Govor mons. Jurja Batelje na predstavljanju knjige "Alojzije Viktor Stepinac - Pisma iz zatočeništva u Krašiću (5. XII. 1951. - 10. II. 1960.)"

Govor mons. Jurja Batelje na predstavljanju knjige "Alojzije Viktor STEPINAC, Pisma iz zatočeništva u Krašiću (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.)", sv. I. i II., održanog u Dvorani Nadbiskupijskog pastoralnog  instituta u Zagrebu«, 22. rujna 2026, prenosimo u cijelosti.

---

Sve od srca pozdravljam. Zahvaljujem za dolazak i podršku. Došli smo na izvor žive riječi kojom je Kristove vjernike iz zatočeništva pojio bl. Alojzije Stepinac. Došli smo osjetiti blizinu njegova duha kroz riječi kojima je jačao vjeru u Krista Gospodina, učvršćivao jedinstvo Crkve s Petrovim nasljednikom u Rimu, pridizao klonule, pružao blizinu posustalima, po Kristovu primjeru učio moliti i za one koje su progonili njega, Crkvu kojoj bijaše neustrašivi pastir, i hrvatski narod, kojemu su diktatorske vlasti nastojale oduzeti kršćansku baštinu i nacionalni identitet.

Kad sam prošle srijede razmišljao o poruci pisama bl. Alojzija Stepinca iz zatočeništva, za večerašnju riječ, dođe mi poruka osobe, koju svi poznajete, živi 600 km daleko, s upitom: »Jeste li vidjeli ovo?« U prilogu je bio članak u kojem se odgovornost za ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu pripisuje bl. Alojziju i to, navodno na temelju pisama koja je on pisao papi Piju XII. i Dnevnika o. Giuseppea Masuccija, tajnika papina Izaslanika kod hrvatskog episkopata od 1941. do 1945. Kakve zablude? Kakve klevete? Živimo li mi to doista u četničkom okruženju? Je li stvarno na djelu obnova Jugoslavije na SANU-ovim načelima? Je li i ta knjiga financirana novcima Aleksandra Vučića koje je dodijelio za propagandu protiv Alojzija Stepinca? Je li to komunistička »revolucija teče« i guši dah slobode Kristovom krvlju stečen i hrabrošću hrvatskih branitelja uspostavljen.

Drugi dan nabavio sam i knjigu »Stepinčev grijeh« koju je objavio Franjo Maletić. Svrha je toj knjizi dokazati grijeh suradnje nadbiskupa Stepinca u zločinima NDH i njegovu odgovornost za njih.

Premda je ovo svečana večer, osjećam dužnost osvrnuti se na barem neke lažne tvrdnje i klevete iznesene u toj knjizi, a pobijaju ih Blaženikova pisma koja večeras predstavljamo javnosti.

Pisac tvrdi da je zagrebački nadbiskup Antun Bauer rođen u Gradišću, da je 1934. imenovan kardinalom itd. (str. 43.). Nadam se da se neće uznemiriti mještani Breznice kod Brezničkog Huma, u kojoj je rođen, niti će Zagrebačka nadbiskupija mijenjati šematizme i dokumente jer nadbiskup Bauer nikada nije uvršten u Zbor kardinala.

Maletić tvrdi da je prvi postulator bio Antonio Cassieria, i zbog njegove smrti da je kauza stala, str. 483.; 493.; koliko laži! Prvi postulator, i to službeno od 1981., bio je p. Antonio Cairoli. Umro je 1989. Mons. Antonio Casieri, bio je najprije bilježnik, potom sudac delegat, u kauzi bl. A. Stepinca, kojega su jugoslavenske vlasti sustavno pratile i pokušale osujetiti njegov posao; umro je 2001. godine! Batelja je imenovan postulatorom 1991., kako bi onda Casieri tada bio postulator.

Maletić govori o Dnevnicima o. Masuccija, a nije ih ni vidio. Podmeće da sam ja u opatiji Montevergine bio kao običan turist i da mi je bila nedostupna pisana ostavština o. Marconea i o. Masuccija (str. 500!) Koja bezočnost! Tako se ne piše povijest. Ja sam sveukupno u toj opatiji proživio barem šest mjeseci i na izvorima proučavao spomenutu dokumentaciju. Štoviše pomogli su mi iskusni znalci i očevici događaja.

