​​​​​​​Predavanje prof. Josipa Kneževića u okviru 29. susreta dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

Na radnom dijelu susreta 29. susreta dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, upriličenom 17. rujna 2025. u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, prigodno predavanje pod nazivom „1700 godina od održavanja Nicejskog koncila (325.-2025.)“ okupljenim svećenicima održao je izv. prof. dr. vlč. Josip Knežević s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Sadržaj izlaganja u nastavku prenosimo u cijelosti:

Dobro nam je poznato da kršćanski depositum fidei počiva Svetom pismu i na Predaji. Novi Zavjet u 1 Kor 8,6 veli: „...nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.“ Riječ je o jednoj vrsti ispovijesti vjere koja je proizašla iz Pavlova pera I u kojoj Pavao govori jasno o jednom Bogu (Ocu) i jednom Gospodinu (Isusu Kristu). A kod Mateja čitamo: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga …“ (Mt 28,19). Dakle, govori se o zajedničkom postojanju Krista Isusa i Duha Svetoga zajedno s Ocem.

Dakle, kršćanstvo, kao objavljena vjera, je monoteistička religija i predstavlja se kao Objava trojstvenog Boga. Mora se priznati da je to s logičke točke gledišta bio mukotrpan zadatak koji se očitovao već od prvih godina u kojima se kršćanska kerygma počela širiti tadašnjim Rimskim carstvom i izvan njega. No, u tom širenju je nailazila na mnoge jezične i teološke nejasnoće koje su stvarale stvarne prepreke shvaćanju pojedinih članaka vjere. Puno se truda i vremena potrošilo kako bi se objasnio odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga kao jednoga trojstvenoga Boga. Tako je doktrinarni razvoj trinitarne teologije, koji je svoj vrhunac doživio u arijanskoj kontroverziji IV. stoljeća, imao svoju dugu povijest.

Novi zavjet u mnogim svojim recima predstavlja Isusa Krista kao Sina Božjega, kao preegzistentnu Riječ Božju (Λόγος) koju Bog izgovara u svrhu stvaranja svijeta. Ta se preegzistentna Božja Riječ, kada je došla „punina vremena“ (usp.: Gal 4,4), po Duhu Svetom utjelovljuje u vremenu i postaje čovjekom kako bi izvršila otkupljenje u grijeh palog čovječanstva (usp.:Iv 1,18; Rim 9,5). Zato sv. Pavao govori o Kristu kao o slici Boga nevidljivoga (usp.: Kol 1,15) te o Božjoj Mudrosti i Božjoj snazi koji surađuje s Bogom u stvaranju svijeta (usp.: 1 Kor 1,24), a sv. Ivan prikazuje stvoriteljsko djelo Kristovo kroz koncept Božje Riječi (Logosa) koji je bio uvelike raširen poistovjećujući ga s preegzistentnim Kristom (usp.:Iv 1,1).

Sveto pismo, dakle, jasno govori o božanstvu Logosa koji je u vremenu postao čovjekom za nas te o njegovoj personalnoj distinkciji od Oca u njegovom preegzistentnom stadiju kako nas izvještava sv. Ivan u Prologu četvrtog evanđelja. Cijeli se stoga trinitarni nauk temelji na dvije istine: da je Gospodin naš Isus Krist jedan s Bogom Ocem; i da je od Oca hipostatski (personalno) različit. Sveto pismo ga naziva Sinom i Logosom (Riječju, Verbum) te ti nazivi naznačuju njegovu neodvojivost od Oca. Međutim, sam naziv „Sin“ i sama ideja „proizlaženja“ impliciraju određenu posetriornost koju su pojedini autori prva četiri stoljeća tumačili u subordinacionističkom smislu. Arije je upravo polazio od toga te je izazvao raspravu u Crkvi koju će povijest Crkve poznavati kao „arijansku kontroverziju“.

