Predavanje nuncija Lingue „60 godina deklaracije Nostra aetate: međureligijski dijalog kao put mira“

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua održao je u srijedu 19. studenoga u Hrvatskom saboru, u sklopu međunarodne inicijative posvećene podizanju svijesti o progonu kršćanima pod nazivom „Crvena srijeda“, predavanje o temi „60 godina deklaracije Nostra Aetate: međureligijski dijalog kao put mira“. Predavanje mons. Lingue donosimo u cijelosti.

---

„60 godina deklaracije Nostra aetate: međureligijski dijalog kao put mira“

Predavanje apostolskog nuncija u Hrvatskoj

Zagreb, 19. studenoga 2025. – Hrvatski sabor

1) POZDRAVI

Gospodine Potpredsjedniče, uvaženi članovi Sabora, gospodine državni tajniče, poštovani predstavnici civilnih i vjerskih vlasti, predstavnici medija, dragi kolege diplomati,

čast mi je što sam pozvan obratiti se tako uglednom skupu u prigodi obilježavanja Red Wednesdaya (Crvene srijede), dana kada svijet, na inicijativu njemačke organizacije Kirche in Not (Crkva u nevolji), zaklade papinskog prava, svijet odaje počast progonjenim kršćanima i mučenicima, kako jučer tako i danas, s ciljem podizanja svijesti javnosti ne samo o progonu kršćana, nego i o kršenju vjerskih sloboda u cijelome svijetu.

Zahvaljujem cijenjenoj zastupnici Marijani Petir na pokretanju ove inicijative i na tome što mi je ljubazno omogućila ovu priliku.

2) RELIGIJSKA SLOBODA DANAS

Detaljno i temeljito izvješće o vjerskoj slobodi, koje je pripremila spomenuta organizacija Kirche in Not i koje je objavljeno prošlog listopada, zabrinjavajuće je i skreće pozornost na stvarnost koja je možda prečesto zaboravljena. Međutim, prijetnje su vjerskoj slobodi općenito, kao i progoni ili diskriminacija kršćana,  alarmantni:

Prema ovogodišnjem Izvješću o vjerskoj slobodi u svijetu koje je objavila fondacija pontifikalnog prava, vjerska sloboda je ozbiljno ograničena u 62  Zemlje od njih 196, zahvaćajući približno pet milijardi četiristo milijuna osoba. Od ukupnog broja, njih 24 su klasificirane kao Zemlje “progona“, a 38 kao Zemlje „diskriminacije“. Drugim riječima, gotovo dvije trećine svjetskog stanovništva živi u Zemljama u kojima se očituju ozbiljna kršenja vjerske slobode.[1] Samo su dvije države – Kazahstan i Šri Lanka – zabilježila poboljšanja u odnosu na prethodno izdanje.

Pravo na slobodu misli, savjesti i vjere – zaštićeno člankom 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima – nije samo pod pritiskom: ono u mnogim Zemljama nestaje. Potrebno je istaknuti da se erozija vjerske slobode proteže i na Europu i na Sjevernu Ameriku. U 2023. godini Francuska je zabilježila gotovo 1.000 napada na crkve; u Grčkoj je zabilježeno preko 600 vandalskih činova; slični napadi zabilježeni su u Španjolskoj, Italiji i Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući oskvrnuće bogomolja, fizičke napade na svećenike te prekide vjerskih slavlja. Prema organizaciji Kirche in Not (Crkva u nevolji), ti su napadi odraz rastuće klime ideološke netrpeljivosti prema vjeri. Izvješće također dokumentira dramatičan porast antisemitskih i antimuslimanskih napada nakon napada 7. listopada 2023. i početka rata u Gazi.

S obzirom na to da se ovi strašni brojevi iz godine u godinu sve veći, Crvena srijeda (Red Wednesday) i ovaj trenutak sjećanja potrebniji su nego ikad prije. Danas bih, naprotiv, svoj pogled radije usmjerio na pozitivno, na to kako spriječiti ne samo progon, u užem smislu, već svaki sukob koji ima vjersku matricu.

Jedini put kojim možemo ići, je zaštita slobode vjere, kako su to nedvosmisleno pokazali deklaracija Dignitatis humanae Drugoga vatikanskog koncila o pravu ljudske osobe i zajednica na društvenu i građansku slobodu u vjerskim pitanjima, te članak 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima, prema kojemu „svaki pojedinac ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere” te to pravo „uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja, kao i slobodu da se, pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praksom, bogoslužjem i obdržavanjem obreda”.

