgojiteljske ekipe među kojima je redovito bio i jedan vrhbosanski svećenik kao prefekt, upoznali bi obitelji, župe i župnike sjemeništaraca pa su puno bolje mogli razumjeti mnoge stvari i pomoći mladim ljudima u njihovom zrenju i rastu. Sjećam se i da me je tadašnji duhovnik Vinko pohodio u Puli gdje sam bio u vojci kao mornar te da mi je kasnije za Božić poslao paket koji je kod „oficira za bezbednost“ izazvao sumnju pa sam ga morao otvoriti pred njim da vidi što je unutra. Za tako lijepe geste prema sjemeništarcima trebalo je puno ljubavi i domišljatosti, ali i vremena pa i novca. Koristim ovu prigodu da izrazim duboku zahvalnost tadašnjem duhovniku Vinku koji je, u lijepoj suradnji sa svakim vrhbosanskim svećenikom, od kojih su meni poglavari bili sada pokojni vlč. Ivica Kuprešak i ovdje nazočni mons. Ante Meštrović, zajedno s tadašnjim rektorom i kasnijim zadarskim nadbiskupom mons. Ivanom Prenđom, puno učinio da se mi, mali Bosanci osjećamo u Zadru kao kod svoje kuće. Ponosim se što su se uvijek zauzimali za nas i što se nikad nisu stidjeli ni svoje biskupije ni zemlje iz koje dolaze što može i danas biti dobar primjer mnogima.

Vrijeme prvih mjeseci nadbiskupske službe kardinala Vinka bilo je vrijeme njegovog istinskog zauzimanja da svi svećenici budu jedan prezbiterij s osobitim naglaskom na dijecezanskim svećenicima koji se, za razliku od redovnika, ne odgajaju toliko u tom duhu međusobnog zajedništva. Tako je već tijekom 1991. godine nadbiskup Vinko pohodio gotovo svih blizu 150 župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji te se u svim dekanatskim središtima susreo sa svećenicima. Ta želja ga nije napuštala ni tijekom rata pa je, unatoč teškim ratnim danima, dogovorio susret vrhbosanskog prezbiterija u Franjevačkom samostanu u Visokom kamo je došao dijelom pješice prelazeći planinu Igman zajedno sa svećenicima koji su tada živjeli i djelovali u Sarajevu.

U predratnom vremenu kao da se, nakon dugog sna, sve počelo buditi i bujati i činilo se da je hrvatski narod i Crkva u njemu, zajedno s drugim narodima i drugim Crkvama i vjerskim zajednicama, na putu disanja punim plućima nakon više desetljeća jednoumlja i vladavine jedne partije. U živom su mi sjećanju izvanredni lijepi dočeci nadbiskupa Vinka tijekom dijeljenja svete krizme gdje su se u pojedinim dekanatima župe natjecale u svojoj domišljatosti pa bi negdje mladog nadbiskupa dočekali autima, drugdje motorima ili kočijom sa zaprežnim konjima i slično. Iako se to može gledati i kao pretjerano veličanje jedne osobe s crkvenom službom, ipak sam uvjeren da je to prije svega bio doprinos buđenju nečega, lijepog, radosnog i zajedničkog u župama za što je nadbiskupov dolazak bio vrlo lijep povod. Nadbiskup Vinko u to vrijeme imao je svoj osobno kupljeni golf 2 koji nije htio mijenjati govoreći kako je to za njega sasvim dobar auto.