Početak arijanske kontroverzije

Arijanska kontroverzija, koja je započela između 318. i 322., izazvala je dakle vrlo intenzivnu intelektualnu aktivnost na početku IV. stoljeća. Kao trinitarna hereza, arijanska hereza je dobila ime po svojem osnivaču, Ariju, koji je rođen u Libiji oko 270. godine, formiran je u antiohijskom ambijentu, ali u Aleksandriji je vršio sve svoje crkvene službe. Ubrzo je stekao veliki utjecaj na kler koji se počeo skupljati oko njega i slušati njegov nauk koji je uključivao subordinacionizam Isusa Krista Bogu Ocu, karakterističan za aleksandrijsku tradiciju koja je bila pod Origenovim utjecajem, ali je Arije taj Origenov subordinacionizam dovodio do te mjere da je svodio Krista na nivo stvorenja, privilegiranog stvorenja doduše, ali ipak stvorenja niječući tako Kristovo božanstvo.

Aleksandar, biskup Aleksandrije, premda i sâm vezan uz origenističku tradiciju, nije mogao ostati indiferentan na takav Arijev nauk, te ga je pozvao da povuče svoje ideje. No, Arije je odbio te je nakon toga Aleksandar sazvao jednu sinodu koja je istražila Arijev slučaj, te ga osudila i izopćila.

Nakon toga Arije je napustio Aleksandriju te se sklonio prvo u Cezareju kod svojeg prijatelja Euzebija, poznatog crkvenog povjesničara, a potom i u Nikomediju koja je tada bila glavni grad Carstva u kojem je kao biskup bio drugi Euzebije, inače njegov školski prijatelj, koji će se kasnije isprofilirati kao „siva eminencija“ arijanizma u pravom smislu riječi. Nakon toga započeo je pravi rat pismima u kojima su sve strane iznosile svoje teološke argumente. Budući da se situacija uopće nije smirivala, nego je postajala sve zamršenijom i užarenijom, i car Konstantin se počeo zanimati za ovu kontroverziju te se polako počeo uključivati. No, kako se nije snalazio u pitanjima ovakve naravi, niti je razumijevao rasprave o pojmovima koji su mu se činili beznačajnima, uputio je jedno pismo Aleksandru i Ariju u kojem ih je upozorio kako oni svojim raspravama dijele narod Božji zbog tamo nekog nepotrebnog pitanja koje se tiče nekog starozavjetnog retka (usp.: Izr 8,22: „Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba.“). Car nastavlja opominjući ih da se takva suptilna pitanja ne smiju izlagati na tako javan način. Pismo završava pozivom na bratstvo i zajedništvo kako bi se vratio mir u narod, ali mir i samom caru. No, ubrzo se počela rađati ideja za jednim općim koncilom koji će se održati u Niceji od svibnja do srpnja 325. na kojem je središnje mjesto zauzela arijanska kontroverzija koju neki autori smatraju više metežom negoli sukobom.

Što je to naučavao Arije? Arije je naučavao prije svega jedan rigorozni subordinacionizam koji je inzistirao na jedinstvu Boga koji je vječan i nerođen te da je Sin (Logos) proizašao iz Boga ex nihilo. Prema tome, postojalo je vrijeme u kojem Logos (Sin) nije postojao, nego je rođen (=stvoren) voljom Očevom. Njegov nauk možemo svesti na nekoliko točaka:

1. Apsolutna božanska jedinstvenost Boga Oca

Polazna točka Arijeve teologije je bila uvjerenje o apsolutnoj božanskoj jedinstvenosti Boga Oca. Bog je, dakle, prema njemu apsolutno jedan i osim njega ne može biti nikakav drugi Bog u pravome smislu. Ako bi neko biće dijelilo njegovu božansku narav, onda bi postojao pluralitet božanskih bića, a Bog je jedini.

2. Sin nije iz Očeve biti, nego je Očevo stvorenje stvoreno iz ničega

Na temelju Božje apsolutne jedinstvenosti Arije zaključuje da Sin ne može proizlaziti iz Očeve biti nego ga je Bog doveo u postojanje te je stoga Sin (Logos) stvorenje, ali savršeno stvorenje koje se ne može uspoređivati s drugim stvorenjima. On je prvorođeni (=prvostvoreni) svega stvaranja i stvoren je ex nihilo izravno od Oca, a sva ostala stvorenja su stvorena po Logosu iz ničega. Stoga, budući da je stvorenje Logos mora imati početak jer je jedini Otac bez početka. Za Arija reći da je Sin iz Očeve biti značilo bi prihvatiti da se božanska bit razdvojila na dvoje. Međutim, proces rađanja on je shvaćao kao proces stvaranja. To je uvjerenje uvijek smatrano temeljnim principom arijanizma.

