AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na božićnoj Misi bdijenja u sarajevskoj katedrali

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predvodio je svečanu Misu bdijenja, 24. prosinca 2024. u svetoj noći na svetkovinu Rođenja Gospodinova - Božić, uz izravni prijenos Radiotelevizije Bosne i Hercegovine.

Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

 

 

 

MILOST VAM, MILOSRĐE I MIR OD BOGA OCA I KRISTA ISUSA, NADE NAŠE

Sarajevska katedrala; Misa božićnoga bdijenja 2024.

Euharistijskim slavljem u ove kasne večernje sate, koje se u bogoslužnoj tradiciji Crkve naziva Misa bdijenja, završava vrijeme Došašća i na svečan način započinje svetkovina Božića. Završilo je vrijeme očekivanja i priprave i započinje radost i veselje, jer očekivanje je doživjelo svoj vrhunac i ispunjenje.

Ovo Euharistijsko slavlje je prva od čak četiri božićne Mise, kojima crkvena zajednica svake godine s velikom radošću i zahvalnošću proslavlja ovu važnu svetkovinu. Druga je poznata pod imenom Misa polnoćka jer se slavi usred noći. Treća se naziva Zornica budući da se slavi u ranim jutarnjim satima, a četvrta se obično naziva Danja Misa i slavi se na Božić tijekom prijepodneva.

Već ovaj podatak o velikom broju Euharistijskih slavlja, od kojih svaki ima svoje vlastite molitvene obrasce i svoja posebna biblijska čitanja, znakovito govori o važnosti koju Crkva kao zajednica vjernika oduvijek pridaje ovom blagdanu. Ustvari, prastari je katolički nauk da, nakon svetkovine Uskrsa koja podsjeća na Isusovo uskrsnuće i njegovu pobjedu nad smrću, te kojim Crkva ispovijeda kršćansku vjeru i nadu u život vječni, Crkva nema ništa što bi bilo veće i važnije u njezinoj vjeri, nauku i bogoslužnom sjećanju negoli je sadržaj svetkovine kojom kao zajednica vjere proslavlja Rođenje Isusa Krista, Spasitelja svijeta i svih ljudi.

I.

Veliki je misterij naše vjere kojim ispovijedamo da je druga osoba Presvetoga trojstva postala čovjek. On svojim sadržajem i značenjem daleko nadilazi razigranost ukrasa na božićnom drvetu, romantiku stihova i ugođaj glazbe tihe noći. Ne izriču ga ni svi običaji, ni duga tradicija niti drugi oblici veselja kojim ljudi izražavaju svoju radost u povodu ovoga blagdana.

Svi ti oblici očitovanja božićne radosti su lijepi, dragi i prihvatljivi sve dok su u službi izvornoga sadržaja Božića i njegove poruke koja ima svoje različite naglaske. Na jedan način sadržaj i poruka Božića izražavaju se u slavlju bdijenja, na malo drukčiji način u pola noći, pa na treći u zoru i posebno opet sutra po danu, ali međusobno se svi ti načini skladno dopunjuju jer svi zajedno čine cjelinu.

Osnovno značenje božićnoga bdijenja, koje nas je okupilo, nalazimo u kratkoj ulaznoj pjesmi ove Mise koja glasi: „Danas ćete znati da doista dolazi Gospodin da vas spasi, a sutra ćete vidjeti njegovu slavu." On tek treba doći, dakle. A mi večeras bdijemo i čekamo kao neka vrsta straže noćne. Zato nam je, u skladu sa sadržajem te uvodne molitve, odlomak iz Evanđelja večeras naznačio kako se dogodilo Isusovo začeće i rođenje i tek sutra će nam Crkva u svetom bogoslužju navijestiti i očitovati Božju slavu i ljubav, koja se objavila po rođenju Isusa Krista, Božjega sina i spasitelja našega.

Najvažnija je poruka ovoga bdijenja, koje se tako naziva jer bdijemo sjećajući se Isusova dolaska, da Bog uvijek dolazi ususret svakom čovjeku kao njegov spasitelj, da je Bog uvijek u pokretu, da je uvijek u inicijativi, da misli na svakoga. No da bi se taj susret zaista dogodio, na čovjeku je da čezne za Isusom, da stvarno prihvaća Isusov nauk i živi u skladu s pravilima njegova morala, te da ga na takav način i drugima očituje. Samo na takav način čovjek dopušta da Isus, koji je nazvan Emanuel, u ljudskoj povijesti zaista može biti ono što mu ovo ime znači: Bog sa mnom, Bog s tobom, Bog sa svakim čovjekom, Bog s nama. Odnosno, ja mogu biti čovjek s Bogom, ti s Bogom, svi mi s Bogom, svi ljudi i cijeli svijet s Bogom.

