Propovijed nadbiskupa Vukšića na proslavi stote obljetnice župe Jelaške

Svečanim Euharistijskim slavljem, koje je na blagdan zaštitnika Bosne i Hercegovine sv. Ilije proroka u subotu 20. srpnja predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BIH mons. Tomo Vukšić, župa Jelaške smještena između Olova i Zavidovića uz rijeku Krivaju, oko 90 kilometara sjeverno od Sarajeva, proslavila je stotu obljetnicu svoga postojanja.

Prigodnu propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.

 

PONOSNI GORSKI VJERNICI I DRAGI ISUSOVI SVJEDOCI

Ilija Prorok; Jelaške, 20. srpnja 2024.

Današnjim svečanim Euharistijskim slavljem obilježavamo 100 godina postojanja sadašnje župe Uzvišenja svetoga Križa, poznate pod imenom Jelaške. Činimo to s dubokom i poniznom zahvalnošću milosrdnom Gospodinu Bogu za sve njegove blagoslove, kojima je pratio vjernike ove župne zajednice tijekom njezina postojanja kroz povijest.

I.

Slavimo ovu Euharistiju također s dužnim molitvenim sjećanjem na brojne ljude koji su, kao katolici, tijekom stoljeća ovdje Boga slavili i bili svjedoci Isusova evanđelja i, kao Hrvati, bili znak žive prisutnosti svoga naroda. I zahvaljujemo im za svaki oblik iskazane njihove ljudske dobrote, kršćanske vjernosti i narodne ustrajnosti. Naime, župa Jelaške spominje se u povijesnim dokumentima još tijekom 14. i 15. stoljeća, a nebeski zaštitnik te stare župe bio je Ilija prorok. Tijekom kasnijih stoljeća, za vrijeme otomanske okupacije i tadašnjih stradanja, nestala je stara župa Jelaške. No preostali vjernici su, međutim, i u tim teškim okolnostima, uvijek čuvali uspomenu na svoju župu i u tom ustrajali. To sjećanje živjelo je posebice po tomu što su, u skladu s mogućnostima, zajedno s franjevcima, koji su za njih vodili duhovnu brigu, nastavili stalno iskazivati štovanje svom nebeskom zaštitniku, Iliji proroku, tako što su se, posebice o blagdanu ovoga velikog starozavjetnog čovjeka Božjega, ovdje okupljali na molitvu. I zahvaljujući upravo toj svojoj pobožnoj tradiciji i sjećanju, vjernici ovoga kraja su prije stotinu godina molili nadležnu crkvenu vlast da ponovno bude uspostavljena župa Jelaške što je, odlukom tadašnjega sarajevskog nadbiskupa, u proljeće 1924. godine i učinjeno. U skladu s tom odlukom, prvi župnik vlč. Petar Živković došao u župu 18. travnja te godine. A kako kazuje kalendar, toga dana bio je Veliki Petak jer je bilo odlučeno da u novoj župi nastupi za Uskrs. I kako se čita u starim zapisima, u mjestu je već postojala samo mala trošna crkvica sa „zvonikom na četiri direka“.

II.

Ovo je prigoda u kojoj u ime Crkve i Vrhbosanske nadbiskupije izražavam duboku zahvalnost također svim duhovnim pastirima, koji su služili ovom dragom dijelu pobožnoga naroda Božjega, jednako onima u dalekoj prošlosti kao i ovima kroz proteklih 100 godina.

Svećenicima iz davnih vremena mnogo puta ne znamo ni imena a, tijekom posljednjega stoljeća postojanja obnovljene župe, to jest od prvoga župnika Petra do današnjega Marcela, izbrojilo ih se ravno trideset i trojica.

Samo dragi Bog zna koliko su, zajedno s Isusovim vjernicima, koji su im bili povjereni, ovdje visoko pod nebesima i daleko od velikih središta i naselja, u samozataji i ponizno, a često i u strahu, kao vjerni druzi svoga puka, svećenici s narodom trpjeli, ustrajavali, posrtali, ustajali, prosvjećivali, propovijedali, ispovijedali, posvećivali, pomagali, opominjali, hvalili, poticali, hrabrili, molili za oprost slabosti i za obraćenje, svoje i drugih, i tako zaslužili mnogo Božjih blagoslova. I samo dragi Bog zna jesu li i koliko puta, poput Ilije proroka, u tim kušnjama zajedno s njim i njegovim riječima vapili: Već mi je svega dosta, Gospodine. Ne mogu više! Pa ipak, nasljedujući primjer Ilije proroka, i po njegovu zagovoru, s Božjim blagoslovom oni su bili i ostali „gorski svećenici neshvaćeni mučenici“. Tako je u svoje vrijeme o toj vrsti župnika pisao jedan poznati hrvatski pjesnik (Jovan Hranilović, Kričke kod Drniša 1855. – Novi Sad 1924., Žumberačke elegije), koji je i sam kao svećenik služio i sličnim okolnostima u Žumberku.

U istim okolnostima i kušnjama bili su i ustrajavali također vjernici, članovi njihova duhovnoga stada. Jednako su i vrlo često bili kušani, ali su opstajali kao ustrajni i ponosni gorski vjernici i dragi Isusovi svjedoci.

III.

Neka se stoga, u čast i u zahvalu svima njima, to jest pastirima i vjernicima, te cijeloj župi Jelaške, nekadašnjoj koja je nestala u vihoru povijesti, i sadašnjoj koja se bori za svoju budućnost, tim gorskim svjedocima ljepote Isusova evanđelja, s ovoga mjesta i u ovoj svečanoj prigodi, čuju barem neke riječi pjesnika, koji je umro iste godine kad je obnovljena župa Jelaške. Proizašle su iz iskustva svećenika, koji je volio svoje zvanje, službu i svoj narod, i bez obzira na uvjete u kojima je živio, za njih se darovao. I osim što svima njima ovim riječima želimo odati počast i zahvalu, pjesma je također duhovni poticaj za sadašnje i buduće dane svima, koji se bilo gdje nalaze u iskušenju sličnoga životnog iskustva.

