U Mostaru svečano proslavljena svetkovina Tijelova

Svetkovina Tijelova u Mostaru svečano je proslavljena 4. lipnja svetom misom u 18 sati, u katedrali Marije Majke Crkve i tijelovskom procesijom od katedrale do franjevačke crkve sv. Petra i Pavla. Svetu misu predvodio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić uz suslavlje 13 svećenika i jednoga đakona. Posluživali su ministranti iz mostarskih župa. Ovoga dana svete su mise slavljene samo prijepodne u ostalim mostarskim župama, a večernja misa za sve gradske župe slavljena je samo u katedrali.

Mostar je tako i ove godine oživio tradiciju staru preko 150 godina kad su Tijelovo slavili ne samo katolici, nego i nekatolici tako što bi na kapijama s poštovanjem pozdravljali sudionike procesije. Tako bilježe novine „Novi hercegovački bosiljak“ davne 1885. godine, kao i „Osvit“ 1900.

Biskup Petar je u svojoj propovijedi istaknuo zadovoljstvo što sve župe grada Mostara zajedno sudjeluju u tijelovskoj procesiji: „Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, dan kada Crkva s posebnom radošću i pobožnošću izlazi iz svojih svetišta na ulice sela i gradova da bi naviještala otajstvo koje se nalazi u samom srcu naše vjere – Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ostao je s nama u Presvetom Sakramentu Euharistije. Lijepo je i značajno da se danas sve župe grada Mostara okupljaju zajedno, kao jedna obitelj, jedno Tijelo Kristovo u procesiji ulicama ovoga našeg grada.“

Naglasio je kako „postoji jedna riječ koja se danas, poput tihe niti, provlači kroz sva tri čitanja i pomaže nam ući u otajstvo koje slavimo. To je riječ koju Mojsije izgovara narodu na samom kraju dugoga hoda kroz pustinju: „Sjećaj se.“ Na prvi pogled čini se da je to neobična riječ za čovjeka koji stoji pred budućnošću. Izrael se nalazi na pragu zemlje koju mu je Bog obećao. Pred njim se otvara novo razdoblje njegove povijesti. Moglo bi se očekivati da će Mojsije govoriti o onome što dolazi, da će ohrabrivati narod za buduće izazove. Umjesto toga, on ga poziva da se osvrne unatrag: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio pustinjom.“ U Svetome pismu sjećanje nije tek prisjećanje prošlih događaja. Nije riječ o nostalgiji niti o pukom vraćanju mislima na nešto što je jednom bilo, a sada više ne postoji. Biblijsko sjećanje znači ponovno prepoznati prisutnost Boga u vlastitome životu, naučiti čitati vlastitu povijest njegovim očima i otkriti da ni jedan korak nije bio izvan njegova pogleda, pa ni onda kada smo mislili da hodamo sami. Crkva to sjećanje živi u svakoj misi kao spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća, kojim se žrtva križa ovjekovječuje kroz vjekove. Zato Mojsije ne govori samo o mani, niti samo o vodi iz stijene, niti samo o velikim čudesima koja je narod vidio. On govori o putu. Put je važniji od pojedinačnih događaja jer upravo na putu čovjek polako otkriva tko je Bog, ali i tko je on sam.

Pustinja je bila mjesto na kojem je lzrael naučio nešto što se nije moglo naučiti ni u Egiptu ni kasnije u Obećanoj Zemlji. Naučio je da život nije nešto što čovjek može osigurati samome sebi. Svakoga je jutra primao manu, hranu koju nije mogao proizvesti niti pohraniti. Svakoga je jutra bio pozvan prihvatiti da život dolazi kao dar. Možda je upravo to iskustvo najteže za ljudsko srce jer čovjek želi biti gospodar svoje sigurnosti. Želi vjerovati da sve ovisi o njegovoj mudrosti, njegovoj snazi, njegovu radu. A onda se pojave trenutci u kojima postaje jasno koliko je život krhak, koliko toga ne ovisi o nama i koliko je duboka istina koju Mojsije želi usaditi u srce naroda: da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.“

Prisjećajući se prošlosti naše zemlje i naroda i uspoređujući je s onom izraelskoga naroda koji je koračao iz ropstva u slobodu, kazao je kako smo i sami narod koji je prošao kroz pustinju rata, razdvojenosti, gubitka i boli: „Mnogi od vas pamte vrijeme kada je bilo teško, kada je glad za mirom, za sigurnošću i za nadom bila stvarna. A ipak, kao što je Bog hranio Izrael manom, tako je hranio i nas. Hranio nas je svojom Riječju, svojom milošću i prije svega Tijelom i Krvlju svoga Sina. Ta riječ nije umanjivala vrijednost kruha. Naprotiv, ona je kruhu vraćala njegovo pravo značenje. Kruh je znak da nas Bog uzdržava; on je podsjetnik da nismo sami sebi izvor života. Mana je u tom smislu bila tip i simbol euharistijske hrane, „kruh anđeoski“ koji je Bog slao kako bi pripremio svoj narod za istinski Kruh s neba. Sveti Augustin, govoreći o ovoj nebeskoj hrani, podsjeća nas: „Mana je bila sjena, Euharistija je stvarnost.“ Ono što je u Starom zavjetu bilo predznak, za nas je postalo punina.“

Po završetku svete mise uslijedila je euharistijska procesija od katedrale Marije Majke Crkve, koja je bila prva postaja, preko Rondoa i Bulevara, gdje su bile postavljene sljedeće dvije postaje, do franjevačke crkve sv. Petra i Pavla, koja je bila četvrta postaja i gdje je biskup Petar udijelio svečani završni blagoslov s Presvetim.

Liturgijsko pjevanje tijekom misnoga slavlja i procesije animirali su združeni zborovi iz mostarskih župa pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića. Tijekom svete mise pjevanje je na orguljama pratio Drago Soldo.

(kta)