Ratna događanja u Hrvatskoj 1991. godine i sve složenije stanje u Bosni i Hercegovini navlačili su polako sve crnje oblake nad ovu lijepu zemlju u kojoj je vladala sve veća dezorijentiranost, a višestranačje je uglavnom iskorišteno za osvajanje vlasti pri čemu je postajalo sve očitije da i čovjek i narod trebaju služiti stvaranju teritorija u kojem se planira osvojiti vlast. Teritorij postaje najvažnije mjerilo kojem treba služiti čak i vlastiti narod pa crtanje granica kod brojnih, pa tako i kod mnogih hrvatskih predstavnika vlasti, postaje glavno zanimanje. Tako Bosna i Hercegovina i Herceg-Bosna više teritorijalno nisu isto pri čemu najvažnije postaje da „moje mjesto“, „moje selo“, „moj kraj“ uđe u „naš“ teritorij. Kada teritorij postane važniji od čovjeka i naroda, pa čak i velikog dijela vlastitog naroda, tada je sve dopušteno: i rat, i navodno humano, a u biti duboko nehumano i zločinačko preseljavanje i onih iz vlastitog naroda.

Prije referenduma u vezi sa nezavisnošću Bosne i Hercegovine početkom 1992. godine, nadbiskup Vinko je, nakon savjetovanja i dogovora s tadašnjim dijecezanskim biskupima u Banjoj Luci i Mostaru mons. Franjom Komaricom i mons. Pavlom Žanićem, u svom pismu pozvao katolike u BiH, koji su najvećim dijelom Hrvati, da izađu na referendum što je bilo presudno da Bosna i Hercegovina postane samostalna država. Ako su htjeli ostati vjerni povjerenoj im službi svjesni, kako je kazao sv. Ivan Pavao II., da je put Crkve put čovjeka, onda naši biskupi nisu mogli odlučiti drugačije. Biskupi nisu mogli spriječiti rat, ali jesu mogli stati na stranu čovjeka, i to svakog čovjeka na jednak način jer su u takvoj Bosni i Hercegovini sva tri naroda i svi građani trebali imati jednaka prava. To su i učinili preko pisma nadbiskupa Vinka. Na tom putu biskupi su ostali sve do danas zauzimajući se kao Biskupska konferencija za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će sva tri naroda imati jednaka prava i svaki građanin biti jednakopravan u svakom dijelu BiH. 

Uskoro su uslijedila teška ratna stradanja koja su zamislili i započeli oni koji su stvorili zamišljene granice „svoga“ teritorija u kojima nije bilo mjesta za druge i drugačije što je najprije započeto u Hrvatskoj, a potom se prelilo u BiH. Bio sam u pratnji nadbiskupa Vinka početkom travnja 1992. u Austriji kada je stigla vijest o blokadi Sarajeva sa strane srpskih oružnika i postrojbi JNA. Nadbiskup Vinko je otkazao dogovoreni susret s austrijskim ministrom vanjskih poslova Aloisom Mockom i požurio natrag u svoje sjedište. Pješice je prešao dijelom minirani most na Savi kod Bosanskog Šamca i gotovo potpunom praznom cestom stigao do glavnog grada BiH pred kojim ga je čekalo šest blokada, većinom postavljenih sa strane JNA. Ipak je uspio ući. Od tada pa tijekom trogodišnje opsade Sarajeva grad je napuštao samo uz jamstvo i izglednu mogućnost da će se u njega ponovno moći vratiti. U želji da pozove u pomoć mnoge te probudi savjesti svjetskih moćnika, grad je napuštao i u njega se vraćao puna puta na razne načine: vojnim transportnim zrakoplovima uz pisano dopuštenje iz UN-a u Ženevi i pristanak ministarstva obrane jedne od pet država čiji su zrakoplovi dopremali hranu u opkoljeno Sarajevo, oklopnim vozilima i helikopterima UN-a, svojim autom, pa danu i po mraku preko planine Igman dijelom u autu a dijelom pješice...

