Propovijed Svetoga Oca na Misi otvaranja Godine vjere u Vatikanu

Časna braćo, draga braćo i sestre!

S velikom radošću, danas, 50 godina od otvorenja Drugog vatikanskog sabora započinjemo Godinu vjere. Radostan sam što mogu pozdraviti sve vas, posebno carigradskog patrijarha Bartolomeja I. i canterburyjskog nadbiskupa Romana Williamsa. Posebno pozdravljam patrijarhe i nadbiskupe istočnih katoličkih Crkava i predsjednike biskupskih konferencija. Zbog sjećanja na Sabor, što smo neki od nas ovdje prisutnih – koje posebno srdačno pozdravljam – imali milost osobno doživjeti, ovo je slavlje obogaćeno nekim posebnim znakovima: ulaznom procesijom, koja je željela prisjetiti na nezaboravnu procesiju saborskih otaca kada su svečano ulazili u ovu baziliku; postavljanjem evanđelistara preslike onoga koji je upotrijebljen na Saboru; uručenjem sedam završnih poruka Sabora i Katekizma Katoličke crkve koje ću dati na završetku slavlja, prije blagoslova. Ovi znakovi nisu samo za sjećanje već pružaju više od sjećanja. Pozivaju nas dublje uroniti u duhovni pokret koga je karakterizirao II. vatikanski sabor, da bismo ga usvojili i nastavili prenositi u njegovom pravom smislu, a  taj smisao je bio i još uvijek je vjera u Krista, apostolska vjera, pobuđena unutrašnjim porivom obznanjivanja Krista svakom čovjeku i svim ljudima na hodočašću Crkve na putovima povijesti.

Isus Krst je subjekt evangelizacije

Godina vjere koju danas započinjemo dosljedno je povezana uz cjelokupni hod Crkve u posljednjih pedeset godina: od Sabora, preko učiteljstva sluge Božjega Pavla VI. koji je 1967. proglasio Godinu vjere, pa sve do Velikog jubileja dvijetisućite, kojim je bl. Ivan Pavao II. ponovno predložio čitavom čovječanstvu Isusa Krista kao jedinog spasitelja, jučer, danas i uvijeke. Između ova dva pape, Pavla VI. i Ivana Pavla II., postojala je duboka i potpuna konvergencija o Kristu kao središtu svemira i povijesti, kao i u apostolskoj skrbi o naviještanju svijetu. Isus je u središtu kršćanske vjere. Kršćanin vjeruje u Boga posredstvom Isusa Krista, koji se obznanio. On je ispunjenje Pisama i njihov konačni tumač. Isus Krist nije samo objekt vjere već, kako kaže Poslanica Hebrejima, „Početnik i Dovršitelj vjere“ (12,2).

Današnje Evanđelje govori da je Isus Krist, kojega je posvetio Otac u Duhu Svetomu, istinski i vječni subjekt evangelizacije.

„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima“ (Lk 4,18). Ovo Kristovo poslanje, ovaj Njegov pokret nastavlja se u prostoru i vremenu, kroz vjekove i kontinente. To je pokret koji polazi od Oca i snagom Duha Svetoga donosi radosnu vijesti siromasima svih vremena – siromasima u duhovnom i tijesnom smislu. Crkva je prvi i nužni instrument ovog Kristova djela, jer je Njemu sjedinjena kao glava tijelu. „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (Iv 20,21). Tako je Uskrsli rekao učenicima i dahnuvši u njih kazao im: „Primite Duha Svetoga“ (22). Bog je glavni subjekt evangelizacije svijeta, posredništvom Isusa Krista; sam je Krist htio prenijeti Crkvi vlastito poslanje i učinio je to i nastavlja činiti do kraja vremena poslavši Duha Svetoga na apostole, istog Duha koji je sišao nad Njega i ostao s Njim za vrijeme cijelog zemaljskog života, dajući Mu snagu „proglasiti sužnjima oslobođenje, vratiti vid slijepima, blagovjesnikom biti siromasima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk4,18-19).

Vjera na Drugom vatikanskom saboru

Drugi vatikanski sabor nije htio obrađivati temu vjere u nekom specifičnom dokumentu. Ipak, Sabor je bio potpuno nadahnut sviješću i željom da se mora, tako reći, ponovno uroniti u kršćansko otajstvo da bi ga se moglo iznova djelotvorno ponuditi suvremenom čovjeku. Glede toga, sluga Božji Pavao VI. izjavio je dvije godine nakon Sabora: „Premda Sabor ne govori izravno o vjeri, govori o njoj na svakoj stranici, priznaje njezin vitalni i nadnaravni karakter i gradi na njoj svoja učenja. Dovoljno se prisjetiti (nekih) koncilskih tvrdnji (...) pa da se shvati bitnu važnost koju Koncil, dosljedno učiteljskoj tradiciji Crkve, pridaje vjeri, pravoj vjeri, onoj koja ima za izvor Krista i za prijenosnika Crkvu“ (Kateheza na općoj audijenciji 8. ožujka 1967). Tako je izjavio Pavao VI. '67.

No, sada moramo stići do onoga koji je sazvao i otvorio II. vatikanski sabor: bl. Ivana XXII. Tijekom govora na otvaranju on je predstavio glavni cilj Sabora ovim riječima: „Ekumenski sabor se najviše tiče slijedećeg: da sveti polog kršćanskog nauka bude sačuvan i naviještan u najdjelotvornijem obliku. (…) Dakle, glavni cilj ovog Sabora nije rasprava o ovoj ili onoj temi nauka… Zato nije trebao Sabor… Potrebno je da ovaj siguran i nepromjenjiv nauk, koji mora biti vjerodostojno poštivan, bude produbljen i predstavljen na način koji odgovara zahtjevima našeg vremena“ (AAS 54 [1962], 790.791-792). Tako je rekao papa Ivan na otvaranju Sabora. 

