Propovijed nadbiskupa Vukšića na otvaranju Kapitula Franjevačke provincije Bosne Srebrene

U franjevačkom samostanu sv. Pavla na Nedžarićima u Sarajevu 28. travnja 2025. započeo je redoviti Kapitul Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji se u franjevačkoj zajednici održava svake tri godine. Kapitul je započeo svetom misom koju je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u koncelebraciji s provincijalom fra Zdravkom Dadićem, članovima Definitorija i svim nazočnim kapitularcima. Nadbiskup Tomo uputio je tom prigodom propovijed naslovljenu „Preporođeni Duhom Svetim, naviještati Evanđelje i biti svjedoci nade“ koju prenosimo u cijelosti:

Svečanost kapitula Franjevačke provincije Bosne srebrene započinje slavljem svete Mise za koju su, po promislu Božjemu, za razmatranje predviđeni odlomci iz Djela apostolskih (4,23-31) i Ivanova evanđelja (3,1-8). I naravno, sa zahvalnošću providnosti Božjoj za poruku koju nam šalje po prijedlogu spomenutih odlomaka Riječi Božje, prepuštamo se ponizno da nas kroz ovo razmišljanje vode poruke koje su u njima sadržane.

I.

U prvom čitanju čuli smo izvještaj o tomu kako su apostoli Petar i Ivan bili otpušteni iz zatvora te odmah otišli svojima i izvijestili ih što su im, prije otpuštanja, rekli starješine i veliki svećenik. Naime, ova dva apostola su u predvečerje prethodna dana bili bačeni u tamnicu nakon što je hromome od rođenja, koji je prosio milostinju na vratima hrama u Jeruzalemu, Petar kazao: „Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!" (Dj 3,6) te se hromi ustao na noge i krenuo za apostolima koji su bili došli u hram na molitvu. Bili su zatvoreni također zato što je Petar, nakon što je hromi prohodao, iskoristio priliku te zapanjenim ljudima, koji su se strčali, uputio propovijed i prijekor: „Izraelci, što se ovomu čudite? Ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću postigli da ovaj prohoda? Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci" (Dj 3,12-15).

Dok su dvojica apostola još govorili narodu, došli su svećenici, hramski zapovjednik i saduceji. Bili su, naime, ozlovoljeni time što apostoli, usprkos izrečenim zabranama, navješćuju Isusovo uskrsnuće i uskrsnuće mrtvih te su ih pograbili i zatvorili u tamnicu do sutra jer je već bila večer. Sutradan su ih ipak pustili jer su se bojali reakcije naroda, ali su im zapovjedili da podnipošto ne zbore niti naučavaju u ime Isusovo, na što su im Petar i Ivan hrabro odgovorili: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo" (Dj 4,19-20).

Nakon izlaska iz zatvora, kaže sveti pisac, Petar i Ivan su odmah otišli svojima, što je izraz kojim su nazvani članovi prve kršćanske zajednice, vjerojatno okupljeni u nekoj privatnoj kući u Jeruzalemu. No osim opisa konkretnih događaja, još je važnije u današnjem odlomku uočiti način reagiranja kršćanske zajednice na ovu konkretnu vrlo opasnu situaciju, na prijetnje koje su se umnažale, na zabrane sa strane vlasti i izazove koji su iz toga proizlazili. Naime, kršćanska zajednica pred opasnošću ne reagira tako da smišlja način kako izbjeći progone i prijetnje, nego se prvenstveno daje na molitvu.

