Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi u prigodi Sabora svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

U Sarajevu je 7. svibnja 2025. održan XXXI. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Susret je započeo euharistijskim slavljem koje je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Njegovu propovijed naslovljenu „Svećenici kao hodočasnici nade u glavnoj od deset crkava, posutih pored putova u Vrhbosanskoj nadbiskupiji“, donosimo u cijelosti:

 

 

Prezbiterij Vrhbosanske nadbiskupije ove godine okuplja se već 31 godinu zaredom. Sastajemo se kao svećenici ponajprije zato da zahvalimo Gospodinu za povjerenje koje nam je ukazao time što nas je pozvao da budemo suradnici njega, Boga svemogućega, u njegovu djelu posvećenja i spasenja čovjeka i cijele ljudske povijesti. Okupljamo se i zato da razmijenimo informacije o tomu što smo uradili i da razgovaramo o budućim nakanama i planovima. I dok ponizno ispovijedamo da smo činili samo ono što smo bili dužni činiti, svjesni da smo slabi suradnici svemogućega Gospodara vremena i svega stvorenoga (usp. Lk 17,10), priznajemo da je moglo i trebalo još bolje te zato molimo njegov oprost za propuste i slabosti. I s povjerenjem u njegovu providnost i dobrotu molimo blagoslov za vjernike, koji su nam povjereni, i za nas posrednike Božje milosti i spasenja, kako bi naše buduće služenje u svijetu i svjedočenje Božje dobrote u narednim danima bilo još bolje.

I.

Prvotno je bilo predviđeno da ovaj naš susret bude 30. travnja, u srijedu nakon svetkovine Uskrsa, kako je to bivalo prethodnih godina. Ali, budući da su braća franjevci prošloga tjedna održavali svoje redovito kapitularno zasjedanje na kojemu je sudjelovao velik broj braće te zbog te obveze oni ne bi mogli sudjelovati na susretu prezbiterija, dogovorili smo se i ovaj susret pomaknuli unaprijed za tjedan dana što svakako treba prepoznati kao lijep znak uzajamnoga bratskog uvažavanja.

Budući da se nalazimo u jubilarnoj 2025. godini od Isusova rođenja, u skladu s crkvenim prijedlozima iz Rima o obilježavanju ovoga važnog jubileja, u našoj Nadbiskupiji je deset crkava proglašeno za jubilarne. I kao što je naznačeno u programima opće Crkve, osim u bazilici svetoga Petra u Rimu, kamo će mnogi hodočastiti, narod Božji različitih staleža, a među njima također svećenici okupljat će se na molitve, druge pobožnosti i zavjete u jubilarnim crkvama po svim biskupijama u svijetu.

Jedna od jubilarnih crkava u našoj Nadbiskupiji je ova katedrala. U njoj smo svečanim slavljem otvorili a u njoj ćemo i zatvoriti ovu jubilarnu godinu. U njoj, koja je majka svih crkava u našoj biskupijsko zajednici, okupio se danas na svoje jubilarno hodočašće prezbiterij Nadbiskupije i zato je naš susret ove godine isključivo duhovnoga karaktera. I vrlo je važno imati u svijesti da će ovaj jubilej usmjeriti putovanje cijele Crkve i svakoga kršćanskoga vjernika prema jednoj drugoj obljetnici koja je fundamentalna za sve kršćane: prema 2033. godini kada će se slaviti 2000 godina od slavnoga djela otkupljenja čovjeka po muci, smrti i uskrsnuću Gospodina Isusa Krista što znači da nam predstoji „putovanje obilježeno velikim etapama u kojima Božja milost prethodi i prati narod koji korača marljiv u vjeri, djelatan u ljubavi i postojan u nadi (usp. 1 Sol 1,3)" (Spes non confundit, 6).

II.

