Izlaganje biskupa Perića na predstavljanju knjige "Alojzije Viktor Stepinac - Pisma iz zatočeništva u Krašiću"

U Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, u utorak 22. rujna 2026., predstavljana je knjiga „Alojzije Viktor Stepinac - Pisma iz zatočeništva u Krašiću (5. XII. 1951. - 10. II. 1960.)“ Bili su nazočni zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, koji je pozdravio večernji skup, njegov prethodnik umirovljeni nadbiskup kard. Josip Bozanić; varaždinski biskup emeritus mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački mons. Marko Kovač, brojni svećenici, časne sestre i drugi sudionici koji časte spomen na bl. Stepinca. Program je vodila Tanja Maleš, teologinja i novinarka, urednica vjerskog programa na Hrvatskom katoličkom radiju. Promociju je priredio Nadbiskupski duhovni stol i Postulator kauze bl. Alojzija Stepinca. Na knjigu se osvrnulo troje predstavljača: dr. Claudia Stahl, sutkinja Višega suda u Cottbusu u istočnom dijelu Njemačke i autorica Stepinčeva životopisa; mons. Ratko Perić, umirovljeni biskup iz Mostara i postulator mons. dr. Juraj Batelja.

U nastavku prenosimo izlaganje mons. Perića, preuzeto s mrežne stranice Crkve na kamenu:

KATOLIČKA CRKVA I “SVEĆENIČKA UDRUŽENJA” U YU

Srdačan pozdrav nadbiskupu Draženu, umirovljenom nadbiskupu kard. Josipu, umirovljenom varaždinskom biskupu Mrzljaku, svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim sudionicima ove Stepinčeve večeri!

UVOD. Pred nama su 2 volumena Stepinčevih Pisama iz sužanjstva u Krašiću, pisanih od 5. XII. 1951. do njegove blažene mučeničke smrti 10. II. 1960.
Prvi svezak odnosi se na prvih 5 godina internacije: 1951.-1955. Sadrži ove tekstove: Pozdravno slovo nadbiskupa Kutleše (str. 5-8), Uvodne napomene postulatora i prireditelja msgr. Batelje (str. 9-150) s 363 bilješke, 228 Pisama raznim osobama i ustanovama (str. 157-487) te Kazalo osoba (str. 489-512), Kazalo Pisama (str. 513-519).
Drugi svezak odnosi se na drugih 5 godina sužanjstva: 1956.-1960. Obuhvaća 364 Pisma i Zahvalnice (str. 5-547), Sažetak na hrvatskom i engleskom (str. 549-556), Kazalo osoba (str. 557-580) koje je istovjetno s onim u prvom svesku (oko 670 imena), i Kazalo Pisama (str. 581-591).
Tema je ovog izlaganja “Stepinac i Svećeničko udruženje”. Na to se odlučih jer u mlađim godinama proučavah tu tematiku pišući u više navrata, osobito u mostarskom zborniku msgr. Andrije Majića, starijega,[1] i u sarajevskom teološkom časopisu Vrhbosnensia,[2] bistreći istinu s fra Ignacijem Gavranom, bosanskim franjevcem i povjesničarom, koji preminu u Visokom 2009.