U toj najduljoj molitvi, koja je zabilježena u Novom Zavjetu, kršćani uopće ne mole Boga da ih oslobodi progona nego da ih blagoslovi unutrašnjom slobodom kako bi mogli riječima i djelima hrabro navješćivati Evanđelje. Njihova se molitva sastoji od tri dijela. Ponajprije s povjerenjem ističu da je Gospodin stvoritelj neba i zemlje i mora i svega što je u njima. Potom, preuzimajući riječi starozavjetnoga psalmiste (usp. Ps 2,1-2), uočavaju da se bune narodi, ludosti snuju i rote se protiv Gospodina i sluge njegova Isusa Krista ali, zagledani u Krista, ne mole Gospodina da promotri prijetnje, koje postoje, i dadne njima, slugama svojim, sa svom smjelošću navješćivati riječ Božju također u takvim okolnostima.

U istoj molitvi Isus je nazvan imenom Sluga Božji, a jednakim imenom nazvani su Isusovi učenici. To pak znači da zajednica kršćana zna da se treba suobličiti svom učitelju Isusu Kristu također u patničkom svjedočenju za Božju stvar. Odnosno, kršćani kao sluge Božje trebaju sličiti Sluzi Božjemu ne samo po imenu nego po svom ponašanju.

II.

Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja pripovijeda zgodu o dobronamjernom čovjeku Nikodemu, uglednom farizeju, koji je, očito impresioniran Kristom, krišom noću došao Isusu te od njega molio odgovore na pitanja, koja su mu se bila nametnula a za koja nije nalazio rješenja. Nikodemu su već bile jasne neke stvari te je Isusu na osnovu toga kazao: „Znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime" (Iv 3,2). Međutim, Isusu nije dovoljno što je za sebe čuo od Nikodema. On to zna i nije mu potrebna ničija potvrda za to. Ipak, Isus se raduje Nikodemovu dolasku jer nastavlja s njim razgovarati, ali koristi prigodu te poučava Nikodema i nadograđuje u njemu ono što je već započelo. Poziva ga da se preporodi, na novo rođenje odozgor, jer samo takvi mogu vidjeti kraljevstvo Božje (usp. Iv 3,3).

Preporođenje, rođenje odozgor, rođenje od Boga, moguće je jer je Isus odozgor došao na zemlju. I da ne bi bilo dvojbe, Isus dodatno tumači: „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Iv 3,5). Dakle, nije dovoljno očekivati, nadati se ili imati želju za kraljevstvom, već je potrebno biti rođen od Duha, koji ulazi u čovjeka po Isusu kao djelatna snaga preporođenja, početak novoga života, jer on je životvorac, što čovjek prihvaća po vjeri. Plod te vjere je također prihvaćanje i primanje krštenja. Taj sakrament je u ovom odlomku Ivanova evanđelja nazvan rođenje iz vode i Duha (usp. Iv 3,5), a apostol Pavao ga je nazvao imenom kupelj novoga rođenja koja obnavlja po Duhu Svetom (usp. Tit 3,5). Zato su, na osnovu ovog Isusova nauka, neki crkveni pisci smatrali da se kršćanin, za razliku od svih drugih ljudi, sastoji od tijela, duše i Duha Svetoga.

III.

Evanđeoski savjeti, zasnovani na Isusovim riječima i primjerima, koje su preporučili Apostoli i crkveni Oci, te tumačili učitelji i štitili pastiri Crkve, Božji su dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i po Njegovoj ih milosti uvijek čuva. Njih od najranijih vremena ostvaruju pojedinci u životu i sredstva su njihova posvećenja, no samo se u Crkvi žive ti savjeti i njezin su ukras.

Na osnovu povezanosti s Crkvom „dogodilo se da su se, kao na stablu koje je Bog posadio i koje se na divan i raznolik način razgranalo u Gospodinovu polju, razvili razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i nastale različne obitelji, koje povećavaju sredstva koliko za korist svojih članova toliko i za dobro cijeloga Kristova Tijela" (LG 43). Ovaj stalež „na poseban način pokazuje uzvišenost Božjega kraljevstva nad svim zemaljskim stvarima i njihovim najvećim potrebama; pokazuje također svim ljudima nadmoćnu veličinu snage Krista Kralja i neizmjernu moć Duha Svetoga, koja divno djeluje u Crkvi" (LG 44), trajno pripada na njezin život i svetost i kao takav stalan je i vidljiv znak nade, Isusa Krista.

