Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi na XIII. Međudekanskom susretu u BiH

U okviru programa XIII. Međudekanskog susreta biskupi BK BiH u zajedništvu s dekanima i narodom Božjim slavili su u četvrtak 23. travnja 2026. svetu misu u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage u Travniku. Misno slavlje je predvodio i propovijedao vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić, predsjednik BK BiH. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.

---

 

 

 

Draga braćo i sestre,

Polazeći od ove drage i simpatične zgode koju su nam ispripovijedali sveti pisci Djela apostolskih o đakonu Filipu koji na putu vidi neku kočiju i koristi priliku da i u takvoj situaciji navijesti riječ Božju posvema nepoznatom čovjeku, a osim te zgode donosena su i imena dvojice ljudi o kojima se radi, sveti pisac pripovijeda da se to zbilo na putu iz Jeruzalema kroz Gazu koji je vodio prema današnjem Egiptu, odnosno Etiopiji. Od tamo je ovaj Etiopljanin došao da kao pripadnik židovske religije obavi svoj običaj u hramu u Jeruzalemu i vraćao se nazad. Čita tekst koje možda dijelom i razumije, ali vidimo iz svetoga teksta da baš i ne razumije sve. Filip koristi tu priliku, čak zaustavlja kočiju, pa bismo ga mogli nazvati prvim kršćanskim poznatim autostopistom. Zaustavlja dakle posvema nepoznata kola, zamislite na nekom današnjem putu, on đakon, jedan od one sedmorice izabranih da bude u službi oltara i evanđelja, tumači ovome Etiopljaninu, krsti ga i privodi ga u zajednicu Isusovih učenika.

Zgoda sama po sebi je jedna od povijesnih prigoda koja izvješćuje o onome što se događalo. No, ta zgoda na svoj način vrlo je poučna. Ponovimo to još jednom, iako je bilo rečeno na početku svete mise, prigoda je za razmišljanje nama propovjednicima. Filip koristi zaista, ovdje bismo kazali, vrlo neobičnu prigodu da naviješta Evanđelje.

Negdje smo naviknuti, skoro pa svi, i mi biskupi, i svećenici, i vi vjernici, da su ovakve propovjedaonice mjesta gdje se riječ Božja navješćuje i tumači. I one to jesu. Nije pogreška to tako vidjeti. Pogreška nastaje onoga časa kad se pomisli da su samo ovakva mjesta prigode za naviještanje riječi Božje i njezino tumačenje.

Naime, ovo su privilegirana mjesta za tu službu, ali svaki trenutak, svaki dan, svaki susret, svako radno mjesto, svaki od naših života, jest zlatna prigoda za naviještanje Kristovoga evanđelja. Filip nam je ovdje nenadmašan primjer. Druga stvar koju trebamo iščitati iz ove zgode jest da je ovaj Etiopljanin prvi poznati kršćanin Afrike.

On odlazi put Etiopije i sa sobom odnosi ponajprije činjenicu da je sam kršten i da je postao član Isusova naroda Božjega, ali postaje ne samo prvi kršćanin, nego prvi navjestitelj Kristova evanđelja na tome kontinentu. Odnosno, ovo je prigoda iz koje trebamo iščitati poruku kako je Kristovo evanđelje poslano svim narodima i svim krajevima svijeta. Filip, svojim naviještanjem i krštenjem ovoga Etiopljanina, izravno je u službi Isusove želje, pa i zapovjedi da njegovi učenici pođu po svemu svijetu naviještati Evanđelje svim narodima.

Neka dragi Bog stoga blagoslovi osobito one članove iz naših mjesnih crkava koji su pošli po raznim kontinentima u svijetu i navješćuju Kristovo evanđelje tamo kamo ih je Providnost povela. I zahvaljujemo toj istoj Providnosti što će se upravo ovdje u Travniku, negdje polovicom mjeseca lipnja, sastati hrvatski misionari koji se u tome trenutku nađu na našim područjima. Zahvalni smo, dakle, Bogu što nam ih je darovao, što ih je darovao onim zajednicama u kojima služe i molimo đakona Filipa da ih svojim zagovorom stalno prati na njihovu misionarskom i evangelizatorskom putu.

No, danas je, draga braća i sestre, blagdan svetoga Jure, Kristova mučenika, odnosno jednoga od njih koji je svoje zvanje i svoje poslanje koristio na takav način, bez obzira na strašne progone, naviješta Kristovo evanđelje. I sam je postao žrtva tih progona, no svojom vjernošću, kao i svi ostali kršćanski mučenici, nadahnuće je svakom propovjednikom. Jer svako vrijeme sa sobom nosi svoje poteškoće.

Jurino vrijeme je nosilo opasnost, fizičku opasnost po životu. On sam je postao žrtva takvoga nepravednoga progona. Kao i mnogi drugi dao je svoj život za Krista Gospodina, prvoga od svih kršćanskih mučenika jer je bio vjeran volji Božjoj.