U svjetlu tih riječi shvaća se također i ono što sam i ja iskusio u ono vrijeme: tijekom sabora osjećala se ganutljiva napetost u odnosu na zajedničku obvezu da iznova zasja istina i ljepota vjere, da ne bude žrtvovana vremenskim težnjama, a ni navezana na prošlost: u vjeri odjekuje trajna prisutnost Boga koji nadilazi vrijeme, iako Ga i mi možemo prihvatiti u svojoj neponovljivoj sadašnjici. Stoga smatram da je najvažnije, poglavito u ovoj značajnoj prigodi, obnoviti u čitavoj Crkvi tu pozitivnu napetost, želju da se suvremenom čovjeku iznova naviješta Krist. Ipak, da taj nutarnji poticaj novoj evangelizaciji ne bude samo ideal i da ne bi upriličio zabunu, potrebno je temeljiti evangelizaciju na stvarnoj i točnoj osnovici, a ta su osnovica dokumenti II. vatikanskog sabora u kojima ona nalazi svoj izričaj. Stoga sam u više prilika isticao potrebu vraćanja, takoreći, „slovu“ Sabora - to jest njegovim dokumentima - da bi se otkrio istinski duh, a ponavljao sam da se istinsko bogatstvo II. vatikanskog sabora nalazi u njegovim dokumentima. Pozivanje na dokumente štiti od krajnosti anakronističke nostalgije i srljanja u budućnost te omogućuje u kontinuitetu prihvatiti novinu. Sabor nije ništa novo izmislio kao predmet vjere, niti je želio promijeniti ono što je bitno. Naprotiv, bio je zabrinut da se ista vjera i danas živi, da bude djelotvorna u svijetu koji se mijenja.

Potreba na koju je nužno odgovoriti

Ako se uskladimo s autentičnim biljegom kojeg je bl. Ivan XXIII. htio dati II. vatikanskom saboru, moći ćemo ga ostvarivati tijekom ove Godine vjere, u sklopu jednog te istog hoda Crkve koja želi produbiti polog vjere kojeg joj je Krist povjerio. Saborski oci željeli su na djelotvoran način ponovno predložiti vjeru; a ako su se povjerenjem otvorili dijalogu s modernim svijetom, učinili su to jer su bili sigurni u svoju vjeru, čvrstu stijenu na kojoj su stajali. Naprotiv, u sljedećim godinama, mnogi su bez rasudbe prihvatili prevladavajući mentalitet, posumnjali su u same temelje depositum fidei (pologa vjere),jer ih, nažalost, u svojoj istini više nisu osjećali svojima.

Ako danas Crkva predlaže novu Godinu vjere i novu evangelizaciju, to nije zato da obilježi jednu obljetnicu, već zato što za tim postoji potreba, još i više no prije pedeset godina! A odgovor koji treba dati na tu potrebu isti je onaj koji su dali pape i koncilski oci i koji je sadržan u njihovim dokumentima.

I inicijativa osnivanja Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, kojemu zahvaljujem za posebnu zauzetost za Godinu vjere, ulazi u te vidike. U ovim je desetljećima uzelo maha duhovno „opustošenje“. Što bi značio život, svijet bez Boga, u doba Sabora se moglo znati već iz nekih tragičnih stranica povijesti, ali danas to nažalost vidimo svakoga dana oko nas. Praznina se raširila posvuda. Ipak, upravo polazeći od iskustva te pustinje, od te praznine možemo iznova otkriti radost vjerovanja, njezinu bitnu važnost za nas muškarce i žene. U pustinji se iznova otkriva vrijednost onoga što je bitno za život; tako u suvremenom svijetu postoje nebrojeni znaci – često izraženi na implicitan ili negativan način – žeđi za Bogom, posljednjim smislom života. A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim životom, pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju nadu budnom.

Danas, više nego ikad evangelizirati znači svjedočiti novi život, od Boga transformiran i tako ukazati put.

Prvo čitanje je govorilo o mudrosti putnika (usp. Sir 34,9-13): putovanje je metafora života. Mudar je putnik onaj koji je shvatio umijeće življenja i može ga podijeliti s drugima – kako to čine hodočasnici tijekom hoda prema Santiagu ili na drugim putevima koji nisu slučajno ponovno došli u modu. Kako to da toliko mnogo osoba osjeća potrebu za tim putovima? Nije li to možda jer tu nalaze ili možda naslućuju smisao našeg življenja u svijetu? Evo kako možemo predočiti ovu Godinu vjere: kao hodočašće u pustinjama suvremenog svijeta na koje treba ponijeti sobom samo ono što je bitno: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine – kao što kaže Gospodin apostolima šaljući ih propovijedati (us. Lk 9,3) već evanđelje i vjeru Crkve, kojih su dokumenti Drugog vatikanskog sabora svijetli izraz, jednako kao što je to i Katekizam Katoličke Crkve, objavljen prije dvadeset godina. 

Časna i draga braćo, 11. listopada 1962. slavio se blagdan Marije presvete Majke Božje. Njoj povjeravamo Godinu vjere, kako sam to učinio prije tjedan dana kao hodočasnik u Loretu. Neka Djevica Marija sja uvijek kao zvijezda na putu nove evangelizacije. Neka nam pomogne provoditi u djelo poticaj apostola Pavla: „Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu“ (Kol 3,16-17). Amen! (kta/m.u.)