Propovijed nadbiskupa Vukšića na zahvalnoj misi na kraju akademske godine Katoličkoga bogoslovnog fakulteta

Nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić, veliki kancelar Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu predslavio je u petak 3. srpnja 2026. u sarajevskoj katedrali Srca Isusova zahvalno euharistijsko slavlje na kraju akademske godine KBF-a. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

 

 

Blagdan Tome apostola, osim što je ovo spomen-dan na taj veliki lik s početka naše Crkve i iz vremena ovozemaljskoga života Isusa Krista, istovremeno je po svom sadržaju, posebice blagdan kojega bismo mogli nazvati i trebali nazvati svetkovinom vjere. Ta istina nas prije svega vodi u obvezu da stalno pred očima imamo istinu da je Crkva zajednica vjere u kojoj se i Crkva i sav ovaj svijet spašava.

Iščitavajući različite zgode iz Svetoga pisma, jasno je da se kršćanska vjera rađa iz susreta s Kristom, da se hrani iz stalnoga stanja susreta s Kristom, da je susret s Kristom i početak i osnovica i izvorište kršćanske vjere. Apostoli i drugi učenici bili su prva grupa Isusovih sljedbenika u kojima se vjera u Krista i Gospodina rađala kroz susretanje s Kristom, kroz boravak u njegovu društvu, kroz osluškivanje njegovih riječi. I mogli bismo nizati bezbroj primjera u tom smislu.

U današnjem odlomku iz Evanđelja koji nam je navješten, a koji je vrlo poznat pogotovo po zgodi o apostolu Tomi, vidimo da su se Isusovi učenici, pa i najuži krug apostola, u jednome času našli u stanju vrlo velike ugroženosti svoje vjere. Mnogi će primijetiti da je to bilo zbog straha, zbog progona, zbog opasnosti po njihove živote pa su se zatvorili, kako na više mjesta izvješćuje sveti tekst. No, mnogo više negoli strah i negoli fizička ugroženost, vjeru apostola i vjeru ranijih Isusovih učenika uzdrmala je činjenica da Isusa više nije bilo, da je otišao s ovoga svijeta i da su ostali sami.

Odsutnost Krista je osnovni razlog ugroženosti vjere apostola. Svjestan toga, Isus se ukazuje već prvoga dana ustrašenim učenicima i zatvorenima u neki prostor kojega su dobro zatvorili ključem. Da, bilo je to također u strahu od progona, ali njihova vjera bila e ugrožena ponajprije time što Krista više nije bilo. I opet, kao i tijekom zemaljskoga Isusova života, kad se vjera apostola rađala u susretu s Kristom, onoga časa kad se ponovno Krist s njima susreo po ukazanju, iz toga susreta rodila se vjera. Iz tog susreta i nastavka boravka zajedno s Kristom rodila se vjera i nastavila jačati i omogućila apostolima da budu u trajnom stanju prisutnosti s Kristom Gospodinom.

Jedan od apostola nije, međutim, bio prisutan kad se Krist prvi put ukazao. Toma jedini nije se te večeri susreo s Kristom. I jer se nije susreo, nastavlja biti ugrožen u vlastitoj vjeri. No, za razliku od drugih apostola, koji su ostali zatvoreni pod ključem u onoj dvorani, on jedini nije bio u dvorani. On jedini očito je ispitivao po Jeruzalemu šta se dogodilo. Povjesničari bi kazali, vjerojatno je bio najhrabriji od svih i nije se bojao koliko oni drugi, te da je bio znatiželjniji negoli oni drugi. On je bio negdje s vanjske strane brave i za razliku od svih drugih nalazio se u Jeruzalemu na ulicama, vjerojatno izviđajući, znatiželjan kakav je bio, da donese informacije ostalima jer on zna gdje su oni. Toma se vraća apostolima. On nije utekao da ga nema, nego je privremeno odsutan i to baš u onom odlučnom času kad je Isus došao. I ne vjeruje da se Isus ukazao tim ustrašenima i u strahu zaključanima

Nakon osam dana, međutim, Toma je s apostolima, kad im se ponovno Krist ukazao. Iz toga susreta i u Tomi se rađa vjera. Ispovijeda: „Gospodin moj i Bog moj." No, pritom je vrlo važno uočiti da je ono što je on dotakao bio ustvari preobraženi čovjek, a ispovjedio je vjeru u Gospodina Boga. Odnosno, kao što piše na jednome mjestu, tumačeći ovaj odlomak, sveti Augustin, Toma je vidio jedno, susreo je jedno, a ispovjedio vjeru u drugo. Vidio je, naime, čovjeka preobraženoga i uskrsloga, a ispovjedio vjeru u Gospodina i Boga, Boga i čovjeka, Krista i Gospodina Spasitelja svijeta.