Maletić se poziva na falsificirano izvješće Sv. Stolici od 18. svibnja 1943. (str. 147., bilješka 217.) Dr. Ivešić je dokazao da je to izvješće falsifikat, i da nema ništa s nadbiskupom Stepincem. Prema tome ponavlja se optužnica s montiranog suda, a ne dokazana istina.

Zanijekao je i čudo na Blaženikov zagovor koje je Dikasterij za proglašenje svetih priznao (str. 515.-516.).

Pisac tvrdi da Crkva Dnevnik nadbiskupa Stepinca sakriva od javnosti; kakva budalaština! Taj Dnevnik bio je zaplijenjen 1946. do 1992., dakle, 46. godina u posjedu Udbe. Crkva, kao njegova vlasnica, ga nije smjela ni vidjeti, a režim je objavio najvažnije njegove dijelove. Štoviše, kod uveza Udba je pojedine dokumente pobrkala, a više njih otuđila. (str. 145.)

Nadalje, spomenuti pisac optužuje Crkvu da nije spremna otkriti tajnu razgovora Tita i Stepinca, niti dopušta da verzija zapisnika toga razgovora bude dostupna javnosti, a za javnost da ju je prešutio i Alojzije Stepinac (str. 471.). A baš je nadbiskup Stepinac, na Titovu molbu, sastavio zapisnik njihova razgovora i dostavio mu ga. Završio je u Kardeljevu arhivu. Da je gosp. Maletić pročitao Dokumente objavljene u knjizi Svjedok Evanđelja ljubavi, koju u literaturi uopće ne navodi, ne bi, falsificirao činjenice iz knjige Robina Harrisa, i samovoljno navodio pogrešnu literaturu i pogrešne stranice.

On Blaženikov boravak u Krašiću naziva običnom internacijom (str. 473.). Želi zataškati da je to bio zatvor i za Blaženika i za Krašić, osobito nakon što je uvršten u Kardinalski zbor. Tko je bez propusnice mogao kroz Krašić, a kamo li u župni dvor u Krašiću? Molim Vas, pročitajte ova Blaženikova pisma iz zatočeništva u Krašiću, pa se sami uvjerite je li govor o »mučeništvu kardinala Stepinca u zatočeništvu u Krašiću mit koji samome sebi protuslovi« ili povijesna činjenica koja tereti komunističku vlast za pravni i fizički zločin nad nevinim čovjekom. Baš je sretna okolnost da se ova pisma danas predstavljaju. Ako ova profanacija istine, košta 50 Eura, onda nemojte štedjeti 50 Eura za istinu koju sadrže Blaženikova pisma iz zatočeništva.

Maletić nastoji iskriviti povijesne činjenice. Tako dovodi u sumnju spoznaju o nastojanjima Tita da se u Jugoslaviji uspostavi nacionalna crkva odvojena od Rima (str. 486.) A baš je o. Masucci u svom izvješću Svetoj Stolici, napisanom 27. ožujka 1946., ustvrdio: »Partizani, komunisti, žele uništiti Katoličku Crkvu i proširiti boljševizam sve do Italije. Oni žele nacionalnu crkvu, gdje bi bez ikakva obzira vladao velikosrbizam (…). Od 1942. četnici u dogovoru s partizanima nastoje otkinuti hrvatski narod od Crkve u Rimu i pripojiti je srpskoj (…) Oni za sve svoje neuspjehe okrivljuju Nadbiskupa, potom ostali kler.« (POSITIO, Sub secreto, 150.).

Dana 17. siječnja 2020., ispred Putinove pratnje, prispio sam u središte Beograda. Tom prigodom čekao sam dva dana na obećani prijem kod patrijarha Irineja, ali od toga ništa. Išao sam preuzeti dokumentaciju i svjedočanstvo o djevojčici koja je kao kozaračko siroče bila povjerena na brigu časnih sestara u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Ona je zamolila svoju djecu i unuke da poštuju dobrotu koju je njoj i tolikoj kozaračkoj djeci iskazao nadbiskup Stepinac. Taj unuk reče i ovo: Nas stotinjak se češće sastaje u Zagrebu i mi radimo na obnovi Jugoslavije. Sapienti sat.

U postupku Stepinčeve beatifikacije proučene su i one bilješke koje su o. Marcone i njegov tajnik Masucci napravili nakon kupovine luka i mrkve, s bilješkama točnog iznosa plaćenog za kupovinu voća i povrća na zagrebačkom Dolcu, a kako onda ne bi bila proučena i njihova pisma Svetoj Stolici i samome papi.