Pri tom je u glavi nadbiskupa Vinka uvijek bilo sjećanje na njegovog prethodnika na vrhbosanskoj nadbiskupskoj stolici Ivana Evanđeliste Šarića, koji je koncem Drugog svjetskog rata, uvjeravan od mnogih da je to mudro i razborito, napustio svoje sjedište u nadi da će se brzo u njega vratiti, ali se to kasnije pokazalo nemogućim. Nadbiskup Vinko je odlučio ostati u svom sjedištu i po cijenu života, a jednako tako je odlučio, čim to bude moguće, vratiti posmrtne ostatke nadbiskupa Šarića iz Madrida što je i učinio dvije godine nakon rata pa kosti drugog po redu vrhbosanskog nadbiskupa sada počivaju u crkvi sv. Josipa na Marijinom Dvoru koju je on dao izgraditi. Isto tako je, unatoč tome što je Sarajevo bilo opkoljeno a putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu opasno, poduzeo sve da ispuni želju svom prethodniku nadbiskupu Marku Jozinoviću pa je njegovo tijelo u ratnom vihoru iz Dubrovnika dovezeno preko Igmana transporterom francuskih vojnih snaga i sahranjeno u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Uvjeren sam da su mu obojica na nebu itekako zahvalni.

Mislim da sam naučio od nadbiskupa Vinka ili da sam se barem utvrdio u tom stavu da se rodnog mjesta čovjek nikada ne treba odricati ni stidjeti nego ga treba voljeti i o njemu s ljubavlju pričati jer je to mjesto koje je dobri Bog, u svom božanskom promislu, od svih mjesta na kugli zemaljskoj izabrao baš za mene. Ako je to Bog izabrao, zar to može biti krivo i zar bih se trebao sramiti Božjeg izbora? Jednako tako treba i dušom i srcem voljeti mjesto kamo me je božanska providnost, na razne načine, poslala da izvršim Božje poslanje. Nadbiskupa Vinka je poslala iz rodne Banje Luke u Sarajevo. Iz njegova služenja vidljivo je da je taj grad zavolio ponajprije zato što je uvjeren kako je Božje poslanje da ponajprije tu, a potom i u cijeloj Vrhbosanskoj nadbiskupiji te kao metropolit i na razini Bosne i Hercegovine, vrši svoje poslanje. Čovjek ne voli samo ono što mu se sviđa. Ne zavolimo svoga oca i majku što nam se sviđaju nego jer je to prirodno odnosno od Boga dano. Zavolimo mnoge stvari i zato što ih istinski duboko upoznamo pa u mjestu u kojem smo se rodili ili živimo poznajemo sve putove i putiće, zgrade, ljude…i tako sve to zavolimo. Tako je nadbiskup Vinko rado i s ljubavlju svjedočio o mjestu svoga rođenja u Banjoj Luci i očeva podrijetla od rijeke Bune. U Zadru je volio taj grad, sjemenište i ljude oko sebe. Kao nadbiskup i prije i tijekom i nakon rata volio je i čuvao svoje sjedište, i njemu povjerenu biskupiju i svoju zemlju Bosni i Hercegovini. Tako je sjedište u Banjoj Luci i svoju biskupiju volio i čuvao biskup Franjo Komarica u Banjoj Luci i biskup Ratko Perić u Mostaru.

Prije nego je Petra stavio na čelo Crkve, Isus ga je pitao samo jedno: Petre, voliš li me; voliš li me više nego ovi? Sva trojica su pokazala ne jednom da su spremni darovati svoj život iz vjere i ljubavi, a nema veće ljubavi od toga, kako kaže Isus, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Od svih najodgovorniju službu nosio je i nosi nadbiskup Vinko pa njegova spremnost na žrtvu ima i najveću težinu. Upravo na današnji dan, 27. studenog 1993. pomoćnim biskupom vrhbosanskim imenovan je tadašnji rektor izmještene Vrhbosanske bogoslovije u Bolu na Braču dr. Pero Sudar koji se pridružio u ljubavi prema Crkvi ovoj trojici biskupa u BiH i učinio velika djela o čemu će posebno svjedočiti sutrašnja proslava 20. obljetnice Katoličkog školskog centra u vraćenoj zgradi sestara Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu.