60. obljetnica deklaracija Dignitatis humanae i Nostra aetate Drugoga vatikanskog koncila, zapravo, predstavlja povijesnu prekretnicu na putu čovječanstva prema promicanju vjerske slobode, kao temeljnog aspekta ljudskog postojanja, i prema promicanju tolerancije i međureligijskog dijaloga. Koncil je ovim dvjema Deklaracijama ukazao cijelom Božjem narodu da prepozna i njeguje kako vjersku slobodu, tako i dijalog s drugim religijama, bez umanjivanja ili prikrivanja istine.

3) Novost deklaracije Nostra aetate i vjerska sloboda

Dana 28. listopada 1965. godine, prije 60  godina, objavljen je koncilski dokument Nostra aetate.

Po prvi put u povijesti Crkve jedan učiteljski dokument, plod svečanog i općeg vršenja Autoriteta Zbora biskupa – sub et cum Petro – (odnosno, pod vodstvom i u zajedništvu s Papom), okupljenog na Koncilu, navodi da u vjerskim pitanjima sve osobe imaju pravo slijediti vlastitu savjest i da, prema tome, vjerske zajednice imaju pravo slobodno naučavati, slaviti i širiti vlastito vjerovanje.

Srž Deklaracije Nostra aetate je, zapravo, priznanje vjerske slobode zasnovano na dostojanstvu svake osobe. Navedenim su dokumentom koncilski oci potvrdili da vjerska sloboda nije odricanje od vlastite istine, kao što bi nas određeni doktrinarni relativizam želio uvjeriti, već je temeljni aspekt ljudskog dostojanstva i autentične društvene kohezije ljudske zajednice. Priznanje različitosti drugoga ne implicira odricanje od vlastitog identiteta, naprotiv, može ga ojačati, a da se pritom nikome ne uskraćuje poštovanje.

4) KORIJENI PROMJENE: OD ŠOKA DO POMIRENJA

Kako je došlo do Deklaracije Nostra aetate? Deklaracija je prvobitno trebala obuhvaćati isključivo odnose sa židovstvom, ali je u konačnici proširena na druge religije tijekom treće sesije Drugoga vatikanskog ekumenskog koncila.

U nedavno objavljenom članku u L’Osservatore Romanu, službenom listu Svete Stolice, rabin Abraham Skorka sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, DC, navodi da je koncilska deklaracija Nostra aetate učinila revolucionarni zaokret u odnosima između Katoličke Crkve i židovstva. Prema njegovom mišljenju, to je bila posljedica šoka nakon Shoaha.

Papa Sveti Ivan XXIII. povjerio je proučavanje odnosa između kršćanstva i židovstva kardinalu Agostinu Bei, predsjedniku Tajništva za promicanje jedinstva kršćana, s namjerom da se ustanovi kako je moglo doći do takvog nazadovanja odnosa. Koncilski dokument, u vezi s Kristovom smrću vrlo izričito tvrdi da se “ono što je počinjeno u njegovoj muci ne može uračunati niti svim Židovima bez razlike koji su tada živjeli niti današnjim Židovima“ (NA 4). Time se uklanja optužba za „bogoubojstvo“ Židova i priznaje se trajna valjanost saveza između Boga i židovskog naroda te se odlučno osuđuje svaki oblik antisemitizma.

Na taj način, Skorka ističe kako je Nostra aetate otvorila vrata koja su bila zatvorena gotovo dvije tisuće godina, omogućivši prijelaz s neprijateljstva na bratski dijalog. Iako je riječ o dokumentu Katoličke Crkve, bio je vrlo pozitivno prihvaćen, a s iznimnim su ga zadovoljstvom vrlo pozitivno prihvatile i druge religije, koje ga često citiraju i promiču njegovo poznavanje.

Rabin Skorka, koji je već surađivao s tadašnjim kardinalom Bergogliom u Buenos Airesu, imao je potom čast, između ostalog, biti prvi Židov koji je postao dijelom ni manje ni više nego papinske delegacije, one koja je papu Franju pratila na njegovom putovanju u Svetu Zemlju. Sâm je Papa želio da im se tom prilikom pridruži i imam Omar Abboud, ravnatelj Instituta za međureligijski dijalog u Buenos Airesu, kako bi pružili još snažnije i očitije svjedočanstvo međureligijskoga bratstva.