3. Sin je podložan Ocu

Bog je želio stvoriti svijet i zbog toga je, prema Ariju, „uposlio“ posrednika da mu bude instrument kod stvaranja svijeta. To je bilo nužno jer stvoreni svijet ne bi mogao podnijeti teret izravnog djelovanja nestvorenog i vječnog Boga. S druge strane u tom subordinacionističkom odnosu Oca i Sina, Arije naglašava postojanje triju hipostaza. Međutim, taj njegov govor o tri hipostaze nije isto što se može iščitati kod Origena jer Origen, premda je smatrao Jedinorođenca podložnim Ocu, ipak je naučavao da je Isus Krist Sin Božji po biti. Osim toga, Sin Božji ne izlazi „izvan“ Oca, nego ostaje u njemu premda u trenutku utjelovljenja silazi na svijet. S druge strane, za Arija je samo prva hipostaza Bog u pravom smislu te riječi, dok hipostaze Sina i Duha Svetoga pripadaju sferi stvorenoga.

4. Sin Božji (Logos) nije pravi Bog

Nadovezuje se na prethodno. Arije i njegovi istomišljenici su koristili se terminima „rođen“ i „Sin“ stvarajući konfuziju između „rođen“ (γέννετος) i „stvoren“ (γένετος). Naime, već od II. stoljeća, u kontekstu tumačenja Izr 8,22-25, može se zamijetiti kako se glagole „rađati“ i „stvarati“ smatralo sinonimima što je Arije očito prihvaćao smatrajući glagol „rađati“ kao generički sinonim glagolu „stvarati“. Roditelji rađanjem djece sudjeluju u njihovu stvaranju. Arije je stoga uvijek nijekao da je Sin pravi Bog jer po njemu je samo Otac pravi Bog. Međutim, Sin je po sudjelovanju postao Bog, kao posinjeni Sin Božji.

5. Sin nije suvječanst Ocem

Posebno je Origen stavljao naglasak na vječnost Sina, ali zbog sinonimnosti pojmova „rođen“ i „stvoren“ postojala je radikalna struja koja je to nijekala i Arije je pripadao toj radikalnoj struji koja se nije znala odvojiti od kronološkog shvaćanja pojma rađanja. Cjelokupni sažeti Arijev nauk se može iščitati iz njegova djela Thalia gdje on kaže: „Bog nije uvijek bio Otac, ali je bilo vrijeme u kojem je bio sâm i još uvijek nije bio Otac. Poslije je postao Otac. Sin nije postojao oduvijek, ali budući da su sve stvari postale iz ničega i Sin je iz ničega; i budući da su sve stvari, stvorenja i djela, i on je stvorenje i djelo. I kao što (sva stvorenja) nisu postojala prije nego su poslije došla u postojanje, tako i božanski Logos; postojalo je vrijeme u kojem nije postojao i nije postojao prije nego je rođen, nego je imao početak svojeg postojanja.“

Dakle, nijekanje suvječnosti Sina s Ocem dođe kao zaključak svega njegova nauka jer Arije je eksplicitno nijekao da Sin može dijeliti vječnost s Ocem jer, prema njemu, on nije postojao prije nego je rođen (=stvoren).

Sazivanje i vođenje Koncila

Konstantin je otvoreno simpatizirao kršćanstvo i želio ga staviti pod zaštitu države. U to nema sumnje. Konstantin se „kockao“! On je u odlučujućem povijesnom i političkom trenutku, uoči bitke na Milvijskom mostu (312. godine) koja je odlučivala o tome tko će biti car, prihvatio religiju koja je Isusovom rečenicom „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22,21) i Petrovom „Valja se većma pokoravati Bogu negoli ljudima“ (Dj 5,29) ograničila političku moć i vlast i potvrdila slobodu svakog čovjeka. Time je Crkva htjela naglasiti da postoji Netko iznad države (cara), a to je Bog. No, unatoč tome taj je car prihvatio takvu religiju koja je izvršila veliki utjecaj na cjelokupno tadašnje rimsko društvo.

