Propovijed nadbiskupa Vukšića na zahvalnoj misi na kraju akademske godine Katoličkoga bogoslovnog fakulteta

Vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predslavio je u utorak 1. srpnja u katedrali Srca Isusova u Sarajevu zahvalno euharistijsko slavlje na kraju akademske godine Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Propovijed mons. Vukšića prenosimo u cijelosti.

---

S KRISTOM SMO U NJEGOVOJ LAĐI NA MORU OVOGA VREMENA I ZA CRKVU ČINIMO KOLIKO JE DO NAS

Zahvalna Misa na kraju akademske godine Katoličkoga bogoslovnog fakulteta

Sarajevo, 1. srpnja 2025.

 

 

Okupili smo se na Euharistijsko slavlje na završetku akademske godine Katoličkoga bogoslovnog fakulteta s nakanom da još jednom zahvalimo Gospodinu za sve blagoslove i ostvarene uspjehe tijekom proteklih mjeseci, kojima nas je obdario, ali i za sve kušnje i izazove na koje smo nailazili. Svi ti blagoslovi i uspjesi bili su znakovi Božje prisutnosti, za koju želimo da se nastavi i povećava, a sve kušnje i izazovi bili su test naše vjere i povjerenja u Božju providnost. I naravno, vođeni uvjerenjem da je Isus Krist s nama i s povjerenjem da On vodi svoju Crkvu, i jedna i druga vrsta okolnosti bile su također prigode našeg odgoja i rasta u vjeri.

I.

Današnji odlomak iz Matejeva evanđelja (usp. 8,23-27) pripovijeda neobičnu i opasnu zgodu, koju su doživjeli Isus i njegovi učenici na Genezaretskom jezeru koje okolno stanovništvo, zbog njegove veličine, naziva i more. Ponajprije kažu bibličari da je ovaj odlomak nastao kao neka vrsta sažetka povijesne istine, koja se pamtila među Isusovim učenicima, i teologije. Odnosno, s obzirom da je Matejevo evanđelje nastalo neposredno nakon 70. godine, kad je i Sinagoga već bila izopćila sve koji su vjerovali da je Krist Mesija, pa su tako progoni kršćana postali još snažniji, svetom piscu je osnovna nakana bilo propovijedanje, naviještanje Evanđelja, širenje utjehe i ohrabrenja, a ne točno pripovijedanje povijesnih događaja. Pri tomu sveti pisac ne piše povijesni izvještaj, kronički zapis ili reportažu o konkretnom događaju nego bira glavne oznake događaja, koji se stvarno zbio, sa željom da otkrije i prikaže objaviteljsku dimenziju samoga događaja.

Oluje na morima nastaju često i predvidive su za one koji imaju iskustva. Ponekada se vihori dižu također iznenada, pa i oni žestoki, kao u ovom slučaju. No, za ljude s iskustvom, redovito nije nepredvidiv vihor nego samo njegova snaga. Zato svi koji žive blizu mora ili velikih jezera, a posebice lađari i brodari, na osnovu iskustva znaju kad se približavaju velike nepogode i ne smatraju razboritim isplovljavati u takvim okolnostima. Stoga se postavlja pitanje: Zašto je Isus, koji također nije bio bez prethodnog iskustva s valovima, poveo na otvoreno svoje učenike od kojih su neki već godinama na tom istom Genezaretskom jezeru bili ribari od zanata, imali veliko iskustvo s njegovim valovima i dobro su poznavali njegove ćudi.

II.

To da je Isus umirio oluju na moru nije najvažnije za Mateja. Jest bilo čudesno, ali nije najvažnije. Ponajprije, polazna je točka i osnovni podatak da je Isus u lađi a lađa je, kao što nam je svima poznato, već od prvih dana kršćanstva česta slika Crkve. Drugi važan podatak Matejeva izvještaja je tvrdnja da Isusovi učenici pođoše za njim kad on uđe u lađu. Očito su imali veliko povjerenje u Isusa.

Iza Matejeva pripovijedanja o Isusovu djelovanju u vrijeme konkretne oluje i o njegovu smirivanju valova, stoji nakana da predstavi Isusa i njegove učenike u kušnji, njihov način ponašanja u stvarnoj opasnosti, te da na osnovu toga primjera, koji se zasniva na povijesnoj istini, ohrabri kršćane i cijelu Crkvu, koji su u vrijeme nastavka ovoga svetog teksta bili izloženi izravnoj i konkretnoj opasnosti pa i teškim okolnostima i kušnjama općenito. U tom smislu tako je ovaj izvještaj tumačio već sveti Ivan Zlatousti koji piše da je Isus ovo učinio da pouči svoje učenike kako podnositi opasnosti, a Matej se toga događaja sjeća i pripovijeda ga kad je neka nova vrsta žestokoga vihora prijetila njegovoj generaciji Isusovih učenika i cijeloj lađi Crkve na podivljalom moru vremena te su mnogi živjeli u strahu za vlastiti život.