1/ Komunistička strategija. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata uspostavlja se komunistička diktatura pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji povijesne Južne Slavene želi unificirati, tj. jugoslavenizirati, a različite vjernike, svoje podanike, po mogućnosti ateizirati. Katolička Crkva u Jugoslaviji kao najotpornija religijska zajednica nalazi se pod posebnim političkim pritiskom. Jedan od strateških ciljeva Partije bijaše slabljenje utjecaja Svete Stolice i razbijanje jedinstva episkopata i nižega klera. Jednopartijski režim uviđa da bi stvaranjem samostalne i od Rima odvojene “Nacionalne katoličke crkve” lakše nadzirao i izravno utjecao na vjerski život u zemlji. Katoličkoj Crkvi glava uvijek bijaše u Rimu, kao što je tada sve do 1948. god. Jugoslaviji glava bila u staljinističkoj Moskvi. Taj komunistički pokušaj odvajanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji, iako u svakoj Republici različito, pratimo kronološkim redom imajući pred očima Stožernika Crkve nadbiskupa Stepinca kao Svjetionika u tim mračnim vremenima.
Godine 1945., 4. lipnja, u okviru strategije za dominacijom nad Crkvom, Tito se u “Lovačkom domu” na Tuškancu u Zagrebu sastaje s pritvorenim Stepincem. U razgovoru, Maršal zahtijeva veću samostalnost Crkve u Hrvatskoj u odnosu na Svetu Stolicu, tj. želio bi, u konačnici, postavljati biskupe, kao što komunistički režimi čine u Mađarskoj, Čeho-Slovačkoj, Kini itd. Nadbiskup mu Stepinac odgovara da se obrati na Apostolsku Stolicu pa će čuti odgovor.
Godine 1946., 26. siječnja, Tito kaže dvojici hrvatskih svećenika, Svetozaru Ritigu (1873.-1961.) i Boži Milanoviću (1890.-1980.), da je posredstvom msgr. Nikole Moscatella (1888.-1961.), jugo-otpravnika poslova u Vatikanu, uputio zahtjev Svetoj Stolici da makne Stepinca sa zagrebačke stolice. Moscatello mu odgovara da to ne ide bez kanonskog postupka.[3]
Godine 1946., od 11. svibnja do 13. srpnja don Božo Milanović, istarski svećenik, prema njegovim memoarima Moje uspomene (1900.-1976.) sa znanjem mjesnoga biskupa Santinija i zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca te u dogovoru s Josipom Brozom, sudjeluje u pripremama za Parišku mirovnu konferenciju (o ugovoru između savezničkih pobjednika i poraženih saveznika nacističke Njemačke). Posjećuje i uvjerava katoličke prelate i političare u Parizu i u Bruxellesu, na temelju crkvenih Matica i drugih katoličkih isprava, da je Istra hrvatska zemlja. Zahvaljujući njegovu pripremnom zalaganju, na Pariškoj je konferenciji iste godine od 29. srpnja do 15. listopada odlučeno da Istra pripada Republici Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji.

2/ CMD – ĆMD – “Dobri pastir” – UKS
Godine 1948., 16. rujna u Pazinu je osnovano kleričko udruženje za Istru pod nazivom “Društvo svećenika sv. Ćirila i Metoda“, predsjednik: Božo Milanović.
Godine 1949., 7. lipnja u Zagrebu MUP odobrava osnivanje i rad toga Društva.
Godine 1949., 14. srpnja Društvo odobrava dr. Dragutin Nežić (1908.-1995.), nekadašnji Stepinčev ceremonijar, apostolski administrator jugo-dijela Tršćanske biskupije i Koparske administrature (1947.-1950.) te biskup administrator toga dijela i Porečke i Pulske biskupije, do 1960. kada postaje rezidencijalnim biskupom i upravlja Istrom do umirovljenja 1984.[4]
Kako je do osnivanja došlo? Zahvaljujući zalaganju dr. Milanovića u Parizu 1946., već od 1947. u Pazinu postoji malo hrvatsko sjemenište, tada jedino na području cijele Jugoslavije, kojemu je vlč. Milanović rektor. A od 1955. do 1965. u Pazinu biskup Nežić otvara Bogoslovno sjemenište kojemu je on rektor, a dr. Milanović rektor je Visoke teološke škole. Zapravo, Riječka bogoslovija preselila se u Pazin i ponovo se vraća u Rijeku. Iz toga razdoblja, iz 1947., imamo i mučenika blaženoga don Miru Bulešića!
Godine 1949., rujan, komunistička vlast u Sloveniji sudjeluje u osnivanju “Cirilometodijskog društva katoliških duhovnikov“. Odatle uobičajen izraz CMD.
Godine 1950., 25./26. siječnja u BiH osniva se udruženje katoličkih svećenika nazvano “Dobri pastir”. Za komunističku vlast ta društva imaju mnogo šire značenje od običnih staleških ili socijalnih organizacija. U dokumentima i naknadnim istraživanjima vidi se da vlast s pomoću tog udruženja želi ostvariti određen utjecaj na svećenike i oslabiti njihovu vezanost uz biskupe a prekinuti biskupsku povezanost sa Svetom Stolicom. Stepinac u Pismima ističe načelo: svećenik ne smije biti odvojen od biskupa niti biskup od Svete Stolice!
Godine 1949., prosinac – 1950., travanj, oko 4 mjeseca, msgr. Andrija Majić, stariji, biskupski delegat u vrijeme zatvora mostarskoga biskupa Petra Čule u Zenici, bijaše zatvoren bez osude jer se usprotivio osnivanju “Dobroga pastira”.[5]
Godine 1950., 14./15. travnja, Državno tajništvo Svete Stolice traži od Generalne uprave Franjevačkog reda da naredi franjevcima u Jugoslaviji da istupe iz udruženja.[6]