Nažalost, nedavni sukob na Bliskom istoku, osim očitih katastrofa koja je ostavio na terenu, također je otežao dijalog između različitih vjera diljem svijeta, u vrtlogu polemika, prosvjeda i optužbi, te je ozbiljno stavio na kušnju šest desetljeća dijaloga i strpljivih pokušaja pomirenja.

Posebno smo svjedočili ponovnom buđenju antisemitskih osjećaja koje smo smatrali potpuno prevladanima te novim islamofobnim predrasudama koje nikada nisu ni utihnule.

Ne smije se zaboraviti da dokument Nostra aetate ima teološki, a ne politički karakter. U njemu se radi o teološkom temelju vjerske slobode. Njegova svrha nije promicanje konkretnih akcija ili strategija, niti razmatra negativne pojave koje će vjerojatno i dalje postojati zbog ljudske zloće, koju, nažalost, nije moguće izbrisati jednim  dokumentom. Bit će potrebno još puno rada na promjeni mentaliteta i rastu u međusobnom poštovanju.

Progonstva, vjerska netrpeljivost, poricanje slobode savjesti prijetnje su koje u suvremenom svijetu još uvijek razdiru cijele zajednice i prisiljavaju milijune da trpe zbog svoje vjere. Ipak, možemo ustvrditi da je prije šezdeset godina Katolička Crkva ponudila dodatni poziv na alternativni pristup sukobima koji često vode do novih progonstava: putem dijaloga, koji se odmah pokazao povlaštenim putem prema pravednom i trajnom miru. To je zasigurno korak koji se postupno razvijao, prateći i odražavajući progresivno teološko sazrijevanje, također stoga što se smatralo da priznavanje postojanja drugoga, u njegovoj vjerskoj različitosti, znači negaciju ili umanjivanje apsolutne Istine vlastite vjere.

„Prije Nostra aetate nije postojalo ništa slično“, kaže Jean-Dominique Durand, povjesničar religija i predsjednik Židovsko-kršćanskog prijateljstva Francuske.

5) ČETIRI STUPA NOSTRA AETATE KOJE JE ISTAKNUO PAPA LAV XIV. (četrnaesti)

U govoru povodom obilježavanja Dokumenta, 28. listopada, papa Lav XIV. želio se osvrnuti na četiri točke koje spadaju među najvažnija učenja koncilskog dokumenta, a koje bih u ovoj prigodi ukratko želio produbiti:

5.1) POZIV NA BRATSTVO

Prvo – kaže papa Lav – Nostra aetate nas podsjeća da se čovječanstvo sve više zbližava te da je zadatak Crkve poticati jedinstvo i ljubav među muškarcima i ženama i među narodima (vidi br. 1)[2]. Papa je istaknuo ključni element Nostra aetate: svijest da živimo u dobu sve veće međusobne povezanosti. Drugi Vatikanski koncil, izvanrednom dalekovidnošću, već je tijekom  60-ih (šezdesetih) godina prepoznao kako čovječanstvo prevladava geografske, kulturne i komunikacijske barijere, koje su stoljećima držale narode podijeljenima.

Ova konvergencija nije samo sociološki i tehnološki fenomen, već sa sobom nosi duboko teološku dimenziju. Ako su sva ljudska bića stvorena na Božju sliku i priliku, moraju biti svjesna zajedničkog dostojanstva i univerzalnog poziva na bratstvo.

Stoga je zadatak koji Nostra aetate povjerava vjernicima dvostruk: s jedne strane, aktivno promicanje jedinstvo ljudskog roda i univerzalno bratstvo; a s druge strane, priznanje da se ova misija proteže ne samo na pojedince, već i na narode. U vremenu obilježenom novim oblicima podjela –  ideološkim, ekonomskim, identitetskim – ovaj poziv ponovno dobiva na hitnosti.

5.2) TEMELJNA JEDINICA LJUDSKE OBITELJI

Drugo – ponovno citiram papu Lava – (Nostra aetate) pokazuje ono što je ljudima zajedničko. Pripadamo jednoj ljudskoj obitelji – jedinstvenoj u iskonu i također jedinstvenoj u našem posljednjem cilju (usp. br. 1)[3].

