Izlaganje biskupa Perića „Stadlerova mariologija“

U Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci 4. prosinca 2025. predstavljena je knjiga „Stadlerov trnoviti put do oltara“ koja je posvećena životu i djelovanju sluge Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i apostolskog upravitelja Banjolučke biskupije. Knjigu je predstavio crkveni povjesničar dr. Anto Orlovac i sam autor mons. Ratko Perić, mostarsko-duvanjski biskup u miru čije izlaganje donosimo u cijelosti, preuzeto s mrežne stranice Banjolučke biskupije:

STADLEROVA MARIOLOGIJA

Biskupe Željko i svi nazočni slušatelji i slušateljice!

U početku želio bih posebno pozdraviti dvije crkvene osobe u ovom auditoriju: msgr. Franju Komaricu, umirovljenoga banjolučkog biskupa, kojemu je biskupski red podijelio papa Ivan Pavao II., 1985., prije 40 godina. I koji je najstariji biskup u katoličkoj hijerarhiji i BK BiH i HBK. Biskupe Franjo, Bog Ti dao obilje zdravlja duše i tijela.

A drugi je dr. fra Velimir Blažević, umirovljeni profesor kanonskoga prava, koji je 2000. godine u Sarajevu objavio povijesno djelo od 200 stranica Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler. Recenziju te knjige objavio sam 2002.[1] i uvrstio također u Stadlerov trnoviti put (str. 232-253). Iskreno priznajem da nisam ništa objektivnije s franjevačke strane čitao o nadbiskupu Stadleru od te Blaževićeve knjige koja sadrži 795 znanstvenih bilježaka. Poštovani fra Velimire, ponavljam i ovdje svoje iskrene čestitke!

Studij mariologije. Školske godine 1977./78. bȋ mi povjeren kolegij mariologije na Stadlerovoj Bogosloviji u Sarajevu. U 20-ak predavanja, jednom tjedno, učini mi se bitnim predstaviti bogoslovima VIII. poglavlje dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen Gentium – Svjetlo narodâ O Blaženoj Gospi, svega 19 brojeva (LG 52-69). Bogu zahvaljujem da se nikada od tada ne prestah baviti marijanskim temama. Pogotovo nakon što nadođoše međugorska „ukazanja“, pohodi u marijanska svetišta, pozivi na marijansko-mariološke simpozije. Tako nasta više knjiga marijansko-mariološkoga sadržaja s naslovima: Prijestolje Mudrosti, 1995. (LG VIII., str. 11-72); Ogledalo Pravde, 2001.; Isusova Majka, 2015.; Biskup Žanić o Međugorju, 2021. i Djevice Premudra, 2024.

Stadlerove marijansko – mariološke Okružnice. U tom proučavanju dospje mi u ruke i Stadlerova zbirka Okružnicâ, koju 2001. bijaše objavio don Pavo Jurišić s naslovom: Pod zastavom Srca Isusova. U toj riznici od 85 Okružnica Nadbiskup ih šest naslovno posveti Gospi:

Prva, „Molitva krunice“, 1883., u vrijeme dok bijaše i apostolski upravitelj Banjolučke biskupije.

Druga, „O Blaženoj Djevici Mariji“, 1884.: samo kleru i puku Banjolučke dijeceze; misao sv. Ambrozija prevodi: „Ako smo braća Isusova, onda smo i sinovi Marijini“ (str. 85).

Treća, „Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije“, 1904. Bog je Adama i Evu stvorio dobre, u milosti, ali su u kušnji pali i umjesto milosti prenijeli su grijeh koji se zove „iztočni“, jer iz-tiče od njih i prenosi se na potomstvo; Bog šalje svoga Sina, rođena od žene, da spasi ljude. Ta je žena Marija izuzeta od iskonskoga i osobnoga grijeha (str. 476-477). Bezgrješno začeta i bezgrješno začela.

Četvrta, „Pedesetgodišnjica dogme Bezgrješnog začeća BDM“, 1904. Prvi su ljudi u kušnji propali, to je čin grijeha. A potomci njihovi u grijehu ostali, to je naše stanje grijeha (str. 493). Kao kad otac prokocka kuću, pa djeca ostanu bez kuće, a nisu ništa kriva, osim što su kockarovi sinovi! Mariju je Bog „pogledom na predviđene zasluge Isusove, osobito na smrt njegovu na križu, sačuvao od istočnoga grijeha“ (str. 495).

Peta, „Blažena Djevica Marija suspasiteljica ljudi“,

Šesta, „Blažena Djevica Marija pod križem – suspasiteljica“, obje iz 1917. tj. iz zlatomisničkoga Stadlerova vremena.