Nadalje, rimski zakon ga je kao cara priznavao kao Pontifexa Maximusa, što mu je davalo mogućnost uplitanja u vjerska pitanja. Zbog toga je smatrao da je njegova zadaća razriješiti prijepor koji je remetio političko-vjersko jedinstvo Carstva. Budući da nije imao mnogo teološke stručnosti, Konstantin je pisao Aleksandru i Ariju, potičući ih da nađu dogovor o onome što je on shvatio kao jednostavan terminološki nesporazum. No, budući da njegovi interventi nisu polučili nikakav rezultat, odlučeno je da je za rješenje problema potrebno sazvati opći koncil koji će okupiti biskupe cijele Crkve. Car je prihvatio ovu inicijativu nadajući se kako će taj koncil riješiti arijansku krizu kao i druga pitanja koja su tada remetila mir unutar kršćanstva. Koncil, koji se održavao između svibnja i srpnja 325., otvoren je u Niceji u Bitiniji (današnji Iznik, u sjeverozapadnoj Turskoj), u carskoj palači, a svečano je otvoren uz veliku pompu govorom samog Konstantina.

Odredbe Nicejskog koncila

1. Pitanje slavlja Uskrsa

Nicejski koncil se pozabavio pitanjem slavlja Uskrsa koje je iritiralo Crkvu još od vremena Polikarpa i pape Aniceta. Nakon toga, krajem II. stoljeća, za vrijeme pape Viktora, shvatilo se kako postoji jedna skupina kršćana, nazvani „kvartodecimanima“, koji su slavili Uskrs 14. dana židovskog mjeseca Nisana. Taj dan nije morao nužno biti nedjelja. Slijedili su, dakle, židovski kalendar, koji se temeljio na mjesečevim ciklusima, a ne na solarnom.

Druge kršćanske zajednice su slavile Uskrs na prvu nedjelju nakon 14. Nisana. Tijekom III. stoljeća pojavili su se računalni sustavi za određivanje dana proslave Uskrsa kako bi ga se odvojilo od raznolikosti židovskih izračuna slavlja Pashe. Car Konstantin, u svojoj želji za jedinstvenim kršćanskim stavom oko ovog pitanja i uvjeren da ispravno bogoslužje također koristi Carstvu, kao Pontifex Maximus smatrao je da se jedan sveopći skup biskupa treba pozabaviti i ovim pitanjem kako bi svi kršćani slavili Uskrs istoga dana. Koncil je donio odluku da se Uskrs slavi u nedjelju nakon proljetnog ekvinocija prihvaćajući rimsko i aleksandrijsko računanje. Konstantin je, dakle, unutarnje pitanje Crkve preobrazio u problem vjerske i socijalne politike od primarne važnosti, a tijekom sljedećih godina kršćanske su se zajednice polako došle do konsenzusa da se Uskrs slavi nedjeljom nakon punog mjeseca (uštapa) nakon proljetnog ekvinocija. Međutim, ostale su i danas poteškoće ovisno o sustavu računanja i danu ekvinocija.

2. Kanoni Nicejskog koncila

Nicejski koncil proglasio je 20 disciplinskih kanona. Ukratko: kanoni 15. i 16. zabranjivali su biskupima, svećenicima i đakonima da prelaze iz jedne u drugu biskupiju te zabranio primanje svećenika vagabunda.

Kanon 4. naređuje da biskupe posvećuju svi ostali biskupi jedne metropolije ili, ako to nije moguće, barem trojica od njih, a potvrdu imenovanja ima metropolit. Kanon 5. propisuje da se pokrajinske sinode održavaju dva puta godišnje, pod vodstvom metropolita, kako bi se ispitala izopćenja pojedinaca koja su nametnuli biskupi. Dakle, ostavljala se mogućnost popravka pojedinca koji je eventualno zastranio.