Papa Lav XIV. ovdje ističe antropološku srž Nostra aetate: prije religijskih, kulturoloških ili etničkih razlika, postoji zajednički temelj koji neraskidivo povezuje sva ljudska bića.

Jedinstvo podrijetla i cilja temeljna je teološka istina. Svi potječemo iz istog čina Božjeg stvaranja i svi smo usmjereni prema istom transcendentnom cilju: susretu s konačnom Istinom. Ovo dvostruko jedinstvo – na početku i na kraju ljudske povijesti – relativizira povijesne i prolazne podjele i smješta ih u širu perspektivu u kojoj je ono što nas ujedinjuje beskrajno dublje od onoga što nas razdvaja.

Svako ljudsko biće, u svakom vremenu i na svakom mjestu, suočava se s istim temeljnim pitanjima: Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo idem? Koje je značenje patnje? Smrti?

Ta su pitanja sastavni dio ljudskoga bića. Homo sapiens je, po svojoj naravi, homo quaerens – biće u potrazi za konačnim smislom svojega postojanja. Različite vjerske tradicije nastoje odgovoriti na nemir ljudskog srca i ponuditi putove prema Bogu.

5.3) RELIGIJE KAO ODGOVORI NA NEMIR LJUDSKOG SRCA

Treće – ponovno ističe papa Lav XIV. – religije cijeloga svijeta nastoje različitim načinima odgovoriti na  nemir ljudskoga srca. Svaka od njih, na svoj način, nudi nauk, način života i svete obrede koji njihovim vjernicima pomažu pronaći mir i smisao života (usp. br. 2)[4].

Papa ovdje ponavlja jednu od najdubljih intuicija svojega oca nadahnitelja, svetog Augustina, koji je u Ispovijestima napisao:„Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“ (Ispovijesti, 1,1.1). U religijskom smislu, taj nemir nije patologija, nego znak transcendencije upisane u ljudsko srce kao izraz čežnje za beskonačnim koje nijedna konačna stvarnost ne može ispuniti.

Nostra aetate čini hrabar korak: priznaje da se različite religijske tradicije “na razne načine nastoje osloboditi nemira ljudskog srca, nudeći putove, to jest nauke, životne propise i svete obrede” (br. 2). Svaka religija, “na svoj način“, predlaže put: nauk (učenja) koji prosvjetljuje razum, moral (način života) koji usmjerava djelovanje, liturgiju (svete obrede) koji hrane duh.

To priznanje nije relativizam – Crkva, kao što je rečeno, ne odustaje od punine Objave u Kristu, nastavlja tvrditi da je Krist Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6) – nego izražava teološki realizam: Bog, naime, nije ostavio čovječanstvo bez svjetla. Također i onaj koji još ne poznaje Krista već može imati pristup zrakama toga Svjetla, koje je Krist.

Međutim, Crkva je oduvijek priznavala da je dosezanje Istine, pa i one objavljene, progresivno: „Duh Istine –  upućivat će vas u svu istinu“ (Iv 16,13; usp. i Iv 14,26).

Kroz zakon upisan u srce svakog muškarca i žene, moguće je otkriti „sjemena Istine“ i izvan vidljivih granica Crkve.

5.4) PRIZNAVANJE ISTINITOG I SVETOG U DRUGIM RELIGIJAMA

Četvrto – ponovno citiram papu Lava – Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je istinito i sveto u tim religijama, koje „odražavaju zraku one istine koja prosvjetljuje sve ljude“ (br. 2)[5].

Crkva, stoga, s poštovanjem i pozornošću gleda na druge religije, raspoznajući u njima odraz one Istine za koju smatra da se u potpunosti očitovala u Kristu. Otuda, poziv na iskreni dijalog.

Slika „zrake“ koju koristi Nostra aetate vrlo je uvjerljiva: Krist je Sunce, punina Svjetlosti, ali njegove zrake mogu obasjavati i izvan crkvenih granica. Ondje gdje postoji iskreno traženje Boga, ljubav prema bližnjemu, težnja za pravdom, prakticiranje askeze, otvorenost prema otajstvu – ondje djeluje isti Duh koji je vodio proroke i koji se u potpunosti očitovao u Kristu.

Upravo stoga Nostra aetate govori o „iskrenom poštovanju“, koje nije tek pristojnost uvjetovana političkom oportunošću.

