Propovijed mons. Relote u Kiseljaku na Danu vojarne „Mato Lučić Maturica''

U Kiseljaku je 8. svibnja obilježen Dan vojarne "Mato Lučić Maturica". Svečano misno slavlje je predvodio vojni biskup mons. Miro Relota u koncelebraciji vojnih kapelana i drugih svećenika. U nastavku donosimo propovijed koju je uputio mons. Relota.

OBLJETNICA VOJARNE “MATO LUČIĆ – MATURICA”

Draga braćo i sestre u Kristu,

poštovani vojnici, obitelji poginulih, uzvanici i svi okupljeni u ovom svetom slavlju,

danas stojimo pred licem Božjim u duhu molitve, zahvalnosti i dubokog poštovanja. Okupljeni smo kako bismo obilježili obljetnicu vojarne koja nosi ime Mato Lučić – Maturica, i kako bismo u euharistijskom slavlju povjerili Gospodinu sve one koji su svoj život utkali u povijest ovoga prostora.

U središtu ove liturgije stoji Riječ Božja — Riječ koja ne prolazi, Riječ koja prosuđuje sve ljudske riječi i djela, i Riječ koja jedina ima snagu dati smisao i patnji i žrtvi.

U Evanđelju smo čuli riječi Gospodina Isusa Krista: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.

Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.” (Iv 15,12-14)

Ovo je Riječ Gospodnja koja nas poziva u samo srce Evanđelja. Riječ koja ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.

Braćo i sestre, Svijet pamti događaje. Crkva pamti osobe — i stavlja ih pred Boga.

Danas se s dubokim poštovanjem prisjećamo Mate Lučića Maturice, koji je u ratnim godinama obnašao službu načelnika stožera brigade HVO “Josip ban Jelačić” u području Kiseljaka. U složenim i dramatičnim vremenima imao je odgovornu ulogu u organizaciji obrane Središnje Bosne. Svoj je život završio 10. svibnja 1993. godine, u razdoblju koje je ostavilo duboke rane u ovome kraju i u mnogim obiteljima.

Poštovani vjernici, Crkva ne izriče posljednju riječ o čovjeku. Posljednju riječ izriče Bog.

I zato danas ne sudimo, nego molimo. Ne zatvaramo, nego povjeravamo. Ne ostajemo u ljudskoj perspektivi, nego ulazimo u otajstvo Božjeg milosrđa. Za nas je Kristova zapovijed ljubavi – mjera koja nadilazi povijest “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.”

Draga braćo i sestre, ovo nije samo moralni ideal. Ovo je otkrivenje Boga. Jer Krist ne govori o ljubavi koja se mjeri riječima, nego o ljubavi koja se mjeri križem. “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” To je ljubav koja se ne povlači. To je ljubav koja ne kalkulira. To je ljubav koja se daruje do kraja.

I upravo u svjetlu te ljubavi Crkva gleda na svaku ljudsku žrtvu, osobito u vremenima kada povijest postaje teška, složena i ranjena. Crkva ne slavi rat. Crkva ne veliča sukob.

Ali Crkva prepoznaje čovjeka koji u povijesti nosi teret odluka, odgovornosti i služenja.

Naša središnja Bosna nosi duboke rane iz 1990-ih godina.

To su rane koje nisu samo povijesne činjenice. To su rane koje žive u srcima ljudi.

U obiteljima. U sjećanjima. U šutnji.

Cijenjeni moji prijatelji ovdje Evanđelje nas uči nečemu dubljem: rana ne mora ostati rana — ako je predana Kristu. Krist ne dolazi da produbi podjele. Krist dolazi da donese mir. On ne briše povijest, ali je preobražava svojom ljubavlju.

Braćo i sestre, u Božjim očima nema beznačajnih života.

Svaki čovjek je jedinstven. Svaki život je neponovljiv. Svaka smrt je pred Bogom otajstvo.

Zato danas s pijetetom molimo za sve poginule i preminule branitelje, za njihove obitelji, i za sve koji i danas nose teret sjećanja. Vjerujemo da su u Božjoj prisutnosti, gdje nema više straha, boli ni razdvojenosti — nego samo svjetlo, mir i punina života.

Kršćansko sjećanje nikada nije zatvoreno u prošlost. Ono postaje pitanje savjesti za sadašnjost.

Ako se danas sjećamo onih koji su živjeli u teškim vremenima, onda smo i mi danas pozvani odgovoriti:

— kakav mir gradimo? — kakvo društvo ostavljamo? — kakvo srce njegujemo?

Jer mir se ne rađa iz zaborava, nego iz istine. Ne iz mržnje, nego iz pomirenja. Ne iz podjela, nego iz poštovanja. Krist je naš mir. On ne vraća zlo za zlo. On ne odgovara nasiljem na nasilje. Na križu On moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.”

Zato danas molimo da nas Gospodin učini ljudima mira.

Na kraju ovog svetog slavlja, draga braćo i sestre, u tišini naših srca predajmo Gospodinu sve ono što nosimo: sjećanja, boli, zahvalnost i nadu.

Neka Gospodin primi sve pokojne u svoje kraljevstvo mira. Neka obiteljima podari utjehu koja ne prolazi. Neka nama živima daruje mudrost, poniznost i srce koje zna graditi mir. I neka nas prati zagovor Blažene Djevice Marije, Kraljice mira.

Zato u vjeri i nadi molimo:

Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna neka im svijetli. Počivali u miru Božjem. Amen.