Teološki vid patnje

Patnja u egzistencijalnom vidu susreće se na razmeđu čovjekovih htjenja i životnih zadatosti; čovjek bi htio biti s voljenom osobom a nje nema. Patnja prestaje ako se razlozi patnje ostvare. Čovjek iz patnje može izići ako mu druga zadana osoba pruži ruku. Egzistencijalna patnja je univerzalna po svome postojanju, ali je individualna po intenzitetu i vremenu trajanja.

Teološki vid patnje izrasta iz egzistencijalne patnje i uvijek je individualan. Postoje osobe koje se nikada ne susreću s teološkim vidom patnje. Teološki vid patnje pojavljuje se kod religiozno talentiranih ljudi, i to već u prvoj, najranijoj fazi života. Religiozni talent očituje se već u intuitivnom pristupu života koji pokazuje osobine univerzalnosti, kreativnosti, založenosti osobe i sve to crpe iz vlastite okrenutosti Svetome. Religiozni genijalci pokazuju svu dramatičnost teološke patnje.

Religiozni genijalci vide da čovjek sa svojim sposobnostima, unatoč životnoj krivulji, može kvalitetno živjeti, jer svijet u kojem je smješten ima sve potrebno za kvalitetno prihvatljiv život. Budući da su uvjereni u svoju sliku svijeta i svoj poziv da takav svijet žive, a susrećući otpore na sve strane, religiozno genijalni ljudi pokušavaju na razne načine i samo Sveto primorati da se na intenzivno vidljiv način uključi u stvaranju kvalitetno prihvatljivog života. S vremenom uviđaju da je njihova slika svijeta smislena, ali da uključenost Svetoga izmiče njihovim zahtjevima i javlja se patnja izražena u pitanjima: zašto, čemu, kako, dokle, gdje je ljubav, gdje je dobrota, kakvog ima smisla?

Kroz sva ta pitanja pročišćava se čovjekova religioznost, a čovjek postaje vjernik koji ne nosi svoju sliku svijeta kao religiozni program kojemu on prethodi, već kao Sveto koje se utjelovilo u njegovu krv i meso. To sjedinjenje čovjeka sa Svetim rađa novim čovjekom u kojem nema patnje, makar bila vidno prisutna bol i trpljenje. Tada religiozno talentiran čovjek shvati da je put njegova ostvarenja nije u slici svijeta koji je vidio već u susretu sa Svetim na putu kakav god on bio. Tek tada religiozni genijalac postaje vjernik u kojem se susreću odgovori na sva pitanja koja iznjedri teološka patnja.

Isus je imao egzistencijalnu patnju i u molitvi ju je iznosio pred Oca tako da je iz molitve izlazio kao jedinstveno biće koje svoje ostvarenje očituje na putu koji je pred njim, i nije proživljavao patnju pod teološkim vidom. On ne gubi svijest niti izriče buntovništvo; sposoban je savjetovati i bodriti na putu k Ocu nebeskom i životu čovjekovom.

Isusov vapaj na križu »Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio?« izvire iz iscrpljenog bića i susreće svoj odgovor u predanju smrti i uskrsnuću. Tako se može reći da teološka patnja ima svoje korijene u egzistencijalnoj patnji, a svoje dovršenje u očitovanju Svetoga kao svoga poistovjećenja u kojem se život osmišljava. Egzistencijalna patnja svoje ispunjenje pronalazi kroz teološku patnju ili završava u egoizmu, destrukciji i tragediji.