Sud - presuda

Osposobljen da svijet izvan sebe vidi, čuje, opipa, osjeti, okusi, miriše; da nad tim informacijama razmišlja, umuje; čovjek je po svojoj naravi osposobljen o sebi i svijetu nešto reći, zaključiti i donijeti sud kao svoje uvjerenje. Ova zatečena osposobljenost čovjeka da donosi sudove odnosi se najprije na njega samoga kako bi odredio svoje mjesto u svijetu: hoće li ostati ili otići, reći ili prešutjeti... Naravno stanje čovjeka da donosi sudove o sebi i svijetu oko sebe može dobivati nove oblike kroz vještine učenja i vježbanja. Kroz učenje i vježbanje osposobljavanje dobiva čovjekovu dimenziju, dimenziju ljudskosti u civilizacijskome smislu. No učenjem i vježbanjem čovjekove sposobnosti moraju očuvati Savez sa sposobnostima koje je zatekao u sebi, kako bi čovjek sačuvao tjelesno-duhovnu ravnotežu bića u sebi, i poželjno uozbiljenje svijeta oko sebe.

Kako pojedinac s drugim ljudima čini društvo koje kao jedna cjelina ipak nadilazi puki zbroj pojedinaca, a zadržava svojstva nužna za život pojedinca, tako društvo kao jedno tijelo nosi naravnu sposobnost donositi sud i presudu. Ta društvena sposobnost da sudi i presuđuje uosobljuje se u osposobljenim pojedincima. Društvo svoje presude donosi u odnosu na postavljena pravila ponašanja i na temelju prikupljenih informacija koje razumom razumijeva a umom prosuđuje opunomoćeni pojedinac.

No, kada pojedinac donosi sud za vlastitu potrebu, tada je usmjeren na informacije koje je prikupila njegova osoba i introspekcijom ih usklađuje sa vlastitim svijetom pokušavajući ostvariti Savez, dok društveni sud, kao razumijevanje prikupljenih informacija, može biti različit od presude, kao konačnog stava društva. Tada društvo raskida svoju prirodnu osposobljenost da bude oaza u kojoj čovjek može sa svojim Savezom živjeti. Takvo društvo gubi razloge svoga postojanja. Ono nije oaza za život čovjeka već omča u kojoj pojedinac gubi svoju narav i pronalazi smrt.

Prva postaja križnoga puta oslikava događaj pojedinca koji živi svoj Savez gradeći oazu za život Čovjeka, a pranjem ruku ovlaštenog pojedinca olako prepušta presudu drugima i time priznaje svoju suvišnost. Da je Pilat pranjem ruku osvježio svoj status presuditelja, morao bi ozbiljno promotriti i ovaj, za njega nevažan događaj, i vidjeti da su činjenica na strani čovjeka koji živi svoj Savez, te ga zaštititi pa makar se svijet srušio. No, Pilat je sud donio - to je njihova stvar! - ruke je oprao, presudu prepustio drugima; Pravednik - čovjek koji se uravnoteženo razvija u svojoj naravi i u svome sudu je stradao, narod nije u presudi našao svoj mir, Pilat je završio u progonstvu. Sud i presuda svojstvo su i pravo pojedinca i društva ako počivaju na naravi pojedinca i prirodi društva da sačuva, uozbilji i uzdigne život čovjeka.