Odnosno, osnovna oznaka, kako Krista samoga prvoga mučenika tako i svih kršćanskih mučenika i svetaca, je vjernost volji Božjoj. Nikoga od njih svetim i mučenikom nije učinila sama patnja, nego vjernost Evanđelju, zbog kojeg su prihvatili sve, pa i patnju za Krista Gospodina. Stoga molimo i za nas, danas okupljene, da nam dragi Bog dadne ustrajnosti u želji da budemo vjerni volji Božjoj po zagovoru i svetoga Jure.

S druge strane, ovaj oblik mučeništva koje je podnio sveti Jure, nije i jedini oblik patnje i načina svjedočenja za Krista Gospodina. Naime, živimo danas u vremenu i prostorima, na području civilizacije gdje progon Krista Gospodina uglavnom nije više fizičke naravi. Taj se progon, međutim, pretvorio u progone ideološke naravi, vrijednosne naravi, političke naravi, kulturološke naravi i protuprirodne naravi.

Tako da na javnoj sceni vrlo često vrjednote Kristova Evanđelja bivaju ne samo marginalizirane, nego obezvrjeđivane, omalovažavane, prezirane, odbacivane, sustavno i javno - i na privatnoj razini života pojedinih ljudi, i na razini različitih ideoloških sustava, pa i političko-državnih sustava. Na mnogo strana donose se i zakoni i pravila koja se protive onome što je Isusovo Evanđelje, odnosno neka od načela Isusova Evanđelja.

Biti na strani volje Božje, biti svjedok Božji i u takvim prigodama, zahtijeva novi oblik vjernosti, uglavnom nepoznat u povijesti ljudskoga roda do danas. Prvi put zadnjih desetljeća nameću se ovakvi oblici progona protiv Kristova Evanđelja.

Naše je poslanje u takvim prilikama, kao što je to poslanje i svih europskih i recimo tako američkih kršćana, biti na strani volje Božje i vrjednota Kristovog Evanđelja. U tome nam je nedvojbeno sveti Jure, koji je u mnogo težim opasnostima, kao i drugi mučenici koji su svoje živote dali za Krista Gospodina, velik i nenadmašan primjer. Stoga smo zahvalni dragome Bogu što nam danas u ovoj prigodi, kad se na ono što nazivamo Petrov četvrtak okupljamo na ovo euharistijsko slavlje, što nam je dao za primjer Filipa đakona kao rodonačelnika kršćanskih propovjednika koji koristi svaku, pa i neobičnu prigodu, da navijesti Kristovo Evanđelja i što nam nudi primjer svetoga Jure, Kristova mučenika, koji nas poziva na vjernost volji Božjoj u prigodama koje se nameću u vremenu i u prostorima u kojima pojedina generacija Kristovih vjernika živi.

S druge strane mnoštvo je, osim ove dvojice svetaca iz kršćanske starine, primjera koji nas i u novije vrijeme kao sveci nadahnjuje. Mnogo puta, naime, skloni smo tome da oko sebe u vremenu u kojemu živimo vidimo mnogo više negativnoga nego pozitivnoga. Ali ako već govorimo o svetosti valja javno kazati i Bogu zahvaliti da je recimo 20. stoljeće, u koje se vrlo često upire kao u stoljeće s mnogo zala, ako ništa drugo onda zbog dva velika svjetska rata, dalo više svetaca negoli mnogo stoljeća unazad zajedno.

Nepravedni smo ponekada prema tim velikim primjerima iz života Crkve. Mnoštvo je mučenika i svetaca 20. stoljeća u Katoličkoj Crkvi, pogotovo u misionarskim dijelovima Crkve te i u ovim našim dijelovima Crkve, koji su zbog različitih ideoloških ili političkih progona ostajali vjerni volji Božjoj kao navjestitelji i kao Kristovi učenici. I jer jesmo svi učenici Kristovi, kako kaže današnje Evanđelje, red je, draga braćo, da se svi, počevši od mene koji pred vama ovo razmišljam, pa do posljednjega dolje kod ulaznih vrata, dadnemo na to da učimo od primjera svetaca i mučenika, odnosno od njihova načina učenja Isusova evanđelja i njihova nasljedovanja Isusova primjera.

I da završim, dao Bog da i Petra Barbarića, koji četvrtkom okuplja svojim primjerom mnoge vjernike, posebice iz ovih krajeva, dragi Bog dovede čim prije do časti oltara. Neka dragi Bog svima nama izmoli i dadne blagoslova dovoljno kako bismo izmolili od dragoga Boga i čudo koje je potrebno da bi se i u formalnom smislu ovaj veliki lik iz prošlosti naše Crkve priveo na čast oltara. I naravno, neka poslije njega slijede i mnogi drugi, među njima i mi također, ponajprije svojim obraćanjem i svojom voljom za posvećenjem po zagovoru svetih Filipa i Jure, po zagovoru svih hrvatskih svetaca i mučenika, neka Krist Gospodin blagoslovi svakoga od nas na tom putu navještenja, obraćanja i posvećenja.

Amen.

(kta)