6) METODA: OD ‘TEOLOŠKOG DIJALOGA’ DO ‘DIJALOGA ŽIVOTA’

Dokument poziva da se putem dijaloga i suradnje prepozna, sačuva i promiče ono što je duhovno, moralno i kulturološki dobro u svim narodima (br. 2)[6]. Nije riječ samo o tome da se druge religije proučava izdaleka, već da se uđe u odnos, da se zajedno gradi, da se prepozna, čuva i promiče dobro gdje god se ono nalazi. To pretpostavlja poniznost i svijest da nas i vjernici drugih tradicija mogu nešto naučiti o molitvi, askezi, samilosti i mudrosti.

Strah od dijaloga otkriva religijsku nezrelost i površnost.

Teološki dijalog, međutim, mora biti praćen „dijalogom života”, odnosno društvenim prijateljstvom, koje se sastoji u promicanju općega dobra, neovisno o vlastitome vjerskom uvjerenju, a ostvaruje se konkretno u brizi za starije u zajednici, u odgoju djece, u traženju onih na rubu društva, siromašnih i potrebnih te u otvaranju njima srca i institucija.

7) KONKRETNI PRIMJERI DIJALOGA I BRATSTVA

Međureligijski je dijalog pokazao da je plodno sredstvo za promicanje istinskih prilika za susret i suradnju među različitim vjerskim tradicijama. Zapravo, mnoge konkretne inicijative nalaze svoje nadahnuće upravo u perspektivi koju je otvorila Nostra aetate.

Među glavnima mogu spomenuti sljedeće:

1) Komisija za vjerske odnose s židovstvom, tijelo je Katoličke Crkve koju je osnovao sveti Papa Pavao VI. 1974. godine. Glavni je cilj Komisije promicanje teološkog dijaloga između katolika i Židova, njegovanje međusobnog razumijevanja te borba protiv predrasuda i stereotipa, kao i koordiniranje inicijativa susreta i suradnje na međunarodnoj razini.

2) Međunarodni katoličko-židovski odbor za vezu (ILC), osnovan je 1970. godine s primarnim ciljem iskorjenjivanja antisemitizma. Taj je odbor kasnije pridonio uspostavi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Izraela 30. prosinca 1993. godine.

3) Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot, potpisali su 4. veljače 2019. godine u Abu Dhabiju papa Franjo i veliki imam Al-Azhara, Ahmad Al-Tayyeb. Tekst osuđuje sve oblike nasilja, ekstremizma i netolerancije, potvrđujući vrijednost mira, pravednosti i ljudskog dostojanstva. Ovaj je dokument nadahnuo razne globalne inicijative, među kojima i Međunarodni dan ljudskog bratstva.

4) KAICIID: Međunarodni centar za dijalog (KAICIID – King Abdullah Bin Abdulaziz International Centre for Interreligious and Intercultural Dialogue), službeno osnovan 2012. godine, nakon susreta Abdullaha bin Abdulaziza kralja Saudijske Arabije i pape Benedikta XVI. 2007. godine, tijekom kojeg se iskazala potreba za pokretanjem novih međureligijskih inicijativa. Kako bi se ostvarila ta vizija, Kraljevini Saudijskoj Arabiji kasnije su se pridružile i Austrija i Španjolska, dok Sveta Stolica sudjeluje kao „Osnivački promatrač“. Centar utjelovljuje želju za stvaranjem neutralne platforme za promicanje mira, kroz dijalog među različitim vjerskim i kulturnim zajednicama u svijetu.

5) Svjetska konferencija religija za mir (WCRP): Poznata i kao Religions for Peace, trenutno je najveća međureligijska koalicija na svijetu, osnovana još 1970. godine. Okuplja vođe i zajednice različitih vjera s ciljem promicanja mira, društvene pravde i skladnog suživota.

8) OSOBNA ANEGDOTA: ZLATNO PRAVILO

Dozvolite mi da zaključim  anegdotom koja mi je bila vrlo poučna (već sam je jednom podijelio u džamiji u Zagrebu, ispričavam se onima koji su je već čuli).