 

II.

Stoljećima je Izabrani Božji narod očekivao otkupitelja i spasitelja. To se ispunilo one davne noći u Betlehemu kad se Isus rodio a mi se večeras, zajedno s cijelom Crkvom, svega toga sjećamo sa zahvalnošću i željom da u svom životu susretnemo Isusa.

„Po nalogu Boga, Spasitelja našega, i Krista Isusa, nade naše, (...) milost vam, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega" (usp. 1 Tim 1,1-2). Tim riječima apostola Pavla pozdravljam vas, draga braćo i sestre, na dan kad je u Katoličkoj Crkvi započeo velik jubilej. Naime, danas je papa Franjo otvorio jubilarnu godinu za cijelu Crkvu, a mi ćemo to na biskupijskoj razini, slavljem svete Mise u Katedrali, učiniti u nedjelju 29. prosinca ove godine. I sve će se tijekom cijele kalendarske godine događati pod geslom nasljedovanja Isusa Krista, Nade naše, koja nikada ne postiđuje.

U okviru jubileja koji je danas započeo, ime Božić ove godine ponajprije naznačuje sjećanje da je Isus prije 2025. godina došao, to jest da se rodio, da je Bog tada postao čovjek, da su se u Isusu susreli Bog i čovjek, da su u Isusovu ljudskom liku zajedno hodili i činili dobro, a svetkovina Božića podsjeća na sve to. S druge strane, po svojoj duhovnoj pripravi za svetkovinu Božića vjernici na duhovan način kroz Došašće svake godine idu ususret Bogu koji dolazi pa je tako to vrijeme dvostrukoga dolaženja. Božjega dolaska ususret čovjeku i čovjekova ususret Bogu. U skladu s tim, i svaka svetkovina Božića bi trebala biti dan novoga susreta, zagrljaja Boga i čovjeka, njihova prijateljstva i suradnje, čovjekova „oboženja", iz čega se treba nadahnjivati sav čovjekov život i njegov odnos prema Bogu i drugim ljudima.

III.

Čovjek po svojoj naravi ima veliku potrebu za nadom. Zapravo, čovjek trajno živi u nadi. Po njoj su čak i njegove želje i planovi, iako još nisu ispunjeni i ostvareni, na neki način već prisutni u njegovu životu. Prisutni su na način nade. Već su tu kao nada. Zato je nada važan čovjekov pokretač, motiv i često naznačuje čak svrhu. Nada je jedno od najvećih i najvažnijih blaga koje čovjek može imati. A naspram tomu, oskudica nade je vrlo velika nedaća i na osobnoj razini i na razini svake zajednice. I vjerojatno je, od svih oblika bijede koje mogu pogoditi čovjeka, najteže podnijeti oskudicu nade. Stoga je u svakom smislu vrlo važno da ljudi posjeduju blago nade, da im se ne krade nadu već da ju se jača i stvaraju okolnosti kako bi pojedinci i zajednice mogli imati utemeljenu nadu i u skladu s njom živjeti.

U Kristu, koji je nada naša i nada svijeta, i u njegovoj ljubavi prema svakom čovjeku, mi kršćani nalazimo uporište svojih nadanja, nadahnuće za svoje nakane i uzor za svoje djelovanje te smo pozvani biti njegovi autentični svjedoci. To, jednostavno rečeno, mora biti prepoznatljiva oznaka našega postojanja i djelovanja. Mi smo, naime, poslani biti svjedoci nade.

IV.

U nadi je spas! Tako mudro kaže narod. Ili: In spe vivo! (U nadi živim), govorili su stari Rimljani. To jest, živim na pravi način samo ako imam nadu. Uz to, naši životi i naš način djelovanja trebaju biti znakovi nade za čovjeka, kojega susrećemo. Želimo, naravno, da to budu i ostali ljudi. A u zbroju tih pozitivnih svjedoka nade nalazi se snaga društvene nade.

U skladu s osnovnom porukom jubilarne godine da je Isus Krist nada naša a kršćani hodočasnici te nade, neka nas, pomirene s Bogom, kroz buduće dane vode i na pravom putu, posebice kada dođu nevolje, održavaju riječi Svetoga Pisma: „Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!" (Rim 5,1-5)

Neka vam bude sretan Božić i blagoslovljen svaki dan jubilarne 2025. godine!

(kta)