Prije nego što je sveti papa Ivan Pavao II. imenovao nadbiskupa Vinka kardinalom, bio je planiran Papin pastirski pohod 8. rujna 1994. opkoljenom Sarajevu. Dva dana prije dolaska, pohod je morao biti odgođen. Budući da brojne komunikacije nisu radile, u opkoljeno Sarajevo i prije ove vijesti stigli su biskupi iz Banje Luke i Mostara i veći broj svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova. Umjesto Mise s Papom na sportskom terenu ispred olimpijske dvorane Zetra u Sarajevu, nadbiskup Vinko predvodio je Euharistiju u prepunoj sarajevskoj katedrali zajedno s biskupima i pedesetak svećenika. Nakon Mise zapisao sam sljedeće: „Iako je sve bilo svečano i lijepo, ipak je ova Misa više sličila sprovodu ili zadušnici nego radosnom Misnom slavlju. Katolici su morali za određeno vrijeme sahraniti nadu o Papinom dolasku, ali zajedno s njima i mnogi drugi ljudi dobre volje. Više nego ikad postali su svjesni beznadnosti stanja u kojem se nalaze jer ni Papa ne može ući u njihov blokirani grad“. Nakon Mise iznenadio sam se kad je zazvonio telefon, a zvon telefona je bio rijedak u opkoljenom Sarajevu, i kad se javio papin tajnik Stanislaw Dziwisz i kazao da papa Ivan Pavao II. želi razgovarati s nadbiskupom Puljićem.

Stanje, koje sam opisao u nekoliko redaka, daje naslutiti kako su se osjećali katolici, ali i drugi ljudi u Sarajevu u tim danima pa je iz toga moguće naslutiti radost koja će ispuniti njihova srca nakon što tadašnji apostolski nuncij mons. Francesco Monterisi u sarajevskoj katedrali, 30. listopada 1994. u podne proglasi, u isto vrijeme kada i papa Ivan Pavao II. na Trgu sv. Petra, da je Papa vrhbosanskog nadbiskupa Vinka ubrojio među kardinale Svete Rimske Crkve. Nuncij Monterisi je tom prigodom, između ostalog rekao sljedeće: „Ne trebam navoditi razloge koji su naveli Svetog Oca na ova gesta. Kao što znate, Sveti Otac gaji veliko poštovanje prema nadbiskupu Vinku Puljiću. Poznaje ga kao čovjeka molitve, kao čovjeka Božjega, kao čovjeka koji se posvema posvetio Božjoj stvari. On je uistinu pastir koji je dostojan da bude imenovan kardinalom. Sveti Otac je na drugom mjestu mislio i na zemlju Bosnu i Hercegovinu i na Sarajevo. On ljubi ovaj narod i želi nadbiskupa Puljića postaviti za prvog kardinala iz ove zemlje“, kazao je tada nuncij Monterisi te dodao: „Na ovaj način Papa želi pokazati koliko je blizu Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini u ovom tako teškom i tužnom trenutku“.

Na svečanost uvođenja nadbiskupa Vinka u kardinalsku službu moći ćemo se uskoro zajedno podsjetiti ili možda po prvi put vidjeti u filmskom izvatku redatelja Vlatka Filipovića pa ću reći samo nekoliko riječi iz osobnog doživljaja. Za prilike u Sarajevu i u BiH izvanredno lijepa svečanost u dvorani Pavla VI. doimala se pomalo nestvarnom nakon dolaska iz opkoljenog grada u kojemu je nedostajalo svega. Iako nadbiskup Vinko nije mogao cijelu Crkvu i sve ljude i iz Sarajeva i iz BiH povesti na taj svečani čin, imao je pravo biti Bogu zahvalan što je preko njega i sam sveti Papa i cijela Crkva, pa na određeni način i cijeli svijet, izrazio priznanje njemu i preko njega tisućama ljudi u napaćenoj Bosni i Hercegovini koji su ostali na putu Božjem i na putu čovjeka. A da od svih kardinala papa Ivan Pavo II. posebno cijeni tada daleko najmlađeg kardinala Vinka, bilo je vidljivo i kod čitanja njegovog imena. Nakon što je pročitao ime: Vincentium Puljić, u prepunoj dvorani nastao je u isto vrijeme dugi pljesak onih koji su odmah shvatili o kome je riječ i žamor onih koji su pitali na razim jezicima – odakle je taj i zašto mu toliko plješću? Papa je ubrzo dodao: archepiscopus vrhbosansis seu saraiensis pa da bude sasvim jasno dodao: Sarajevo. Tada je nastavljen pljesak simbolu onih koji se, služeći i ljubeći Boga, bore za čovjeka i to za svakog čovjeka.   