3/ Kako reagira BK u Zagrebu?

Godine 1950., 25./26. travnja, Biskupi Jugoslavije, u dosluhu sa Svetom Stolicom, reagiraju odlukom poznatom kao Non expedit = “ne koristi” odnosno “šteti” pristupiti takvim udruženjima. Pokazalo se da ta biskupska formula Non expedit nekim svećenicima i udruženjima nije bila posve “jasna”. Stoga:
Godine 1952., 26. rujna, BK donosi kanonski još odlučniju i jasniju izjavu Non licet – “ne dopušta se” odnosno “zabranjuje se”. (Oba su izraza: non expedit i non licet, od sv. Pavla: 1 Kor 6,12; 10,23). Stoga preč. Majić odlazi u zatvor, a biskup bi Čule bio pušten iz zatvora ako potpiše rad udruženja. Radije obojica u zatvoru!
Godine 1953., 12. studenoga, godinu dana nakon biskupskog Non licet, prkosno odluci BK, osniva se Udruženje katoličkih svećenika NR Hrvatske, donekle različito od onog istarskoga.

4/ Neslomiv duh i uzorna Pisma uzoritog nadbiskupa Stepinca, od 1951. do 1960. Osvrćemo se na četiri Kardinalova pisma trojici hercegovačkih svećenika:
Godine 1953., 29. listopada, Kardinal piše don Marku Periću, koji je na postdiplomskom u Zagrebu na KBF-u, zahvaljujući mu na prikazu stanja biskupa Čule te klera i puka u Hercegovini. I veli: “Konačno, da pripomognem presv.[ijetlom] Majiću, ako treba što za dragoga Mons. Čulu, stavljam Vam na dispoziciju dvije stotine dolara od mog fonda u Americi. Rado bih i više, ali ima hiljade potreba na sve strane, a htio bih po mogućnosti dati svima što mogu. Stavite se u vezu s preuzv. Salisom glede isplate (samo ništa ne pišite poštom). Od srca pozdravlja i blagoslivlje sve”.[7]

(Iz pisma don Marku Periću)

Godine 1954., 2. kolovoza, Kardinal piše don Aleksandru Borasu, župniku u župi Gabeli, koja slavi 100. obljetnicu osnutka. U neka doba nje ni ne bijaše pa je Bog opet oživi. I onda Kardinal potiče župnika: “Ta vjera u Božju moć, Božju dobrotu, Božju mudrost mora biti još čvršća danas, kad se, izgleda, tresu i stožeri zemlje i sav svijet strepi što će sutrašnjica donijeti. Kršćanin ne smije poznavati straha!”[8]