Jer ćemo o tome za godinu dana, Deo volente, zabrinutom kolegi i svima Vama, večeras tek toliko da o. Masucciju dugujemo izjavu nadbiskupa Stepinca: »Rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu!« koju je Blaženik izgovorio 24. prosinca 1945. priopćujući o. Masucciju da je saznao »da se skupljaju potpisi sa zahtjevom da bude osuđen na smrt!«

U svojim spisima, u svome Dnevniku, o. Masucci naziva nadbiskupa Stepinca »revnim i odlučnim prelatom« (10.9.1942.), »odličnim prelatom« (24.6.1944.), »ljubljenim ocem« (8.7.1945.), »braniteljem vjere« (26.9.1945.), »revnim i neustrašivim Pastirom« (30.9.1945.) itd.

Njemu dugujemo spoznaju da je vlast NDH uhitila papina Izaslanika i oslobodila ga tek nakon »najodlučnijeg prosvjeda nadbiskupa Stepinca u ministarstvu unutarnjih poslova« (10.9.1942.).

Bez njega i opata Marconea ne bismo znali da je nadbiskup Stepinac ekskomunicirao poglavnika NDH (1942.).

O. Masucciju dugujemo spoznaju, koju je uputio u Vatikan 14. siječnja 1946., da se »od raznih činovnika traži da potpišu molbu da bi se osudilo nadbiskupa [Stepinca] na smrt«.

O. Masucci svjedoči o trajnoj spremnosti nadbiskupa Stepinca na mučeništvo u obrani vjere. Sačuvao je i njegovu izjavu predstavnicima Udbe koji su, prije Mise u katedrali na svetkovinu Krista Kralja 1945., došli zastrašiti ga da se pazi što će propovijedati: »Samo se jednom umire. Ja nemam straha od nikoga kad se radi o obrani Božjih prava i prava Crkve.«

O, Giuseppe Masucci, subrate u Kristu! Nadahnut i potaknut riječima bl. Stepinca u svom si Dnevniku zapisao: »Istina ne umire, ni Ljubav ne umire, ni Krist ne umire!«

Hvala ti što si podrobnije zabilježio što se događalo pred zagrebačkom prvostolnicom 9. srpnja 1945., na završetku hodočašća grada Zagreba u Mariju Bistricu: »Jedna živopisna skupina je stigla, pjevajući: 'Hoćemo Boga, koji je naš Otac... Hoćemo Boga, koji je naš Kralj...' i bila je dočekana oduševljenim pljeskom na prostranom trgu pred katedralom.

U 19.30 sati je bio pogled takav, da je izazivao suze na oči. Jedan starac je uskliknuo: 'Nikada nisam vidio nešto slično!...' Cijeli se Zagreb sakupio u sjeni Katoličke crkve, da dokaže svakome, da su odana djeca Katoličke Hrvatske, onoga naroda, koji je jedan Sveti Papa proglasio 'predziđem kršćanstva' i koji čak uz cijenu prolijevanja svoje krvi želi ostati takvim. I u međuvremenu pjesme, himni, pljeskanje, praćeni različitim glazbenim kapelama, rastu neprestano, spajajući se u jedan jedini ritam.

Pojava nadbiskupa Stepinca je pozdravljena gromoglasnim: ŽIVIO NADBISKUP!, koji je poklik, izvirući ravno iz srca vjernika, ispunjavao, odjekujući, cijeli kraj. Popevši se u međuvremenu na propovjedaonicu [postavljenu ispred katedrale], nadbiskup je počeo svoju propovijed:

'Vama, majke, pripada sveta dužnost prenijeti na svoju djecu, na svoju unučad vjeru, koju su vaši predci čak uz cijenu svoga života usadili u vas...'

Beskrajna bujica ljudi je skandirala: NAD–BI–SKUP!

O Giuseppe Masucci! Baš zato što si svjedok istine, razapinju te i žele tvojim riječima Crkvu osramotiti oni koje si promatrao u Zagrebu nakon 8. svibnja 1945. kako žele »iščupati Krista iz savjesti« i Hrvate iz Hrvatske.