Osim izvana, prijeteći valovi mogu doći također iznutra. Ovi unutrašnji su ponekada posljedica objektivnih vanjskih okolnosti. Očituju se ti unutrašnji valovi i kao strahovi učenika koji jesu u lađi Crkve, ali su zabrinuti. Često se javljaju i zbog slabosti učenika. Javljaju se i kao njihova slaba vjera da je Isus u lađi i kao oslabljeno povjerenje u njega. Ponekad su prisutni ovi unutrašnji valovi također kao napast u obliku mišljenja da je Isus odsutan ili da je zaboravio ili da zaista opet spava.

Kao što su učenici, izloženi vihoru na Genezaretskom jezeru, nakon što su ga dobro vjerojatno prodrmali, Isusa probudili i u panici mu govorili: Gospodine, spasi, pogibosmo!, slične pojave nisu nepoznate tijekom cijele povijesti Crkve. Posebice to vrijedi za one njezine dijelove koji su bili ili jesu izloženi žestokim vihorima, nepovoljnim strujama mora povijesti i prijetećim valovima što ponekad zaista prijete da će prekriti lađu.

III.

I kad je, ljudski gledano, razumljivo što se u strahu i brizi tresu noge, važno je da kršćaninu ne drhti duša zbog oslabljene vjere da je Isus u lađi. Poruka je to današnjeg Matejeva odlomka. Naime, u tom smislu, za sve kršćane vrlo je poučno ponašanje Isusovih učenika. Još je poučnija Isusova reakcija i njegove izgovorene riječi, a vrlo je važna i Matejeva interpretacija i uporaba rječnika, koji on mijenja u samo nekoliko ovih redaka, ovisno o okolnostima i reakcijama učenika.

Kad Matej kaže da su učenici pošli za Isusom i ušli u lađu, on time izražava njihovo osnovno opredjeljenje. Dȁ, istina je oni su s Isusom. Oni hoće s njim. To je njihov stav i životni izbor. Ali postoje i druge oznake njihova pristajanja uz Isusa, koje valja prepoznati. S jedne strane, oni očito misle da Isus može smiriti valove i tako spriječiti potapanje lađe i njihovu pogibiju. Zato ga i bude. A s druge strane, kad Isus to napravi, učenici se čude i pitaju: Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju? Kao da se radi o dvije vrste ljudi.

Osim toga, prije negoli je smirio nevrijeme na moru te je potom nastala velika utiha, Isus je ozbiljno ukorio svoje učenike riječima: Što ste plašljivi, malovjerni? To jest, kao da im je kazao: Ako vam već drhti tijelo zbog straha, zašto vam drhti duša zbog oslabljene vjere jer ja sam s vama u lađi? Kao da govori: I kad vam se čini da spavam, ja sam Krist.

One, koji pođoše za Isusom i uđoše u lađu, Matej naziva učenicima Isusovim. A iste te učenike, nakon što ih je uhvatila panika i pomanjkanje povjerenja u prisutnog Isusa te ih je on stoga nazvao plašljivim i malovjernima, Matej naziva samo ljudi. I razlika nikako nije samo terminološka ni slučajna. Ona je prvenstveno vrijednosni sud. Učenici Isusovi su, naime, oni koji su stvarno s njim, koji zaista idu za njim, koji nisu malovjerni, koji ne paničare u kušnjama već pomažu naći rješenje za njih, koji u mraku pale svijeće, koji ne dvoje da je Isus svemoćan i da sve vidi čak i kad spava. Svi ostali su samo ljudi. Tako nam poručuje evanđelista Matej. Oznaka Isusova učenika je vjera da je on s nama, povjerenje da je Božja svemoć jača od svakoga bijesa protivnih valova.

Evanđelista Matej poručuje također da ni kategorija Isusovih učenika ni ljudi, i pripadanje njima, nisu trajno stanje, jer se lako može prijeći s jedne strane na drugu. Čak i više puta i u obratnim pravcima. Učenici su, naime, u današnjem odlomku najprije bili nazvani tim imenom, jer su pošli za Isusom, a samo četiri retka kasnije Matej ih naziva tek ljudima, zato što su se u međuvremenu, zbog straha za svoju budućnost, koji ih je zahvatio, pretvorili, kako im je Isus rekao, u osobe male vjere. No, u kasnijim dijelovima istoga Evanđelja ovi, koji su ovdje nazvani ljudi, ponovno su dobili ime učenici jer su, osnaženi vjerom, nastavili hod za Isusom.

Učenici smo Kristovi. I s njim smo u njegovoj lađi. To je naše osnovno opredjeljenje. No, dok jesmo s njim, također smo u brizi za Crkvu na moru ovoga vremena i na valovima ovoga prostora i smatramo svojom odgovornošću činiti koliko je do nas. Stoga molimo Božji blagoslov i utjehu kako nam pri tomu nikada ne bi drhtala duša te da Isus nema razloga prepoznati nas kao plašljive i malovjerne. Sve su ovo važne poruke također za naš Fakultet i sve njegove djelatnike i studente, čiju vjeru i djelovanje, sadašnjost i budućnost, preporučamo u zagovor evanđelista Mateja i svih svetih Isusovih učenika.