Nadalje, kanoni 6. i 7. potvrdili su tradicionalne prerogative istočnih Crkava u Aleksandriji i Antiohiji. Biskupu Antiohije je priznata vlast nad cijelim područjem koje je obuhvaćala Sirija, to jest od sve zemlje od Sredozemnog mora na Zapadu, preko Arabije, Fenicije i Palestine do Tigrisa i Eufrata na Istoku, zajedno s cijelom Mezopotamijom. Aleksandrijskom biskupu priznata je vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom, slično povlasticama koje je uživao rimski biskup na Zapadu. Ovdje je riječ o nastanku patrijaršija: patrijarh ima pod sobom sve mitropolite svoga kraja. Situacije Crkve u Aelia Capitolina (Jeruzalem) je bila posebna jer je imala tradicionalne privilegije časti premda nije bila metropolija, nego je bila sufraganska biskupija Cezareji u Palestini. Koncil je odlučio da je zadržala te časti (cann. 6-7).

Neki su se kanoni odnosili na dostojanstvo klera: zabrana ređenja eunuha (c.1), zabrana prezbiterskog ili biskupskog ređenja za kršćane koji su bili neofiti, ili su se pokazali nedostojnima (c.2); stav koji je trebalo zauzeti prema onim članovima klera koji su zanijekali vjeru tijekom progona (c.10) i zabrana klericima da žive sa ženama koje im nisu bile bliske rođaci (c.3). Kanon 13 potvrdio je drevnu praksu pričešćivanja pokornika u smrtnoj opasnosti. Ustanovljen je dvostruki kriterij za ponovno primanje krivovjeraca (c.19): jedni, poput novacijanaca, nisu bili u zabludi glede nauku o Trojstvu, pa su se mogli izmiriti s Crkvom bez ponavljanja krštenja; dok su drugi, poput sljedbenika Pavla iz Samosate, morali su se ponovno krstiti zbog krivovjernog nauka glede pitanja kristologije budući da je za valjanost krštenja potrebna ispravna trojstvena teologija. Od đakona se zahtijevalo da u liturgijskim stvarima uvijek daju prednost biskupima i prezbiterima (c.18). Nedjeljom i na dane Pedesetnice vjernici su trebali pratiti liturgiju stojeći, a ne klečeći (c.20).

3. Arijansko pitanje

To je bilo najvažnije pitanje koje je riješeno na koncilu u Niceji i odnosilo se na trinitarni problem. Vidjeli smo da je Arije otvorio veliku raspravu koja je na površinu donijela vrlo važna trinitarna pitanja, među kojima je prvo mjesto zauzimalo pitanje odnosa Oca i Sina. Koncilski su oci držali da je potrebno riješiti to pitanje kako bi eliminirali svaki privid subordinacionizma. Zato se krenulo u stvaranje Vjerovanja koje bi bilo jedinstveno za sve Crkve (dijeceze) jer doktrinarna pitanja bila su najhitnija briga Koncila.

Vrijednost tog Vjerovanja sastoji se priznavanju Oca kao jedinoga pravoga Boga, Stvoritelja, i u njemu njegova jedinorođenoga Sina, koji je rođen iz Očeve biti. On je praktički integriran u današnje Nicejsko-carigradsko vjerovanje do onoga dijela gdje se ispovijeda vjera u Duha Svetoga. Ovaj odnos Oca i Sina u božanstvu vidi se i u ambijentu spasenjeske ekonomije, ali je uvijek prisutan i izvan ekonomije spasenja. No, najvažniji teološki prilog povijesti dogme jest korištenje pojma homoousios, kojim se željela izraziti istobitnost Sina s Ocem. Taj pojam odbacuje svaki privid koji bi ukazivao na to da bi Sin bio stvoren od Oca predstavljajući tako barijeru protiv nauka o stvaranju Sina.