Tijekom odmora u Egiptu, u jednoj trgovini lokalnim proizvodima, sprijateljio sam se s trgovcem koji je dobro govorio talijanski jezik. Rekao sam mu da bih volio naučiti malo arapski jezik i on mi je ponudio svoju pomoć. Svaki sam dan odlazio u njegovu trgovinu i, između dvaju kupaca, davao mi je satove arapskog. Kada sam mu rekao da sam Veleposlanik Vatikana u Iraku, gramatiku je ostavio sa strane i počeo mi je govoriti o religiji. Pisao je knjigu kako bi dokazao neistine koje naučava kršćanstvo.

Naše su rasprave bile duge i žive, ali nijedan od nas nije uspio uvjeriti drugoga. Zahvaljujući svakodnevnom dijalogu, ponekad živahnom, ali uvijek punom poštovanja, naše je prijateljstvo raslo.

Jednog je petka, kao i obično, otišao u džamiju. Po povratku sam ga upitao što je rekao Imam (znao sam da su u tom razdoblju mnogi muslimani napadali kršćane, smatrajući ih dijelom odgovornima za pad predsjednika Morsija). Rekao mi je da je ispričao događaj o Proroku koji, koliko se sjećam, otprilike glasi ovako:

Jednoga dana Prorok Muhamed je vidio prolaznika i uskliknuo: „Ovaj će ući u raj.“

Jedan je mladić, zainteresiran tom izjavom, želio vidjeti što ta osoba čini da je zaslužila takav Prorokov kompliment. Pod izlikom da se posvađao s ocem, zamolio je tog svetog čovjeka da ga primi u svoj dom na nekoliko dana.

Želio je vidjeti kako moli, kako se ponaša, što jede, koje vjerske prakse izvršava… Nakon tri dana shvatio je da čovjek ne čini ništa izvanredno, ništa što svaki dobar musliman već ne radi.

Tada ga je upitao: „Prorok kaže da ćeš ti ući u raj, zašto? Promatrao sam te tri dana i ne vidim ništa posebno.“ Čovjek je odgovorio: „Zasigurno ne činim ništa više od drugih, ali nikada ne odlazim na počinak ako nisam u miru sa svima!“

Ostao sam iznenađen: i po riječima toga Imama, za Islam je bit svetog života živjeti u miru sa svima!

Pomirenje je, zapravo, i bit Isusove poruke: Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar, stoji u Evanđelju (Mt 5,23-24).

Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom, piše sveti Pavao u Poslanici Efežanima (Ef 4,26).

I Knjiga Levitska nalaže da uvijek oprostimo: Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Gospod (Lev 19,18).

I potom precizira uključujući i strance: Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Gospodin, Bog vaš (Lev 19,34).

9) ZAKLJUČAK: IZAZOV PRETVARANJA NAČELA U TEKSTOVE

Spontano nam se nameće pitanje: što smo učinili od svoje vjere?

Gospodine Potpredsjedniče, cijenjeni gosti,

Prije šezdeset godina, dokumentom Nostra aetate, Katolička je crkva učinila važan korak: podsjetila je kršćanske vjernike i cijelo čovječanstvo na dostojanstvo čovjeka, na zaštitu vjerske slobode i na promicanje dijaloga u međusobnom poštovanju.

Danas, suočeni s izazovima koji još uvijek predstavljaju prijetnju vjerskoj slobodi i mirnom suživotu, ovaj nam dokument pokazuje put koji je istovremeno jednostavan i zahtjevan: prepoznati u drugome ne neprijatelja kojeg treba obratiti ili kojega se treba bojati, već suputnika u zajedničkoj potrazi za Istinom.

Ključno je željeti živjeti u miru sa svima, pomiriti se prije nego sunce zađe, ljubiti bližnjega – pa i stranca – kao samoga sebe.

Vjerski progoni obično nastaju kada zaboravimo ovaj temeljni nauk, koji je „zlatno pravilo“ svih naših vjerskih tradicija i svakog muškarca ili žene koji slijede svoju savjest.

Šezdeset godina nakon Nostra aetate, put je još dug, ali smjer je zacrtan. Na svakome je od nas, u našim zajednicama i u skladu s našim odgovornostima, pretvarati ova načela u konkretne bratske geste. Hvala na pozornosti.

---

[1] Cf. https://acs-italia.org/comunicati/liberta-religiosa-nel-mondo-pubblicato-il-rapporto-2025-di-acs/

[2] https://www.vatican.va/content/leo-xiv/it/speeches/2025/october/documents/20251028-nostra-aetate.html

[3] Idem

[4] Idem

[5] Idem

[6] Idem