U knjizi Stadlerov trnovit put do oltara osvrćemo se na dvije posljednje Okružnice u članku „Marijina uloga u spasenju“ (str. 75-81). Zašto ovdje uzimamo ovu temu? – Iz više razloga:

1/ Od proglašene dogme o Bezgrješnom začeću Djevice Bogorodice 1854. do proglašenja dogme o Marijinu Uznesenju dušom i tijelom u nebesku slavu 1950., u tih stotinjak godina, izišlo je oko 100.000 knjiga o BDM, ne računajući tolike napisane članke i propovijedi. Ne ćeš pomisliti da je svaka rečenica u tim knjigama bila neoboriva: griješilo se ponekad per excessum –tvrdeći prepuno i per defectum – iznoseći nepotpuno.

2/ Od 1954. do 2025. – (70-ak godina) – objavljene su 3 enciklike o Mariji:

Ad Coeli Reginam Časnoga Sluge Božjega pape Pija XII., 1954.;

Christi Matri pape Pavla VI., svetoga, 1966. i

Redemptoris Mater pape Ivana Pavla II., svetoga, 1987.

3/ Dne 1. studenoga 2025. Doktrinarnu notu Mater Populi Fidelis Dikasterija za nauk vjere izričito potvrđuje papa Lav XIV. I unosi u redovito Crkveno učiteljstvo. Ta Nota izjavljuje da Gospi ne pripada naslov: Suotkupiteljica.

Što Stadler naučava o „Marijinoj ulozi u spasenju“?

Nadbiskup Stadler upućuje kleru i puku 1917. godine dvije Okružnice o ulozi BDM, Majke Isusove, u djelu Otkupljenja i Spasenja.[2] Otkupljenje jest prvotan čin kojim Bogočovjek Isus Krist svojom mukom i smrću omogućuje i svojim uskrsnućem pruža čovječanstvu vječni život bez ikakva našega sudjelovanja i zasluga. Spasenje je završan čin toga procesa, do kojega dolazimo svojom suradnjom s Božjom milošću: vjerom i dobrim djelima. Nadbiskup se Stadler služi teologijom svoga vremena, kako studiraše i polagaše u Rimu, i to prevodi i prerađuje u svojim Okružnicama. Stadler Gospu sustavno naziva Suspasiteljicom svijeta, osobito sinova Crkve Kristove. Kako do toga dolazi? Služi se slikom rađanja. Spasitelj svijeta uzeo je Ženu naviještenu u knjizi Postanka, koja po križu i smrti na duhovan način rađa zemaljsku djecu. Time Spasitelj, koji na križu pati i umire, postaje poput „oca”, a ta Žena postaje „majka”.[3] Ovakva logika i terminologija, makar je zastupali neki sveti oci i teolozi, odudara od katoličke dogmatike, koja ni u kojem smislu Isusa, Sina Božjega, ne naziva ocem. Otac je Otac nebeski i ne smije se zamjenjivati sa Sinom vječnim. Stoga se Marijino sudioništvo na Kalvariji ne može nazivati ni suotkupiteljstvom, ni suspasiteljstvom. Jer, da Gospa kojim slučajem preminu dok Isus bijaše u Nazaretu, opet bi se Isusovo Otkupljenje dogodilo u savršenu obliku i punini. Ona stoga svojim majčinskim bolovima niti što pridonosi niti što umanjuje djelu Isusova Otkupljenja. Isus je jedini Otkupitelj, jedini Posrednik i jedini Spasitelj čovječanstva. Prema tomu, ne može se Gospa ni u kojem smislu nazivati ni Su‐otkupiteljicom ni Su-spasiteljicom kao da bi ona svojim mukama i bolovima dodala koji djelić Isusovoj muci i smrti. Drugi Nadbiskupov dokaz, gdje navodi dvojicu velikih teologa: sv. Augustina, crkvenoga naučitelja iz V. stoljeća koji doslovno kaže: „Marija je samo tijelom pokraj križa, a duhovno je ona na križu Isusovu, te su Sin i majka dvije žrtve na istom oltaru”.[4] Sličnu misao potvrđuje i sv. Bernard, crkveni naučitelj iz XI. stoljeća: „Blažena Djevica Marija bila je sa Sinom razapeta na križu i mučena, to jest takove je muke podnosila, kano da je s njime bila razapeta i s njime iste muke trpjela”.[5] Evo kako se povezivanjem riječi Marijina ograničena žrtva izdiže na razinu Isusove beskrajne i neograničene žrtve, koje se nalaze na istom žrtveniku. Ne činimo nikakvu uslugu Blaženoj Djevici Mariji ako je uzdižemo na rang „božice” zajedno s Isusom, Sinom Božjim. Ona je fizička Majka Isusa Krista, pravoga čovjeka i pravoga Sina Božjega. U Njemu se prigodom Utjelovljenja božanska narav sjedinila s ljudskom naravi u Božanskoj Osobi Sina Božjega i zato Gospu nazivamo Majkom Božjom ili Bogorodicom, a ni u kojem slučaju „božicom”.

