Posrtaj - pad

Svojom anatomskom građom čovjek je osposobljen za različite vrste kretanja. U kojem god pravcu se kretao, čovjek može na putu poletjeti, ali, također, posrnuti i pasti.

Motivi čovjekova kretanja mogu se podijeliti na one »zbog« (jela, pića, bolesti...) i one »radi« (izgleda, rezultata, karijere...); ali i jedni i drugi mogu ostati samo na fiziološkoj razini.

Motivi fiziološkog karaktera vrlo su snažni, imaju sliku ideala, i vezani su uz anatomski vremenski tijek. Karakteriziraju prvo razdoblje čovjekova života - karakterizira ih izraz: »Ja ću!« No, zapečatiti motive na fiziološkoj razini znači doživjeti da s anatomskim padom čovjeka propadaju i motivi. Tu je čovjekov pad tako dubok da označi čitavo razdoblje čovjekova života (kriza srednje dobi), a mnogi u tome padu - koji je sraz gubitka motiva i potrebe nastavka života - potpuno odbace društvo i sebe. Pad i smrt postanu istoznačnice.

Međutim, motivi »zbog« i »radi« imaju svoje šire značenje od čovjekove pojavnosti i ne mogu se svesti na razinu fiziološkog; oni se ne moraju svesti na razinu biološke stanice. Anatomska osposobljenost čovjeka za kretanje podrazumijeva motive kretanja. Motivi se mogu gledati u skupinama »zbog« i »radi«, ali jedan postignuti rezultat pojedinca ili skupine ima veće značenje od pojedinca ili skupine. Isto tako taj rezultat pojedinca ili skupine ima korijene dubljeg značenja od samih fizioloških značenja i anatomskih sposobnosti. Korijeni motiva prožimaju anatomsku strukturu i ispunjaju fiziološku potrebu, ali nadilaze razinu biološkog i pojavnog.

Motivi su odgovor na Poziv čovjeku da bude Subjekt, Partner života i da u sebi izgradi lik koji će živjeti partnerski život odgovarajući Pozivu i bivajući Poziv. Tada motivi »zbog« i »radi« dobivaju plodove i imaju svoje korijene, a njihov subjekt - Čovjek - kroz pravce kretanja živi. Tada na putu ima posrtaja i padova, ali su oni znak umora i padovi su predah - odmor - na putu kretanja.

Ako čovjek izgradi lik kao odgovor na Poziv, on ne priželjkuje posrtanja i padove, ali prihvaća život u kojemu može biti anatomskih padova, ali ne i samo fizioloških motiva.

Tako nam Isus u svojim padovima ne skriva anatomsku osposobljenost, ali nam otkriva svijet u kojem pad nije srušio ljudski lik. Prihvaćajući posrtaje i padove Isus odgovara na Očev poziv, daje predah anatomiji, ustaje, tješi majku i druge žene, poziva razbojnika, a stotniku skida koprenu s očiju, a nas poziva u svoj svijet.