AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na božićnoj misi u sarajevskoj katedrali

Svečano Euharistijsko slavlje na svetkovinu Rođenja Gospodinova - Božić, 25. prosinca 2024., u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, uz izravni prijenos Radiotelevizije Bosne i Hercegovine i praćenje drugih medija, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić koji je tom prigodom uputio homiliju naslovljenu „Svim na zemlji mir, veselje. To sad nebo navješćuje“ koju prenosimo u cijelosti:

Tijekom cijele ljudske povijesti, i prije negoli se Isus rodio, Bog se obraćao ljudima i bio prisutan u čovjekovu životu na razne načine. Ponajprije svojim djelom stvaranja Bog je u trajnom odnosu s čovjekom kao njegov tvorac. Zatim Bog je to bio svojim izravnim povremenim glasom objave nekim osobama a još češće čulo se Božju volju i poruku po riječima njegovih poslanika, anđela nebeskih ili proroka zemaljskih. I po svojim čudesnim djelima i izravnim zahvatima Bog je očitovao svoju ljubav prema čovjeku i svoju prisutnost u njegovu životu. Također, iako su svi ljudi Božja stvorenja i svaki narod njegov, ipak među svim narodima na poseban je način Bog, svojim riječima i djelima, vodio povijest Izabranoga naroda i u njoj bio prisutan. Odnosno, riječi i djela, po kojima je Bog govorio, uvijek su bila dva sastavna i osnovna elementa Božjega spasiteljskog djelovanja.

I.

Nakon mnogih Božjih spasiteljskih zahvata u ljudsku povijest, nakon mnogih znakova i riječi koje je Bog uputio, i nakon mnoštva poziva čovjeku da bude vjeran svom Stvoritelju i njegovu nauku, ljudi su, nažalost, iz generacije u generaciju, često bivali neposlušni volji Božjoj. Tako se i Izabranom narodu događalo da se nađe čak na rubu otpada. Odnosno, kako je pisao upravo zbog toga razočarani prorok Izaija, i ljudi njegova vremena bili su „naraštaj buntovan, prkosan – naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran“ (Iz 78,8). No, bez obzira na pojavu čovjekova zaborava Boga, kod Stvoritelja takva zaborava nema jer ljubav je Božja ustrajna, trajna i opća. Ona ne isključuje nikoga već strpljivo čeka svakoga, pa zato i buntovnoga, i prkosnoga, i srcem nestalnoga i nevjernoga jer, kao što je još u davna vremena tumačio isti prorok Izaija, Bog nikada ne zaboravlja (usp. Iz 49,15). Naime, zaborav drugoga oznaka je grešnoga čovjeka.

Iako vrlo zabrinut zbog čovjekova bunta i prkosa prema Božjoj prisutnosti, zbog njegovih izljeva mržnje prema drugomu, i nezadovoljan čovjekovim neposluhom brojnim porukama i opomenama koje je slao preko svojih glasnika, Bog ostaje vjeran. Stoga je, u svojoj božanskoj ljubavi prema čovjeku, u jednom času ljudske povijesti Gospodin odlučio pokušati s čovjekom na posvema nov način. Učinio je to tako što je sveukupno svoje oglašavanje, sve svoje pouke i poruke, i sve riječi proročkih objava, sažete u jednu Riječ koja je druga osoba Presvetoga trojstva, Božji Sin, Otac nebeski u Isusovu liku poslao na svijet sa željom da čovjek konačno shvati.

U odlomku iz Poslanice Hebrejima, koji se na Božićnoj Misi naviješta u cijeloj Crkvi, čuli smo kako sveti pisac podsjeća upravo na činjenicu mnogostrukoga nekadašnjeg govora te njegova sažimanja u Isusov primjer. Odnosno: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove“ (Heb 1,1-2).

Obraćajući se pak akademskoj zajednici svoga vremena, koja je pojmom Riječ oslovljavala Počelo po kojemu se sve događa, Ivanovo evanđelje isti je sadržaj božićnoga događaja protumačilo njezinim filozofskim rječnikom: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. (…) I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ (Iv 1,1-5.14).

II.

Isus po svom dolasku nije bio samo pasivno prisutan među ljudima, već je imao aktivnu ulogu. On, koji je baštinik svega i po komu su sazdani svjetovi, bio je poslan prosvijetliti ljudski rod, očistiti ga od grijeha, potom sjesti zdesna Veličanstvu Božjemu u visinama (usp. Heb 1,3) i tamo pozvati čovjeka. On je, poslušan i vjeran volji Oca nebeskoga, tu svoju ulogu duhovnoga prosvjetljenja čovjeka i njegova otkupljenja od grijeha vršio dosljedno i do kraja ispunio. Zato je Isus nazvan također imenom Svjetlo pa, tumačeći veličanstveni događaj i posebice poruku i značenje Božića, za njega Ivanovo evanđelje kaže: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet“ (Iv,1,9).