Isusova se objava – ovo je bitna stvar – događa riječima i djelima (Dei Verbum 2,4,17): Isus uza svoje stvarne patnje izgovara sedam objaviteljskih rečenica s križa:

– Tri Ocu nebeskomu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” (Lk 23,34); „Oče moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46) i „Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46);

– jednu rečenicu Majci i voljenom učeniku: „Ženo, evo ti sina”, a Ivanu: „Evo ti majke” (Iv 19,26);

– jednu rečenicu raskajanu razbojniku: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23,43), i

– dvije rečenice koje se odnose samo na Isusa: „Žedan sam” (Iv 19,28). tj. ljubavi ljudske, i „Dovršeno je” (Iv 19,30) djelo koje mu je Otac zadao. I Gospa majčinski pati, ali šuti, ništa ne govori, ne objavljuje. I ne možemo Gospi pripisivati nešto što joj Sveto Pismo ne pridaje.

Nauka 2. Vaticanuma. Četrdesetak godina nakon Stadlerovih Okružnica održava se Drugi vatikanski koncil koji Blaženoj Djevici Mariji ne posvećuje poseban dokument kako očekivahu tzv. maksimalisti, nego i nauku i pobožnost u odnosu na Gospu stavlja u dogmatsku konstituciju o Crkvi, Lumen gentium, VIII. poglavlje. Tu se kaže da se Gospa u Crkvi (ne od Crkve) zaziva naslovima „Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice, Posrednice”, ali to se „shvaća tako da niti što oduzima niti što nadodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika”.[6] Koncil poziva teologe i propovjednike da se „u promatranju jedinstvenoga dostojanstva Bogorodice brižno suzdržavaju od svakoga krivog pretjerivanja te isto tako i od prevelike skučenosti uma”.[7] Dužni smo prema Mariji zauzeti ono stajalište koje nam nalaže Drugi vatikanski koncil, tj. 2500 biskupa s papom Pavlom VI. na čelu. I sve ponovljeno u Apostolskoj pobudnici deset godina nakon Koncila, 1974.: Marijino se čašćenje ne smije dijeliti od Krista, „a to se ponekad događalo u nekim oblicima pučke pobožnosti”.[8] Ona je u svakom pogledu podređena Kristu. Marija je bila prva otkupljena. Prema njoj je iskazano najviše milosrđa, dakle posve nezasluženo. I stoga je sva njezina veličina u veličini Krista Gospodina. Njezino je ime sjajno zbog Kristova svjetla. Ona ima toliko svojih majčinskih kvaliteta da joj ne treba pridavati božanska svojstva. To Bog ne dopušta, niti ona, ponizna službenica Božja, želi.

Samo Bog može sebi izabrati majku. I izabrao je Mariju Nazarećanku po svome srcu i stvorio joj srce kakvo nije dao nikomu na ovome svijetu: bezgrješno i od iskonskoga i od svakog osobnoga grijeha očuvano. Ne oslobođeno, nego očuvano. Nikada nije bilo grijeha u njezinu srcu. Ali to njezino ljudsko srce beskrajno je manje od božanskoga Srca njezina Sina. Nitko na ovome svijetu nije bio uz Isusa tako prisno i svjesno vezan kao što je to bila njegova Majka Marija. Ali ona je samo fizička majka Isusa, Sina Božjega, dakle Bogorodica, a nije „božica”. Ni su-otkupiteljica[9] ni su-spasiteljica.

I ne može ni običan vjernik, a kamoli svećenik s oltara, reći: „Neka te blagoslove Bog i Gospa!“ Kao da su dva različita blagoslova! Ili: „Neka te čuvaju Isus i Marija!“ Kao da imamo dva čuvara: Isusa i Mariju. (Biskupu je Žaniću bjelodano bilo jasno da „ukazanja“ nisu vjerodostojna kada mu je međugorska „Gospa“ posredstvom jednog od „vidjelaca“ 21. lipnja 1983. poručila: „Ako se ne obrati ili popravi slijedi ga moj sud i sud moga sina Isusa“. Prvo, Gospa sebe stavlja na prvo mjesto, suprotno biblijskoj Gospi, koja kaže: „Sinko.., otac tvoj i ja, žalosni smo te tražili“ (Lk 2,48). Drugo, čak dva suda: moj sud i sud moga sina Isusa. U kakvu su odnosu ti sudovi?). U djelu svoga spasenja ljudskoga roda, Isus je kao jedini Spasitelj želio i to proveo tako da bude nazočna i djelatna, od Njegova Začeća do Njegova Uzašašća, samo Njegova Majka Marija.