(Iz pisma don Aleksandru Borasu)

Godine 1954., 21. rujna 1954., Kardinal piše drugi put don Marku Periću preporučujući mu: “neograničeno pouzdanje u Boga” i “zajedničko moljenje krunice u obitelji” po župama.[9]
Godine 1958., 27. studenoga do 6. travnja 1962., msgr. Andrija Majić u pritvoru u Mostaru, osuđen na 4 godine zatvora u Zenici, drugi put. Kardinal hrabri msgr. Majića pišući: “Hvalim Bogu, da takva vjera drži Vas i Vašega biskupa, preuzv. dr. Petra Čulu, a i mnoge druge svećenike ondje. A koji su se pokolebali i mislili, da ipak valja malo prignuti se pred Balom komunizma, ne sumnjam, da će jednoga dana požaliti svoje držanje”.[10]

Zaključak. Godine 1956., dok Stepinac bijaše u velikoj tjeskobi zbog velika broja svećenika koji uđoše u udruženja, poče i sam preispitivati je li možda zauzeo pretvrd stav. U to začu glas s Radio-Londona da je papa Pio XII. na Petrovdan, 29. lipnja, uputio apostolsko pismo trojici kardinala: Štefanu Wyszynskom u Varšavi, Alojziju Stepincu u Krašiću i Jozefu Myndszentiju u Budimpešti te svoj progonjenoj Crkvi iza “Željeznog zastora”. Papa podsjeća da je tu trojicu odlikovao rimskim grimizom, i to
1/ zbog njihovih osobitih zasluga /ob peculiaria promerita/;
2/ zbog vrlo marljivo obavljene pastoralne službe /ob pastorale munus diligentissime obitum/ i
3/ zbog revnosti u obrani slobode Crkve /ob navitatem denique vestram in tuenda Ecclesiae libertate/. A njihovo prisilno uklanjanje s nadbiskupskih katedri i trpljenje Papa izričito označuje kao trpljenje “za Krista” /pro Christo/.
Odmah nakon toga Papa govori o mogućnosti da iz tih progona i podnesena mučeništva proizlaze nove pobjede Crkve.[11]

Na to Stepinac reče župniku Vranekoviću u Krašiću, i time završavamo ovo izlaganje: “A Bogu hvala! Sad sam miran… savjest mi se malo uznemirila da nisam možda pretjerao u svom stavu. No, sada je jasno. Kad Sveti Otac traži mučeništvo, otklanja svako prigovaranje, onda je do kraja sve jasno”.[12]

Hvala svima nazočnima.

[1] “Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko ‘udruženje'”, u: Sluga dobri i vjerni, uredio Željko Majić, Majićev zbornik, MO, 1998., str. 127-206.

[2] “Non expedit i Non licet”, u: Vrhbosnensia, 1/2003., str. 131-167.

[3] Usp. Nada koja ne postiđuje, MO, 2018., str. 241.

[4] https://www.enciklopedija.hr/clanak/nezic-dragutin

[5] Usp. svezak I., Pismo Majiću, br. 74, od 31. XII. 1955.

[6] “Non expedit i Non licet”, u: Vrhbosnensia, 1/2003., str. 161.

[7] Svezak I., Pismo br. 29, 29. X. 1953., str. 233-236.

[8] Svezak I., Pismo br. 48, 2. VIII. 1954., str. 334-335.

[9] Svezak I., Pismo br. 59, 21. IX. 1954., str. 350-351.

[10] Svezak II., Pismo br. 28, 23. VIII. 1958., str. 338.

[11]https://www.vatican.va/content/pius-xii/la/apost_letters/documents/hf_p-xii_apl_19560629_dum-maerenti-animo.html

[12] J. Vraneković, DNEVNIK. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, priredio i bilješkama popratio J. Batelja, Zagreb, 2011., str. 484.

Izvor: Crkva na kamenu