Međutim, taj pojam nije biblijskog podrijetla i imao dvosmislena tumačenja zbog istoznačnosti koja je postojala između pojmova ousia i hypostasis jer su oba pojma mogla označavati „osobu“, ali i „bit“. Stoga je pojam homoousios mogao imati značenje da su Otac i Sin jedna osoba, te bi se nijekao nauk o trima hipostazama u Presvetom Trojstvu. A s druge strane, mogao je imati značenje „onoga što je iste biti“ što su pravovjerni koncilski oci i imali na umu.

U glavnom, Vjerovanje je jedna vrsta kompromisa a svaki kompromis obično ostavi nezadovoljnike na svim stranama. Međutim, postignuta je Arijeva osuda, ali time kontroverzija nije završila jer će ubrzo krenuti anti-nicejska reakcija u kojoj će mnogi „pobjednici“ biti također protjerani iz „disciplinskih razloga“ dok će Arije, radi mira u carstvu jer su mnogi bili Arijeve pristaše, biti čak i rehabilitiran, ali ne i njegov nauk. Bit će i pokušaja da ga se vrati u Aleksandriju, ali Atanazije Veliki se žestoko tome opirao zbog čega će se cijela anti-nicejska kampanja pretvoriti u osobnu kampanju protiv njega samoga te će pet puta morati u izgnanstvo zbog obrane nicejskog nauka. Na kraju će biti poznat u kršćanstvu kao „otac pravovjerja“ i „stup Crkve“.

Nicejsko vjerovanje bilo je prva dogmatska definicija kršćanske Crkve i stoljećima je služilo kao lakmus test pravovjerja (i, u malo izmijenjenoj verziji koju je 381. odobrio Prvi koncil u Carigradu, svaki kršćanin ga i dan-danas recitira na nedjeljnoj misi).

Nakon Koncila

Nicejski koncil bio je prvi koncil ekumenskog karaktera i uspostavio je praksu koju će Crkva odsada slijediti u rješavanju najgorućih dogmatskih i disciplinarnih prijepora. Trajanje koncila je bilo neizvjesno, iako je vjerojatno trajalo nekoliko tjedana. Samo su dva biskupa, Sekund iz Ptolemaide i Theona iz Marmarice, odbili potpisati tamo utvrđeni Simbol vjere (vjerovanje) i uz njega vezane anateme. Oni su zajedno s Arijem i drugim manjim pripadnicima klera bili prognani u Ilirik. Konstantin je potvrdio nicejske odredbe i proglasio ih zakonima Carstva, napisavši pismo biskupima koji nisu sudjelovali na velikoj sinodi kako bi izrazio svoju radost zbog konačno postignutog sklada unutar Crkve.

Tijekom Konstantinova života pristaše arijevih teza, iako nezadovoljni Simbolom vjere utvrđenim u Niceji, nisu se usuđivali izravno ga napadati. Takozvani Euzebijevci (Euzebije Nikomedijski i njegovi pristaše) radije su krenuli neizravno, spletkareći i manevrirajući kako bi najvažnije branitelje nicejskog Simbola vjere uklonili sa svojih položaja. Značajan dokaz njihovog uspjeha može se pronaći u progonstvu biskupa Eustahija Antiohijskog, Marcela Ancirskog i Atanazija Aleksandrijskog koji su bili glavni akteri Nicejskog koncila.

Od akata Koncila do nas su došli samo Vjerovanje s dodanom anatemom protiv arijanaca, disciplinski kanoni, popisi prisutnih biskupa (koji postoje na različitim jezicima i nisu uvijek koherentni) i sinodalno pismo koje obavještava aleksandrijsku Crkvu o izopćenju Arija i njegovih sljedbenika. Iako je nicejski sud o arijanizmu bio jasan i konačan, uzrokovao je velike podjele na Istoku sve do 381. godine (godine održavanja Drugog ekumenskog koncila u Carigradu), uglavnom zbog izraza homooùsios. U svom protivljenju Koncilu i ovom izrazu arijanci i semi-arijanci bili su složni i dugo su se borili da Crkva promijeni svoj sud. U glavnom, rasprava o arijanizmu nije završena na Nicjeskom koncilu nego se i kasnije nastavila. Ali o svemu tome ćemo nekom drugom prilikom na simpoziju kojeg organizira naš KBF za početak studenog.