Propovijed nadbiskupa Vukšića na biskupijskoj proslavi Srca Isusova i ređenju pet novih svećenika

Na svetkovinu sv. Petra i Pavla u nedjelju 29. lipnja u katedrali Srca Isusova u Sarajevu pod svečanom sv. misom upriličena je biskupijska proslava Srca Isusova te je vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić podijelio red prezbiterata petorici đakona. U nastavku donosimo u cijelosti propovijed mons. Vukšića.

A VI, ŠTO VI KAŽETE, TKO SAM JA?

TI SI KRIST-POMAZANIK, SIN BOGA ŽIVOGA

Svećeničko ređenje; Sarajevo 29. lipnja 2025.

Okupljeni smo na Euharistijsko slavlje u sarajevskoj prvostolnici, da kao biskupijska zajednica Presvetomu Srcu Isusovu, zaštitniku Vrhbosanske nadbiskupije i ove katedrale, zahvalimo za sve blagoslove tijekom protekle godine. Uz to, prema liturgijskom kalendaru danas je također svetkovina svetoga Petra i Pavla kada, prema već ustaljenoj tradiciji, u našim katedralama bivaju ređeni novi svećenici pa će tako biti i ovaj put. Stoga smo u ovom dvostrukom slavlju posebice zahvalni božanskomu Srcu za blagoslov, koji podjeljuje ovom dijelu Crkve Kristove u obliku dara petorice braće što su odgovorili na Božji poziv te izabrali služiti oltaru i narodu i danas će biti zaređeni za svećenike. Kao biskupijska zajednica i franjevačka provincija radujemo se s njima, njihovim roditeljima i prijateljima, župnim zajednicama iz kojih potječu, odgojiteljima i profesorima, onima koji su ih pratili svojim molitvama ili pomogli na drugi način tijekom njihova odrastanja, školovanja i priprava za ovaj važan događaj u njihovim životima.

I.

Današnja čitanja iz Svetoga Pisma u prvi plan stavljaju lik svetoga Petra kao svjedoka Kristova za kojega je Isus predvidio posebnu ulogu u zajednici svojih vjernika. Tako odlomak iz Djela apostolskih (usp. 12,1-11) opisuje hrabre kršćane u Jeruzalemu i njihovu spremnost svjedočiti za Krista i nastaviti njegovo djelo mira, posvećenja i spasenja. Tada je, za vrijeme Herodova progona Crkve, u kojemu je bio pogubljen apostol Jakov, bio uhićen i zatvoren također hrabri Petar, koji se suočio s izazovima i nije tražio svoju sigurnost na drugoj strani. Bilo je to u dane blagdana Pashe kada, upravo zbog židovskoga načina svetkovanja, nije bilo moguće sudjelovanje naroda u suđenju. A dok je Petar bio u tamnici i čekao Herodovu naredbu da bude izveden pred narod, kaže sveti pisac, Crkva se jeruzalemska svesrdno molila Bogu za njega te je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio ga iz Herodove ruke i svega što je očekivao židovski narod.

Odlomak iz Matejeva evanđelja (usp. 16,13-19) pripovijeda jedu drugu važnu zgodu koja se dogodila u krajevima Cezareje Filipove. Tada je Isus, nakon već poduljega druženja njegovih učenika s njim i jednako dugoga njegova odgajanja cijele grupe za svoje buduće glasnike u svijetu i poslanike u svećeničkoj službi, pitao svoje učenike: Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji? A nakon što su mu ispripovijedali razne neobične i laskave priče, pa i čudne i pohvalne pretpostavke o sebi, koje su apostoli čuli od različitih ljudi, a koje ga očito nisu nimalo impresionirale, Isus ih je ozbiljno upitao: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Učinio je to također zato da provjeri koliko je uspio u svom odgajanju i koliko su njegovi učenici uznapredovali u vjeri u njega. U tom ozbiljnom trenutku, na Isusovo pitanje koje je bilo upućeno svima, Šimun Petar je uzeo riječ i u ime cijele grupe ispovjedio njihovo uvjerenje: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Nakon te Petrove ispovijesti vjere, Isus mu je obećao da će, osim što je apostol, postati i posebna služba u Crkvi, čiji je osnutak tada najavio, te mu je čak i ime promijenio. Sve to Isus je sažeo u sljedećim riječima: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“

II.