Samo je ona imala sve te milosti. Samo je nju Bog odabrao i obdario svim tim karizmama. Ali nije to Bog učinio samo radi sebe samoga i radi nje same, nego i radi nas ljudi i radi našega spasenja. Naslov Otkupitelja, Spasitelja, Posrednika između Boga i ljudi pripada isključivo Kristu Gospodinu. Ali ona je izvrsna suradnica i prenositeljica te milosti spasenja nama, po Božjoj odluci, načinu i djelu. Isus je na Golgoti zaželio, predajući svoju Majku Ivanu, a Ivana Majci kao sina, da svi mi budemo duhovna djeca Marijina, a Marija duhovna Majka naša. Slikovito govoreći: Isus je priredio savršen Lijek našeg Otkupljenja na križu. I samo On. A taj božanski Lijek po Božjoj namisli najizvrsnije poslužuje za naše konačno spasenje Njegova Majka, Tajnica njegova Crvenoga križa, uz koji je vjerno stajala. Zato se može reći, kao što je nadbiskup Stadler izrekao, da milosti za naše Spasenje teku od Boga po rukama njegove Majke Marije do nas.

Majka. Marija je u Novom Zavjetu izričito spomenuta kao Majka Isusova ili Majka Njegova 19 puta.

Na svetkovinu Svih Svetih najavljena, a 4. studenoga prošloga objavljena je Učiteljska ili doktrinarna napomena Dikasterija za nauk vjere, koja je posvećena Gospi kako i sam naslov dokumenta kaže: Mater Populi Fidelis – Majka vjernoga naroda. Najviše je pitanja izazvao pojam Su-otkupiteljice, koji se u tekstu spominje 23 puta.

A osobito je proučen pojam Majke koji se navodi više od 100 puta.

U Lauretanskim litanijama Gospu zazivamo 13 puta Majkom po odobrenju trojice Papa. A nijedan Papa nije unio u Litanije zaziv Su-otkupiteljice čovječanstva, unatoč tomu što su se neki Pape služili tim pojmom u svojim spisima. Doktrinarna nota otklanja pojam Suotkupiteljice na temelju biblijskoga sadržaja, učenja Drugoga Vatikanskoga koncila i naučavanja prefekta Kongregacije za nauk vjere kard. Josepha Ratzingera, 2001./2002., potom pape Benedikta XVI.

Zašto tako Isus postupa samo u odnosu na Majku? – Ne znamo. Ali mogli bismo ovako razmišljati i zaključiti: Ako je dragi Bog odlučio da se Njegov Sin u svome prvom povijesnom Dolasku pojavi kao betlehemsko Djetešce – a ne u munjama i oblacima nebeskim kao što će se pojaviti u svom drugom Pojavku – služeći se Majkom – i to Majkom kakvu samo Bog može smisliti! – onda je On na toj liniji zaželio da Njegova Majka bude naša duhovna Majka.

Iskreno zahvaljujem biskupu Željku Majiću na uvodnoj riječi, msgr. Anti Orlovcu na preglednu izlaganju i svima koji su priredili i sudjelovali svojim nastupima i svojim praćenjem ovoga programa.

Neka po zagovoru Bogorodice, Djevice, Bezgrješne i dušom i tijelom Uznesene na nebo Gospodin Bog što prije uzvisi Slugu Božjega Josipa Stadlera na čast oltara!

[1] „Franjevački nihil obstat“, u: Vrhbosnensia, Sarajevo, 2/2002., str. 417-426.
[2] Nadbiskup je posvetio dvije poslanice Gospi: prva „Blažena Djevica Marija suspasiteljica ljudi”, 2. veljače 1917., objavljeno: Pavo Jurišić (prir.), Josip Stadler. Pod zastavom Srca Isusova, str. 775–782., i „Blažena Djevica Marija pod križem – suspasiteljica”, 11. veljače 1917. [Gospa Lurdska], str. 783–791.
[3] Isto, str. 776.
[4] Isto, str. 779 . Christo crucifixo, crucifigebatur et mater.
[5] Isto, str. 779. Imo et in cruce cum filio cruciatur.
[6] Lumen Gentium, 62.
[7] LG, 67.
[8] Marialis cultus, 4.
[9] Portal Vjera i djela: https://www.vjeraidjela.com/suotkupiteljica-i-posrednica/