U vidu obilježavanja jubileja Bogu posvećenoga života, Dikasterij koji je nadležan za ovo područje poručio je da je Jubilej „godina pomirenja, obraćenja i sakramentalne pokore i, samim time, solidarnosti, nade, pravde, predanog zalaganja u služenju Bogu u radosti i miru s braćom i sestrama. Nazvan je 'Svetom godinom' ne samo zato što započinje, odvija se i zaključuje svečanim svetim obredima, nego i zato što ima za cilj promicati svetost života. Ustanovljen je zato da ojača vjeru, potakne djela solidarnosti i bratskoga zajedništva u Crkvi i društvu, da pozove i potakne vjernike na iskrenije i dosljednije ispovijedanje vjere u Krista jedinoga Spasitelja."

Kao hodočasnici nade, svi smo pozvani biti svjedoci Radosne vijesti i ovu godinu učiniti simfonijom vjere. To su Bogu posvećene osobe na osobit način tako što će, povezujući vrednote nade i mira, zalagati se za posljednje na ovome svijetu i slušati vapaje siromaha, brinuti se za očuvanje stvorenoga svijeta, promicati sveopće bratstvo i solidarnost među ljudima i, nasljedujući Isusa Krista, vršiti evanđeoske savjete te osobnom posvetom obnavljati i jačati njegovu Crkvu Božju, Tijelo Kristovo.

IV.

Osnovna je poruka današnjeg odlomka iz Djela apostolskih da kršćani kao sluge Božje trebaju sličiti Sluzi Božjemu Isusu ne samo po imenu nego po svom ponašanju, a osnovna poruka odlomka iz Ivanova evanđelja je poziv čovjeku na preporođenje i obnovu po Duhu Svetom. U toj službi osobnoga posvećenja izravno su evanđeoski savjeti, njihovo prihvaćanje i vršenje jer se radi o primjeni Isusovih riječi i nasljedovanju njegova primjera. Oni su također u službi duhovne obnove Crkve i njezina povijesnoga jačanja i u njoj se žive. A u tom procesu osobnog i crkvenog napretka svako održavanje kapitula neke redovničke zajednice je vrijeme zahvaljivanja za prošlo i njegova preispitivanja te razdoblje obnove povjerenja u providnost Božju i molitve da Gospodin blagoslovi svoje sluge kako bi, poput rane zajednice kršćana, sa svom smjelošću smogli snage i navješćivati riječ Božju u svim okolnostima, osobito kad se bune narodi, ludosti snuju i rote se protiv Gospodina i sluge njegova Isusa Krista.

Dok cijela Crkva očekuje novoga nasljednika apostola Petra, i mi se danas, po primjeru Isusovih učenika kod izbora apostola Matije, pridružujemo u molitvi da Gospodin, poznavatelj svih srdaca, blagoslovi kardinale izbornike te prepoznaju koga je Bog izabrao da primi mjesto petrovske službe te nam ga pokažu u dan kad bude volja Božja (usp. Dj. 1,24-25). Također, sa zahvalnošću za svaki dosadašnji doprinos članova Bosne Srebrene i radujući se budućoj suradnji, pridružujem se u molitvama sa željom da, u službi potreba Nadbiskupije i Provincije, preporođeni Duhom Božjim i vršeći evanđeoske savjete, vođeni krepošću razboritosti i po zagovoru blažene djevice Marije koju zazivamo kao prijestolje mudrosti, na ovom kapitulu donesete najprikladnije odluke radi dušobrižničkoga služenja u sadašnjem trenutku kako bismo mogli biti svjedoci nade, navješćivati Evanđelje, obnavljati Crkvu Božju, Tijelo Kristovo, i jačati njezino unutrašnje jedinstvo.