Dragi ređenici, poruka je naviještenih odlomaka iz Svetoga Pisma da svako vrijeme i ljudi u njemu, pa i ovo naše doba kao i društvo u kojemu živimo, pred Isusova poslanika donosi svoje izazove s kojima se treba suočiti, veće ili manje opasnosti od kojih Isusov svećenik ne bi smio bježati, teža ili lakša pitanja na koja se traže odgovori i u čijem traženju svećenik treba ponizno sudjelovati. Također vrijeme, u kojemu živi i djeluje Isusov svećenik, njegova je jedina prilika za vjerno vršenje preuzete odgovornosti i za svjedočenje u okolnostima koje život donosi. Tako je ovo vrijeme za našu generaciju svećenika jedina prigoda da, po zagovoru svetoga Petra, nasljedujući njegov primjer suočavanja s izazovima i ne tražeći svoju sigurnost na drugoj strani, ponajprije ovdje rastemo u svjedočenju za Isusa te budemo vjerni i dosljedni svjedoci Evanđelja u službama koja nam Crkva povjeri i u mjestima u koja nas šalje. Iz toga posluha i služenja proizlazi velika radost i ponizno zadovoljstvo, što se osjeća posebice nakon desetljeća provedenih u svećeničkom služenju oltaru i narodu. Slično, kao u primjeru apostola Pavla iz današnjega drugog čitanja (usp. 2 Tim 4,6-8.17-18) koji je, kad je već bio svjestan da je prispjelo vrijeme njegova odlaska s ovoga svijeta, pisao: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac.“

I dok se radujemo vašemu ređenju, draga mlada braćo, srdačno pozdravljam i sve ostale prisute biskupe i svećenike koji su u proteklim godinama uglavnom svi primili sakrament svetoga reda upravo na današnji dan. Stoga svima čestitam obljetnicu ređenja i svima zahvaljujem za služenje u Crkvi Kristovoj. Među nama ima i onih koji su u svećeničkoj službi proveli već dulje od pola stoljeća i nastavljaju to i dalje činiti koliko im je moguće te zato zaslužuju još srdačniju čestitku i veliku zahvalnost.

Poruka je današnjih odlomaka također da se svećeničko služenje zasniva na vjeri u Krista Gospodina, Sina Boga živoga, jedinoga velikog svećenika. Ono iz te vjere proizlazi i od nje živi. I budući da je vjera vrlo draga ali nježna biljka, potrebno ju je stalno obnavljati. U tom smislu, kao što je kod Cezareje Filipove pitao ondašnje svoje apostole: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“, isto pitanje Isus postavlja svakoj generaciji svojih apostola. Čini to zato da osnaži vjeru svojih poslanika. Odnosno, danas u sarajevskoj katedrali Isus pita nas: Što vaši životi, vaša djela, vaše riječi i način odnosa prema ljudima, vaše nakane i planovi govore i svjedoče tko sam ja za vas? I zahvalni za svijetle trenutke u svom služenju, zazivamo Božje milosrđe i oprost za svaku svoju slabost i molimo Isusov blagoslov da naši budući životi i služenje uvijek budu živo pristajanje uz Petrov odgovor, koji s njim ponavljamo: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ I neka naši životi budu također javno svjedočenje da je Krist Sin Boga živoga. To je smisao primanja svećeničkoga reda i opravdanje svećeničke službe u svijetu, jer ona se i prima ponajprije radi posvećenja drugih.

III.

Papa Lav XIV. je prije nekoliko dana (Jubilej svećenika, 27. lipnja 2025.) redio nove svećenike. U svojoj propovijedi tada je naglasio potrebu da svećenici, u svom osobnom pristajanju uz Isusa i javnom ispovijedanju vjere i služenju narodu Božjemu, najprije ljube Boga i svoju braću te budu velikodušni, gorljivi u slavljenju sakramenata i molitvi, osobito u klanjanju i u službi. Pozvao ih je da budu blizu svoga stada. Zaželio je da daruju svoje vrijeme i snagu drugima, da ne štede napore za sve ljude, ne čineći razlike, kao što nas uče probodeni bok Raspetoga i primjeri svetaca. Pozvao je svećenike također da se u tom smislu sjete kako je Crkva u svojoj tisućljetnoj povijesti imala – i još uvijek ima – čudesne likove svećeničke svetosti. Naime, Crkva je, polazeći već od ranih zajednica, među svojim svećenicima stvorila i upoznala mučenike, neumorne apostole, misionare i prvake ljubavi. Ustvrdio je da treba cijeniti tolika bogatstva te očekuje da se današnji svećenici zanimaju za njih te proučavaju njihove živote i djela, da nasljeduju njihove vrline i dopuste da ih rasplamsa njihova revnost i da zazivaju njihov zagovor često i uporno! Važno je to također zato što naš svijet prečesto nudi upitne i nedosljedne modele uspjeha i prestiža, koji svećeniku trebaju biti strani i kojima svećenik ne smije dopustiti da ga fasciniraju! Umjesto toga, svećenici se trebaju ugledati na čvrst primjer i plodove apostolata, često skrivene i ponizne, onih koji su u životu služili Gospodinu i svojoj braći i sestrama s vjerom i predanošću, i nastaviti ih se sjećati svojom vjernošću.

Po zagovoru svetoga Petra, učini, Gospodine, srca naša po Srcu svome!