* * * * *

Kad sam odlučio objaviti sva do danas sačuvana Blaženikova pisma, ni slutio nisam koliko je to mare vasto, široko more. Zato je uvod u ovu zbirku pisama, i zasebno otisnut, cjelovito sročen, a pisma su samo iz zadnjeg razdoblja njegova života. Najtežeg u kušnjama, ali najslavnijeg u trpljenju i pobjedi.

Kad je posao bio pri kraju, odlučio sam, a i SANU mi je bacio rukavicu, da bi trebalo objaviti ne samo Blaženikova privatna pisma crkvenim ljudima i ustanovama, nego i ona do danas neobjavljena, a on ih je bio uputio nosiocima vlasti Kraljevine Jugoslavije, Banovine Hr-vatske, Nezavisne Države Hrvatske, Titove Jugoslavije, Svetoj Stolici itd. Prema tome, kobilica za brod s tim pismima je postavljena. Podržite njegovu izgradnju materijalno, duhovno i molitveno.

Unaprijed zahvaljujem mons. Ratku Periću koji ja za ova pisma i za ona u budućem brodu Blaženikovih pisama preveo sve tekstove s latinskog jezika. A nije ih ni malo! I bilješke je napisao da čitatelj može razabrati i razumjeti zašto i kako bl. Alojzije istinoljubivo vrednuje, na temelju božanskog prava i pravednih, ljudskim umom donesenih zakona, narodnu vlast, hrvatsku državu, nacionalno biće koje je genima, a ne politikom određeno. Jer dogodine valja u mirnije životne vode, nadam se da će započeti posao, ako bude Božja volja, biti sretno dovršen.

Tome je pridonijela i gđa Claudia Stahl, Njemica, sutkinja, koja je naučila hrvatski da bi na temelju izvornih dokumenata mogla upoznati lik i djelo bl. Stepinca. Hvala joj za prijevode pojedinih pisama koje je pronašla u arhivima njemačkih biskupija, a u ovoj zbirci objavljuju se i na njemačkom jeziku.

Zahvaljujem i dr. Danijelu Labašu! On je s njemačkog preveo veći broj Blaženikovih pisama, a odnose se na njegovo hrvanje s nacističkom ideologijom i organizacijom hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji.

Hvala ocu nadbiskupu Draženu Kutleši za podršku u ovom projektu i Pozdravnom slovu.

Prof. Danijeli Koren zahvaljujem za lekturu, Marini Čubrić za korekturu, Damiru Delaču za izradu kazala i danih uputa za sistematizaciju pisama, Robertu Ivančanu, za pojedine prijepise te obradu tekstova i slika, Toniju Kroli, za pronalaženje i prijepis pojedinih pisama, Ivici Keru za usklađivanje bilješki, Blaženki Matić za prijelom knjige, tiskari Denona te obitelji Mrvelj koja je velikodušno pridonijela za tiskanje ove knjige.

Vidjeći toliko broj redovnica, tek ovo: Ova su pisma održala redovništvo u komunističkom progonu u Jugoslaviji. Zabrana nošenja redovničkog odijela u javnosti, disciplina, konstitucije, žrtva, molitva, zavjeti, u vremenu kad su im bez ikakve nadoknade oduzimani vrtići, odgojni domovi, škole, bolnice, melem su bila pisma iz Krašića. U njima su hrabre žene, redovnice i Božje duše, Margareta Labrtić, Amadeja Pavlović, Franciska Dušić, Beata Milašin, Terezija Jadro, Marica Stanković mogle pročitati: »Eto, sad je izašao zakon o oduzimanju kuća. Bit će vjerojatno pogođene mnoge crkvene institucije. Hoćemo li klonuti? Nipošto! Niti okom trenuti, a kamoli ijednu suzu proliti.«

To posvjedočiše i provincijali Ivan Kukula, Stanko Banić, Pijo Polonijo, sinovi sv. Franje Saleškoga i franjevci glagoljaši koji su čitali: »Neka milost Božja uzdrži vedri optimizam u duši svih članova Vaše provincije, makar ‘nacionalizirali’ i naše crkve i katedrale. Još uvijek će naša zemlja smoći toliko katakomba da se i dalje klanjamo samo svome Bogu, a nikada đavolskom repu kojega predstavlja komunizam.«

Ova su pisma svojevrsni traktat o junaštvu redovničkog života; on nije za mekušce. Vjera, molitva i predanje Kristu čistom, poslušnom i radišnom rađali su novim članstvom: »Oni su», reče Blaženik, »kao mlada živica: Što je više šišaš, ona je bujnija.« Što su progoni? »Kad se s Isusom trpi, sve biva lako!«