Kršćanski život je častan put, ali vrlo zahtjevan. Stoga nikako nije slučajno da je hodočašćebitan element svakoga jubilejskog događaja. Naime, život je putovanje kroz vrijeme, hodočašće, i ustrajavanje u njemu u simboličkom smislu puno je značenja za one koji traže smisao života i veoma je prikladno za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na ono bitno. U službi tih vrednota i hoda prema cilju „jubilejske crkve, posute duž hodočasničkih putova i u gradu Rimu, mogu postati oaze duhovnosti u kojima se može pronaći snagu na putu vjere i napajati se na izvorima nade, napose pristupanjem sakramentu pomirenja, tom nezaobilaznom polazištu za stvaran put obraćenja. U partikularnim će se Crkvama posebna pozornost posvetiti pripravi svećenikâ i vjernikâ za ispovijed i osiguravanju mogućnosti za pojedinačnu ispovijed" (Spes non confundit, 5).

Vjerni nakani Crkve, okupili smo se danas u glavnoj od deset crkava, posutih pored putova u našoj Nadbiskupiji na jubilejsko hodočašće prezbiterija: na zahvalu, na molitvu, na sakrament pomirenja i na razmatranje, kako bismo, vrativši se na mjesta svoga služenja, pomireni s Gospodinom i osnaženi u vjeri u Krista Gospodina, nadu našu, imali moralno pravo braći i sestrama naviještati milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega (usp. 1 Tim 1,1-2).

III.

U svakom razdoblju i okolnostima Crkva je pozvana prepoznavati znakove koje joj Gospodin šalje. O njima i o potrebi da ih se prepoznaje govorio je također Isus (usp. Mt 16,3), a crkveno učiteljstvo o istoj temi dodaje: „Crkva je dužna u svako vrijeme ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja tako da uzmogne odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života te o njihovu međusobnom odnosu, i to na način kako odgovara svakom pojedinom naraštaju" (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, 4). Glede toga pokojni papa Franjo dodaje da kao kršćanski vjernici i svjedoci nade ponajprije „moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem. Ali znakovi vremena, koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebita spasonosne Božje prisutnosti, traže da se pretvore u znakove nade" (Spes non confundit, 7). To je časna zadaća kršćana.

Kršćanin je pozvan prepoznati istinu da je zemlja puna dobrote Gospodnje (usp. Ps 33,5) i biti svjedok, graditelj i promicatelj dobrih znakova vremena. No, istina je također da ti znakovi nisu uvijek dobri i da postoje razdoblja kad su loši znakovi vrlo prisutni te ugrožavaju sklad koji Bog želi i unose razne oblike nemira među Božja stvorenja. A poslanje je kršćana i u takvim okolnostima naviještati Krista, nadu našu. O jednome od takvih opasnih vremena i hrabrom propovijedanju Krista u njemu govori današnje prvo čitanje iz Svetoga Pisma (Dj 8,1-8).

Znak za prezbiterij ove Nadbiskupije je i današnji odlomak iz Djela apostolskih u kojemu se sveti Luka sjeća teških progona, koji su pogodili kršćane u Jeruzalemu nakon kamenovanja mučenika Stjepana (usp. Dj 8,1-8) i opisuje njihovu reakciju na opasnosti kojima su bili izloženi. Apostoli su tada, opasnostima usprkos, ostali na svojim mjestima u Jeruzalemu i prema okolnostima nastavili svoju službu. To je primjer Isusovih svetih svjedoka koji treba uočiti svaki Isusov svećenik kao apostol svoga vremena. Ostali pak Isusovi učenici, poučeni stradanjem mučenika Stjepana, raspršili su se po krajevima Judeje i Samarije. Sklonili su se zbog opasnosti po svoje živote, jer su progonitelji ulazili u njihove kuće, odvlačili muževe i žene i predali ih u tamnicu. Međutim, ta povijesna informacija nije najvažnija poruka ovoga biblijskog odlomka, već je mnogo korisnije uočiti da su također ovi, koji su se raspršili iz Jeruzalema u vrijeme velikoga progona u tom gradu, u krajevima u koje su došli obilazili i navješćivali Riječ Božju. Tako su bili hrabri svjedoci Kristovi, znakovi nade. Dobri znakovi svoga vremena. I primjer svim kasnijim generacijama Isusovih učenika. Posebice su uzor za ponašanje nama današnjim apostolima, pa se u njihov sveti zagovor preporučamo.