Svjetlo je prirodna suprotnost tami. Stoga sliku svjetlosti sveti pisci često koriste i u Bibliji je ona redovito drugo ime za pravednost i dobrotu, čak za Boga samoga, dok se pojmom tama redovito označava zlo i grijeh. Kao što je, naime, uloga fizičke svjetlosti da prosvjetljuje kako bi se moglo otkloniti tamu, hoditi sigurnim korakom i pravim putom te vidjeti okolinu kakva jest, tako i duhova svjetlost pomaže čovjeku uočiti Božju istinu, nasljedovati njegovu ljubav i sretno kročiti Božjim putovima. To jest, Isus je svjetlo koje prosvjetljava čovjeka, osvjetljava njegove putove u pravom smjeru i Božja je želja da vjernici budu „odsjaj slave i otisak bića njegova“ (Heb 1,3), da svijetle njegovom svjetlošću dobrote te, riječima i djelima, postaju svaki dan sve sličniji Kristu.

Kao što je vrijeme Izaije proroka poznavalo ljude koji su bili na Božjoj strani, ali je istovremeno postojao i „naraštaj buntovan, prkosan – naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran“, tako je slično već za vrijeme svoga zemaljskog života doživio također Isus, Svjetlo Božje. Kaže Ivanovo Evanđelje da Svjetlo: „Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,9-12). I nastavlja se tako do danas.

III.

Svetkovina Božića poznata je također i kao blagdan života i obitelji, kojima Crkva kao primjer sklada nudi svetu obitelj Isusa, Marije i Josipa u kojoj se rodio Spasitelj svijeta. Obitelj je bila važna tema u svim vremenima, jer je obiteljska zajednica muškarca i žene Božja volja. Uzajamna ljubav muža i žene je odsjaj i otisak bića Božjega jer Bog je ljubav, a njihova uzajamna ljubav također je blagoslovljen i izravan nastavak djela stvaranja, koje im je sam Bog povjerio. Stoga valja naglasiti da, iako svaki čovjek nastaje i rađa se kao slika i prilika Boga samoga, ipak Bogu nitko nije tako sličan kao otac i majka, jer je njihov jedinstveni privilegij biti su-stvaratelji i suradnici Božji u nastajanju novih slika i prilika Božjih.

Potreba govora o važnosti obitelji, njezinu dostojanstvu i zaštiti pojačana je posebice u naše vrijeme kad je obiteljsko zajedništvo sve češće ugroženo, kad je porod novih slika i prilika Božjih sve rjeđi a nasilje nad ženama sve češće, kad je odgoj potomaka sve složeniji i vršnjačko nasilje sve učestalije. Stoga, dok na Božić upućujemo svoje molitve za blagoslov obitelji i zaštitu života, neka se upravo danas, na blagdan života, također čuju naš glas i molitva protiv svakoga nasilja nad čovjekovim životom i vidi djelo podrške zdravom odgoju.

Obitelj je najvažnija zajednica u svakom ljudskom društvu. Dijete je pak najveće blago i razlog najdublje radosti svake obitelji. A prvi plač tek rođenoga djeteta je najdublja oda i najljepša himna životu koju se može čuti. Naspram tomu, prema ozbiljnim izvještajima (Worldometer), tijekom 2023. godine u svijetu je izvršeno oko 44.600.000 pobačaja tako je te godine on bio najčešći uzrok smrti u svijetu. Odnosno, prema istim izvještajima, broj pobačaja je bio veći od broja smrtnih slučajeva povezanih sa sljedećih sedam uzroka smrti zajedno: zarazne bolesti, rak, pušenje, konzumiranje alkohola, AIDS, prometne nesreće i samoubojstva.

Danas osobito mislimo na obitelji i djecu koja trpe i čiji životi su ugroženi zbog ratova, progona, bolesti, siromaštva, nemogućnosti školovanja. I molimo da dragi Bog potakne plemenite ljude i državne sustave kako bi se mir uspostavio, svaki oblik ubijanja nestao, progoni prestali, bolesti se mogle liječiti, siromaštvo bilo nadvladano te odgoj i školovanje svakoga djeteta bio omogućen.

S tim nakanama, kao svoju zajedničku molitvu, ponavljamo riječi božićne pjesme: „Svim na zemlji mir, veselje, / budi polag Božje volje! / To sad nebo navješćuje, / i glas s neba potvrđuje. / Dobre volje svaka duša, / grijeha neka već ne kuša, / Nego hvali, diči Boga, / što je posl'o Sina svoga.“

Sretan Božić svim katolicima, a svim ljudima u Bosni i Hercegovini blagoslovljen bio svaki dan kroz cijelu narednu 2025. godinu.