U pismima prevladavaju teološke teme. Znalački ih razrađuje Kristov učenik kao učitelj vjere i posvetitelj duša. On ne misli na sebe, na svoje zdravlje i komoditet, on gori ljubavlju prema Bogu, mističnim uzdasima proslavlja Krista Gospodina poniženog i uzvišenog, na križu raspetog, iz groba uskrslog. Svjestan da učenik ne može drugim putem do slave neba, on hoda uspravno i ispravno. »Mogu me slomiti, ali ne mogu saviti. Frangar, non flectar!«

U pismima iz zatočeništva ima odlomaka koji su silni vapaji za istinom, pravdom, slobodom Katoličke Crkve i hrvatskog naroda. Njihov pisac ne žali ni dan zatvora, jer zna zašto trpi. Da je samo namignuo Titu, koji mu je nudio svakovrsne privilegije u zamjenu za izdaju, bio bi u bezbožnom režimu slobodan. Ali ne možeš služiti Bogu i bogatstvu. U takvom stavu učvrstilo ga i pismo pape Pija XII. »Dum maerenti animo«, potpisano 29. lipnja 1956., u kojem je Prvosvećenik pohvalio njegovo junačko svjedočanstvo i pozvao ga da »bude spreman dati slobodu i život kako ne bi opasnosti izložio cjelovitost katoličke vjere.« Štoviše, »da ne bi posustao pod teškim udarcima bezboštva ili lukavim zasjedama zabludâ, već naprotiv, da s odlučnom jakosti svetih mučenika pruži javno svjedočanstvo svoje vjere«, jer s bezbožnim komunizmom ne može biti suradnje. To je on popratio riječima: »Kad Sveti Otac traži mučeništvo, a otklanja svako pregovaranje, onda je do kraja sve jasno!«

O tome svjedoče ova pisma. Ona su pohvala njegovom uzornom vodstvu Crkve u Jugoslaviji, ona otkrivaju zašto je i kako postao žrtva za jedinstvo Katoličke Crkve, u skrbi da crkveni ljudi ne bi mlakošću svoje vjere pružali sablazan narodu. Ova su pisma svjedok zašto se u ljubavi prema hrvatskom narodu on nije dao od nikoga natkriliti. Nije to bilo radi latifundija ili prolaznih zemaljskih dobara, nego radi iskorjenjivanja narodnih grijeha: bogumrske psovke, nepoštivanja nedjelje i blagdana, zanemarivanje sv. Mise, grijeh ubojstva začete djece, pijan-stva i narodne nesloge.

Zahvaljujući pismima Ivi Andresu, Ivanu Meštroviću, mons. Smiljanu Čekadi, dr. Marku Periću, svećenicima Stjepanu Lackoviću, Vinku Komeričkom, Josipu Đuranu, Franji Kuhariću, Josipu Brnadi, Prvostolnom kaptolu zagrebačkom i tolikim naslovnicima iz reda biskupstva, redovništva, svećenstva i Kristovih vjernika laika bit ćemo ponosni na bl. Alojzija, koji je učitelj svetosti i evanđeoske odvažnosti: »Neka nose i biskupski dvor i župne dvorove i crkve, ali duše nikada!« Naime, »Bila bi vječna sramota i ljaga, da Crkvu Kristovu prodamo za nekoliko kuća, pa bile one baš i najljepše palače... Dominus providebit [Bog će providjeti].«

Molitva, osobna i zajednička, u obiteljima i u crkvi, slavljenje Euharistije, njeno blagovanje i klanjanje, vjeronauk u školi i župna kateheza, odgovornost roditelja i svećenika za odgoj u vjeri, kršćanske vrline, osobito vjere, nade i ljubavi, teme ovih pisama, privlačan su odsjaj njegove svete duše, koja Boga traži i nalazi.

Neka nas čitanje ovih pisama osposobi za Božju prisutnost. Neka nas zahvati Duh Sveti, i ražari nas, pročisti nas i kao ugodni miris prinese nébeskome Ocu. To je duh bl. Alojzija. Bezbožni svijet ga se boji, neki bezgranično mrze, ali ne mogu nama zabraniti da ga bezgra-nično volimo.

Zahvaljujem na Vašoj prisutnosti, pozornosti i svekolikoj suradnji.   (kta)