Propovijed nadbiskupa Vukšića u prigodi zatvaranja Jubilejske godine u Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predvodio je na blagdan Svete Obitelji 28. prosinca 2025., u prigodi zatvaranja Jubilejske godine u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, svečano misno slavlje u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Pod misom je uputio svoju propovijed naslovljenu „Završavamo vrijeme Jubileja, ali nastavljamo biti hodočasnici nade“ koju u nastavku prenosimo u cijelosti:

Kao vrhbosanska biskupijska zajednica Isusovih vjernika ovim Euharistijskim slavljem završavamo jubilarnu 2025. godinu od rođenja Isusa Krista, Gospodina našega i spasitelja svijeta. Tijekom tih dvanaest mjeseci, kao hodočasnici nade, molili smo za svoje obraćenje i posvećenje i za jačanje Crkve Božje u Nadbiskupiji. Sudjelovali smo u slavljima sakramenata, okupljali se na hodočašćima u jubilarnim crkvama koje su bile proglašene u Nadbiskupiji i drugim svetištima u svijetu, sudjelovali smo u molitvama i drugim pobožnim vježbama. Također, nudili smo primjere nade ljudima oko sebe tako što smo vršili djela milosrđa i, koliko je bilo moguće, konkretnim djelima dali svoj doprinos za jačanje mira, sigurnosti, pravde, općega dobra, društvene sloge i molili da svemogući Bog blagoslovi te naše nakane i potrebe.

I.

Jubilarna godina na svjetskoj razini završit će 6. siječnja 2026. na svetkovinu Bogojavljenja kada će Papa svečano zatvoriti sveta vrata na Bazilici svetoga Petra i tako simbolički naznačiti njezin kraj.

Središnja poruka i misao vodilja cijele jubilarne godine bio je poziv Isusovim vjernicima da budu hodočasnici nade u svijetu. No prije negoli svjedoče nadu drugima, i da i bi to uopće mogli činiti, kršćani su bili pozvani učiniti sve da ovaj jubilej u njihovim životima bude ponajprije vrijeme živog i osobnog susreta s našim Gospodinom Isusom Kristom, kojega Ivanovo evanđelje naziva vrata spasenja (usp. Iv 10,7.9). I tek sami ojačani tim susretom s Kristom, poučeni njegovim naukom i vođeni njegovim primjerom, kršćani i cijela Crkva uvijek, posvuda i svima moraju naviještati Krista koji je nada naša (usp. 1 Tim 1,1).

Riječ Božja je u Isusu tijelom postala i nastanila se među nama (usp. Iv 1,14). Ona, koja je došla na svijet, učinila je to zato da bude svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka (usp. Iv 1,9). To je svrha njezina dolaska na svijet i nastanjenja među ljudima. To je ujedno i poslanje onih koji nose časno ime Kristovih učenika. Sami poučeni Isusovim naukom, trebaju druge poučavati u njemu. Sami evangelizirani, trebaju druge evangelizirati. I sami na putu obraćenja i posvećenja, trebaju bit primjer drugima.

Kao učenici i svjedoci Svjetla istinskoga, i posebice kao živi Isusovi udovi, kao aktivni dijelovi Isusova mističnoga tijela, koje je Crkva, kršćani nastavljaju Kristovo djelo ljubavi, poučavanja i svjedočenja. To je njihovo časno poslanje i vrlo zahtjevna zadaća. Kao pritjelovljeni Kristu, pozvani su u službu Njegove dobrote staviti sebe, primljene talente, svoju pamet, ruke, noge, riječi, djela, njegovim očima promatrati stvorenja, njegovim srcem ih voljeti i njegovim ušima slušati potrebe ljudi i svijeta. U tom smislu kršćani su na ovom svijetu u prolazu, na hodočašću davanja slave Bogu i vršenja djelâ ljubavi prema čovjeku. Pronose nadu u svijetu tako što svjedoče da su Kristov primjer, djelo i njegov nauk svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Kršćani su hodočasnici nade jer svojim ponašanjem i govorom među ljude donose Svjetlo istinsko. Oni su pozvani biti odsjaj njegove slave. Poslani su biti svjetlonoše ljubavi, mirotvorci u ranjenom svijetu koji je izjedan ratovima. I nisu samo poslani, nego kršćani kao svjedoci Kralja mira to i mogu činiti jer: „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost" (Iv 1,16).

Vrhunac osobnoga pristajanja uz Krista i svjedočenja njegove nade u svijetu sastoji se u tomu da se u sebi drži živim plamen nade, koju nam je Bog darovao, i da ga se takvoga predaje drugima. U tom duhu kroz jubilarnu godinu mnogo puta je ponovljeno da se, u službi nade, mora odbaciti mržnju i nasilje, jačati pomirenje, graditi mir, imati hrabrosti za oprost, graditi pravedan svijet i dijalogom tražiti rješenja za otvorena pitanja. Poruke su to koje su kao znakovi nade vrlo važni također za Bosnu i Hercegovinu.

II.

Božićna poruka mira osobito je važan znak nade. Naime, prema nekim podacima, do kraja mjeseca rujna tijekom ove godine u svijetu je zabilježeno čak 89 ratova, građanskih oružanih sukoba ili međunarodnih. Događali su se u 31 zemlji a u njima su izravno ili neizravno sudjelovale, tako kažu, čak 92 države. Ti sukobi sa sobom donose brojna nasilja, smrti, siročad, udovice, invalide, siromaštvo, progone, razaranja i druga zla, što još više govori o važnosti Isusove želje i božićne poruke: Svim na zemlji mir veselje / to sad nebo navješćuje! I govori također o važnosti da kršćani u takvu svijetu budu mirotvorci i tako vidljivi i djelotvorni znakovi nade.