Znak je također činjenica da ovo svoje okupljanje održavamo upravo na dan kad počinje konklava za izbor novoga predstojnika Crkve i da ovu svetu Misu slavimo u isto vrijeme kad se u Rimu održava Euharistijsko slavlje pro eligendo romano pontifice te se tako pridružujemo u molitvi na tu važnu nakanu. Sjećamo se pri tomu kako su se apostoli, neposredno prije negoli će u svoj zbor izabrati Matiju, okupili i molili riječima: Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si izabrao da primi mjesto ove apostolske službe (usp. Dj 1,24-25) i tek onda birali. A u vjeri da Gospodin vodi Crkvu i da on izabire, znademo da je Providnost Božja već izabrala novoga nasljednika apostola Petra i da sveznajući Bog zna tko je on, a kardinali izbornici danas, kao apostoli nekada, služe za to da po njihovu djelu Gospodin vidljivoj Crkvi pokaže koga je izabrao da kao 267. nasljednik apostola Petra u narednom razdoblju da predvodi zajednicu u ispovijedanju vjere da je Krist pomazanik, Sin Boga živoga (usp. Mt 16,16), utvrđuje braću sestre u vjeri (usp. Lk 22,32) i da bude vidljivi znak jedinstva Isusovih vjernika.

IV.

U dokumentu, kojim je najavio jubilarnu godinu, papa Franjo je kršćane nazvao hodočasnicima nade i pozvao ih da rastu posebice u toj kršćanskoj kreposti i da je uvijek svjedoče. Zaželio je da se „prvi znak nade ostvari kao mir za svijet, koji je ponovno utonuo u tragediju rata jer je, zaboravljajući tragedije iz prošlosti, čovječanstvo podvrgnuto novom i teškom ispitu u kojem su mnogi narodi potlačeni brutalnošću nasilja" (Spes non confundit, 8). Zaželio je i dodao još mnogo drugih znakova nade!

Na sve želje za ostvarenje znakova nade, kao Isusovi učenici i njegovi svjedoci, obećavamo svoj doprinos i dodajemo poniznu molitvu da u Bosni Hercegovini prestane sijanje straha, da se ostvari društveni dijalog, zauzimanje za opće dobro, zaštita čovjekova dostojanstva i poštivanje ljudskih prava. U tom smislu postaje vrlo aktualna poznata molitva svetoga Franje, koju ovdje kao prezbiterij Vrhbosanske nadbiskupije, u službi svjedoka i hodočasnika kršćanske nade, ponavljamo kao svoju molitvu i program.

Gospodine, učini me oruđem svoga mira: Gdje je mržnja, da donosim ljubav! Gdje je uvreda, da donosim praštanje! Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo ! Gdje je zabluda, da donosim istinu! Gdje je sumnja, da donosim vjeru! Gdje je očaj, da donosim nadu! Gdje je tama, da donosim svjetlo! Gdje je žalost, da donosim radost!

Gospodine, učini da ne tražim: da me tješe, nego da ja tješim druge; da ne zahtijevam da me razumiju, nego da se trudim razumjeti druge; da ne tražim samo da me ljube, nego da i ja ljubim druge! Jer tko se daruje, prima: tko prašta, bit će mu oprošteno i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

Oni koji tako čine, zaista su hodočasnici nade! Samo zato smo svećenici! To je čast, identitet i poslanje Isusovih svećenika! To jesmo i to želimo biti!