Iz susreta Isusa i Tome rodila se Isusova pouka da je blago onima koji vjeruju, a nisu vidjeli. Ovdje s ovom Isusovom rečenicom započinje ono što bismo mogli nazvati stanje Crkve. Jer svi smo u toj kategoriji onih koji nisu vidjeli a vjeruju. No, kao što se u ono doba za vrijeme Isusova povijesnoga boravka na Zemlji vjera rađala iz susreta s Kristom i kao što se uzdrmanim apostolima nakon Isusova uskrsnuća vjera vraćala i ponovno jačala u susretu i iz susreta s Kristom, tijekom cijele povijesti Crkve vjera u zajednici vjere, koja se zove Crkva, rađa se, raste i ima izvorište iz susreta i u susretu s Kristom.

Slično poput Tome i drugih apostola koji su dotaknuli i vidjeli jedno, a vjerovali drugo, cijela Crkva vidi jedno, vidi prilike kruha i vina, a vjeruje u tijelo i krv, vidi zemaljski stvor kruha i vina, a vjeruje u nebesku prisutnost Gospodina i Spasitelja svijeta. Stoga danas na blagdan vjere molimo zagovor apostola, koji su svoju vjeru hranili i nadahnjivali iz susreta s Kristom Gospodinom, da nas blagoslovi kako bismo, hranjeni susretom s Kristom, na način Crkve kroz slavlje sakramenata i slušanje riječi Božje sami učvršćivali vlastitu vjeru i u njoj rasli.

Ponavlja se na određeni način svaki put, osobito kad slavimo svetu misu, zgoda iz one dvorane. U dvorani, lijepoj ili manje lijepo ukrašenoj, koju nazivamo crkvom, ukazuje se Krist Gospodin pod prilikama kruha i vina u svome tijelu i u svojoj krvi kao Gospodin naš. I svaki put kad slavimo te tajne ispovijedamo zajedno s apostolima da je on naš Gospodin i Spasitelj i zajedno sa svetim Tomom: Bog moj i Gospodin moj.

Neka nas dragi Bog učvrsti u snazi vjere jer sve što u Crkvi postoji jest u službi rađanja, rasta i jake vjere. Sve naše pobožnosti, svi naši obredi su sredstva za jačanje i rast vjere. Sve naše institucije i sve naše ustanove su u službi rasta i jačanja naše vjere. Sve su u službi susreta s Kristom, susreta koji se treba pretvoriti u trajno stanje drugovanja s njim, u trajno stanje uzajamne blizine njega i nas.

I naš Bogoslovni fakultet je u službi susreta s Kristom Gospodinom. I profesori i djelatnici i studenti se u tom smislu nalaze zaista u privilegiranom položaju u odnosu na ostale vjernike. Dok zajedno sa svima ostalima slave sve tajne naše vjere, studirajući teologiju nalaze se u dodatnoj blizini s Kristom Gospodinom. Studij teologije, naime, i sve ono što se događa na bilo kojem bogoslovnom fakultetu je u službi toga i mora biti u službi toga. I dok je god u službi toga, radi se o odličnom bogoslovnom fakultetu. Stoga molimo dragoga Boga da blagoslovi sve djelatnike Fakulteta, sve vas studente ponajprije željom za susretom s Kristom Gospodinom i da iz toga susreta proizađe ispovijedanje vjere: Gospodin moj i Bog moj.

Fakulteti su mjesto i znanja, ali i mjesto prijateljevanja ljudi, mjesto njihova susreta i suradnje. Pa molimo dragoga Boga i da naš Fakultet to nastavi biti i da svakog dana bude sve više i više simbol jedinstva naše biskupijske Crkve. U tom smislu, po prisutnosti posebice vas studenata, franjevačkih, neokatekumenskih, dijecezanskih i vas laika, Fakultet je u određenom smislu proročki znak zajedništva. Taj znak moramo svi ne samo prepoznati, nego njegovati i učiniti sve da u ovoj suradnji, u ovom susretanju različitih karizma i identiteta, svako bude jednako dobrodošao, da se svatko osjeća jednako zaštićen i iznad svega blizu Kristu Gospodu. Stoga molimo da, po zagovoru svetoga Tome, apostola vjere, i kao takvoga ga treba upamtiti i prepoznati, blagoslovi sve nas koji u zajednici vjere smo pozvani na svjedočiti, ali i doprinositi jačanju osobne vjere i vjere cijele zajednice. Neka tako bude i Bog vas blagoslovio.