Oružani sukobi, međutim, nisu jedini ratovi koji se vode na ovome svijetu, jer postoje i drugi oblici nasilja protiv ljudskoga života i dostojanstva, čije su žrtve također brojne i traže da ih se žurno zaštiti, da im se dadne nada, barem podizanjem glasa i molitvom Gospodaru života. Mnoga su druga dobra ovoga svijeta na koja Božić poziva sve ljude, a ponajprije kršćanske vjernike da u tomu budu znakovi nade. Mnoge su još vrednote za koje traži da budu zaštićene.

Kroz lik blažene djevice Marije Božić poziva na zaštitu života, dostojanstva i prava žene i majke, osobito u vrijeme kad su sve češće razne vrste nasilja nad ženama. Potom, u liku djeteta Isusa, koji se rodio, Božić poziva na zaštitu svakoga života od njegova početka i na pravo svakoga začetog djeteta da se rodi jer je, na primjer, tijekom 2024. godine u svijetu izvršeno više pobačaja negoli je umrlo ljudi od svih drugih uzroka. Zatim, u liku svete obitelji koja je, pred progonom ondašnje državne vlasti, morala bježati u Egipat, treba prepoznati današnje migrante koji, zbog siromaštva ili progona, moraju napustiti svoje zavičaje i tražiti sigurnost na drugoj strani svijeta. A u siromaštvu svete obitelji i drami jasala, u koja je Isus bio položen nakon rođenja, moramo vidjeti siromahe naših dana i imati razumijevanja za njihove potrebe. Također, na današnji blagdan Nevine djece moramo prepoznati svako dijete koje je žrtva nasilja, a na svetkovinu Svete obitelji, koja je također danas, sjećamo se svih obitelji, posebice onih koje žive u siromaštvu i nesigurnosti. I u traženju rješenja za sva ta pitanja kršćani su pozvani dati svoj doprinos i tako biti živi znak nade.

U spremnosti pastira da prime Isusa vidimo sve današnje dobre ljude, koji su spremni pomoći i otvoreni ponuditi od onoga što imaju. Korisno je uočiti također da svetkovina Božića doprinosi jačanju međusobnog poštovanja i znak je nade već po svojim vrednotama koje su opće poznate, ali i po tome što je Božić, po događajima koji se zbivaju u njegove dane, u novije vrijeme na neki način nadrastao kršćanstvo i proširio se izvan njegovih granica. Ponekad te nove stvarnosti i pojave sa sobom nose izazove Božića bez Isusa, i toga treba biti svjestan, ali donose sa sobom također otvorena vrata za novu evangelizaciju, posebice ljudi koji su se u religioznom smislu udaljili od kršćanstva, ali se u socijalnom i kulturnom smislu ipak prepoznaju kao dio kršćanstva što potvrđuje i njihovo ponašanje. Taj odškrinuti prozor ili čak otvorena vrata suvremena Crkva treba prepoznati kao znak nade i iskoristiti ga da navijesti Evanđelje.

III.

Kao biskupijska zajednica ovim Euharistijskim slavljem završavamo jubilarnu 2025. godinu od Isusova rođenja. Završavamo vrijeme jubileja, ali nastavljamo biti hodočasnici nade, sebi na obraćenje i posvećenje a drugima na prosvjetljenje. I već od sada Crkva se počinje pripravljati za izvanredni jubilej 2033. godine, kada će se navršiti dvije tisuće godina od Isusove smrti u uskrsnuća.

Svjetlo istinsko, Krist Gospodin, koji je postao čovjek, osnovao je Crkvu i povjerio je vodstvu svoga Svetog Duha da svijetli u svijetu. Taj Duh svojom trajnom prisutnošću širi svjetlo nade u Crkvi putnici i u svakom vjerniku hodočasniku. On to svjetlo nade održava poput goruće baklje, koja se nikada ne gasi, kako bi davao potporu i snagu našemu životu i nadu drugim ljudima.

Svojim učenicima Isus je kazao: „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima" (Mt 14,14-16). Naime, kršćanstvo nije samo uvjerenje nego i djela ljubavi. Oboje, zajedno i istovremeno. Dapače, kršćanstvo su dobra djela iz uvjerenja.

Ljubav i najdublja uvjerenja u kršćanstvu su uzajamno ovisni i moraju se međusobno hraniti. Stoga, kako kaže sadašnji papa, ostati u svijetu ideja i rasprava, bez osobnih, čestih i iskrenih djela, značilo bi propast naših najdragocjenijih snova. Stoga je uvijek bolje uraditi nešto, nego ništa. Iako to, istina, neće riješiti probleme u svijetu, moramo se vježbati u dobrim djelima da bismo dotakli ljude koji trpe i bili znak nade.

Sa željom da po dobrim djelima, koja ćemo vršiti, Kristova svjetlost svijetli pred ljudima, zajedno s Papom navješćujemo: „Kršćanska ljubav nadilazi sve prepreke, zbližava udaljene, povezuje strance, neprijatelje čini bliskima, premošćuje ponore koji su, gledano ljudski, nepremostivi, prodire u najzanemarenije kutke društva. Kršćanska ljubav je po svojoj naravi proročka, čini čuda, ne poznaje granice – ona je ljubav za nemoguće. Ljubav je prije svega način shvaćanja života, način življenja. Crkva koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje protiv kojih se treba boriti, nego samo muškarce i žene koje treba ljubiti, jest Crkva koja je svijetu danas potrebna" (Apostolska pobudnica Dilexi te, 120). Takva Crkva je hodočasnica nade.