Poslije lijepih čestitanja na Trgu i u bazilici sv. Petra, potom u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronimu i u audijenciji kod Svetog Oca, uslijedio je povratak u krutu stvarnost u kojoj se novi kardinal osjećao, unatoč svemu, kod svoje kuće. I kada je rat, kod kuće je najljepše. Vrlo brzo nakon toga Vrhbosanska visoka teološka škola izdala je zbornik radova u čast kardinalu Puljiću sa simboličnim naslovom: Crtajte granice, ne precrtajte ljude! Uzeli su omot u kardinalskoj boji koja je i boja krvi. Naslov je zapravo tako čest vapaj nadbiskupa Vinka tijekom ratnih dana upućen međunarodnim i domaćim moćnicima da kod crtanja granica ne precrtaju čovjeka. A zbog crtanja granica mnogi nedužni su izgubili živote, bili prognani, obespravljeni… Ta logika crtanja i precrtavanja nastavila je živjeti kroz Daytonski sporazum. Entitetske i županijske granice te mnoge zamišljene granice kod raznih tunela – Ivana, Kupres i drugih, preselile su se u glave ljude te su granice stvarne i željene, umjesto pomoći da se ljudi lakše i bolje organiziraju, postale često nepremostivi zidovi i u stvarnosti i u glavama ne samo prema drugima nego i prema onima iz svoga naroda.

Vidim potrebu obilježavanja ove obljetnice ponajprije u tome da, kroz primjer i kardinalsko priznanje nadbiskupu Vinku, shvatimo, prihvatimo i zavolimo ili još više zavolimo i svoj rodni kraj i svoje mjesto u kojem živim i djelujem i cijelu ovu zemlju i svoj narod u njoj i izvan nje i svaki narod s kojim nam je Bog dao dijeliti ovo podneblje; da iz svojih glava i iz stvarnosti brišemo granice koje dijele umjesto da spajaju ljude i narod i narode. Od koga se to može očekivati ako ne od jednog kardinala, jednog biskupa, jednog svećenika, redovnika, redovnice koji su pozvani i poslani svjedočiti Božju ljubav ne samo prema članovima Crkve i svoga naroda nego i prema svakom narodu i prema svakom čovjeku  

Na kraju želim reći da sam susreo hrabrije ljude od kardinala Vinka. Ima ih i puno učenijih. Ali susreo sam malo ljudi tako stamenih u svojoj vjeri i svjedok sam da je njegova hrabrost u ratnim danima dolazila upravo iz te vjere i iz te ljubavi prema Bogu, prema Crkvi i prema čovjeku. A to i jest najvažnije za pastira jer bi bez toga sve drugo malo vrijedilo. U tom duhu čestitam kardinalu Vinku ovu obljetnicu i zahvaljujem što nas je na osobit način prije dvadeset godina, ali ne samo tada, učinio ponosnima u srcu kršćanstva u Rimu kod nama tako blizog i svetog pape Ivana Pavla II. Neka ga, kako u je i stavio u svoje geslo, prati zagovor Blažene Djevice Marije u vjeri, nadi i ljubavi! 

Svima hvala na strpljivosti.