Oj vi gorski svećenici neshvaćeni mučenici

Oj vi gorski svećenici,
Neshvaćeni mučenici,
Nitko ne zna vašu tugu
Nit' vam jade ne poznaje, –
Vi možete drug tek drugu
Isplakati svoje vaje;
Sretnim vas ljudi misle,
A vas teške bijede stisle.

Snijeg praminja, bura vije,
Nigdje puta, staze nije;
Na vrletnoj gorskoj kosi
Što l' to jecnu, što l' to sinu?
– To svećenik starac nosi
Umirućem popudbinu;
Po smetovih teško kroči
Da u bijedu nadu toči.

Sve je pusto, nigdje ništa,
Nigdje krova nit' ognjišta,
Vjetar cvili, kiša lije, –
Podaleko iza gora
Grom se ori, munja sije;
Tko do župnog stupa dvora
U to kasno noćno doba:
Valjda mrtvac iz svog groba?

Bijedan putnik, – služba zove
Njega ove u visove;
A župnik ga rado prima, –
Ta i kud bi mog'o sade?
S njime dijeli sve što ima,
Tek mu svoje krije jade;
O puka mu zbori bijedi,
Da ga brani, da ga štedi.

Oj vi gorski svećenici,
Svog naroda prosvjetnici!
Vaše duše, srca trake,
Daleko siju, griju milo,
Praznovjerja goneć mrake,
Lomeć zloći krhko krilo,
Kroteć pučkoj strasti bijese
S njih da svijet se ne potrese.

Kad se digne teška ruka
Izmučenog, jadnog puka
Očajnički na gospodu,
Što mu sišu znoj sa čela,
Gaze pravdu i slobodu, –
Vaša rječca mudra, smjela
Rišuć Božjeg sina muke,
Sustavlja mu teške ruke.

Oj vi gorski svećenici,
Božje pravde namjesnici!
Utješnici cvilnoj suzi
Prezrenog, jadnog puka,
Jedini mu vjerni druzi
Posred sreće, posred muka,
Prezirom vam svijet to vraća,
Progon vam je svjetska plaća.

Kad vas s tuge srce svisne,
Kad vas ljuta boljet stisne,
Tko vas pita gdje vas boli?
Tko vam suzu da utomi?
Šuti, trpi; pjevaj, moli,
Makar da se srce lomi;
Tko još za vas da se brine,
Kukavica sred planine!

U pustoši, u samoći
Ostavljeni, bez pomoći,
Vašoj maloj u sobici –
Bog će zadnji dah vam čuti, –
K'o cvjetići samonici
Tako ćete uvenuti;
Skroman grob sred vašeg stada,
To vam konac i nagrada.

Oj vi gorski svećenici,
Božjoj slavi žrtvenici,
Vaše suze, vaše jade
Kano cvijeće anđel kupi
Da vam krasan vijenac dade
Kad vam smrtnom logu stupi;
Jer je vaše sve trpljenje
Bilo drugim na spasenje.

IV.

Zbog propovijedanja da je Gospodin jedini Bog i da se samo njemu treba klanjati i služiti mu, prorok Ilija se izložio ogromnoj opasnosti. Progonila ga je kraljica Izabela koja mu je prijetila oduzimanjem života. Ilija se ustrašio i vapio: Gospodine, ne mogu više. „Ostao sam sam“ (1 Kr 19,10). Čak je kazao: „Već mi je svega dosta, Gospodine!“ (1 Kr 19,4). U strahu se dao u bijeg i uputio prema svetoj Gori Horebu, čak oko 400 km udaljenoj. No, iz biblijskih izvještaja znademo također da Bog ga nije ostavio. Primio je utjehu Božju i pomoć dobrih ljudi pa se vratio vršenju svoga poslanja.

Slično kao u slučaju Ilije proroka, mnogo puta se i danas dosljednim vjernicima događa da budu progonjeni: negdje fizičkim ugrožavanjem i nasiljem, a negdje prezirom, izgonom iz javnoga prostora i odbacivanjem te zbog toga dođu napast da kažu: Bože, ne mogu više. Događa nam se da zavapimo: Bože, ostao sam sam.

Usprkos ljudskim krizama, u liku Ilije proroka nalazimo uzorak vjernika spremnoga ostati vjeran jedinom Bogu i žrtvovati se za čistoću vjere. Stoga je zaista poučno i poticajno uočiti i s ove Gore poručiti kako je Ilija, nakon svoje „krize pustinje“, životne i duhovne pustinje osamljenosti više negoli zemljopisne, nakon krize ostavljenosti, krize samoće, postao čovjek poslušnosti Bogu, čovjek unutrašnje čistoće, čovjek molitve, odmaka od štovanje vrednota ovoga svijeta, čovjek žarke želje da vidi Boga, da bude s njim zajedno, čovjek zahvaćen ljubavlju koju je svjedočio i propovijedao drugim ljudima i udaljavao ih od zla.

Neka dragi Bog, po zagovoru Ilije proroka, blagoslovi sve, duhovne pastire i cijelo svoje stado, kako bi ljudi uvijek nadvladavali kušnje, uzajamno se poštivali, bili svjedoci Božje ljubavi u svijetu, revnovali za slavu Boga svemogućega i tako tražili njegovo lice.