Propovijed fra Marinka na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2012.

Poštovana braćo i sestre u Kristu,

Materijal Molitvene osmine za jedinstvo kršćana za 2012. godinu pripremila je radna skupina sastavljena od predstavnika Katoličke crkve, Pravoslavne crkve te starokatoličkih i Protestantskih crkava aktivnih u Poljskoj.

Nakon dugotrajnih rasprava u kojima su sudjelovali predstavnici raznih ekumenskih krugova u Poljskoj, odlučeno je da se žarište stavi na temu vezanu uz preobražavajuću snagu vjere u Krista. Ta se tema temelji na riječima svetoga apostola Pavla korintskoj Crkvi o privremenoj naravi našega sadašnjeg života, sa svim njegovim očiglednim „pobjedama“ i „porazima“ u usporedbi s onim što primamo po Kristovoj pobjedi u pashalnom otajstvu.

Pobjede i porazi, a time i suparništvo među ljudima trajna je značajka političkog, poslovnog, kulturnog pa i crkvenog života.

Bilo je jasno da je ta pobuda jaka kada su i Isusovi učenici raspravljali o tome tko je najveći među njima (Mk 9,34). Isusova reakcija bila je sasvim jednostavna: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj“!

Ove nam riječi govore o pobjedi po uzajamnom služenju i pomaganju. Za sve kršćane, najbolji izraz takvog poniznog služenja je Isus Krist. I dok je iščekivao stradanje i smrt on je molio da njegovi učenici budu jedno u vjeri, da bi svijet mogao uzvjerovati.

Za kršćane je pobjeda moguća samo po duhovnom preobraženju-obraćenju. Pobjeda koja će ujediniti sve kršćane oko služenja Bogu i bližnjemu.

Dok molimo i težimo punom i vidljivom jedinstvu svetih Božjih Crkava, moramo bitii spremni da nas molitva izmjeni, preobrazi, suobliči Kristu Gospodinu.

Jedinstvo za koje molimo nije „ugodni“ pojam prijateljstva i suradnje. Zahtijeva voljnost da prestanemo s nadmetanjem među nama. Trebamo se otvoriti jedni prema drugima, pružiti i primiti darove jedni od drugih, ne bismo li uistinu ušli u novi život u Kristu, koji je jedini prava pobjeda.

Dijalog se može voditi samo ostajući čvrsto u povijesti. Međutim, potrebno je pročišćenje povijesnog sjećanja. Vrlo je važno istaknuti da pomirenje ne smije značiti povijesni zaborav, nego oprost i razumijevanje. Ne bijeg od povijesti nego njeno pročišćenje, poštenim povijesnim istraživanjem i molitvom. Iskrenim priznavanjem vlastite odgovornosti i zasluga drugoga, zajedno sa upornom potragom za različitim načinima autentičnog tumačenja nasljeđa koje nas obvezuje.

Na institucionalnoj razini se primjećuje da je uspjeh na polju ekumenskog dijaloga do sada bio uglavnom djelomičan i nedovoljan: teološki dijalog i zajedničko svjedočenje na nekim projektima, nije dovelo do željenog približavanja Crkava. Teološki konsenzus očito treba prerasti u konkretni život Crkava, ono što zovemo duhovnošću jedne zajednice.

Važnost duhovnosti je upravo u tome što ona najbolje izražava vjeru jedne zajednice. Ako se hoće upoznati duhovno iskustvo jedne zajednice onda se treba potruditi upoznati ne samo pisanu ili usmenu baštinu te zajednice, nego i njenu glazbu, liturgiju, sakralnu umjetnost i arhitekturu. Duhovnost se izražava u svem ovom bogatstvu i raznolikostima utjelovljenja vjere. Put zajedništva u duhovnosti može postati put zajedništva u vjeri.

Za međusobno razumijevanje temeljno ekumensko načelo bi trebalo biti da se ne smije mjeriti nečija duhovna praksa polazeći od sebe, nego polazeći od duhovne i teološke tradicije toga drugoga, samo se tako možemo međusobno obogatiti. Za ovakav pristup potrebna je velika poniznost, koja nije lagana i nije uobičajena.

Autentični dijalog postoji onda kada svaki od partnera u dijalogu stvarno misli na drugoga ili druge, na njihov način postojanja, vjerovanja i življenja vjere, s namjerom da uspostavi između njih istinsko razumijevanje (M. Buber).

Potrebno je u prvom redu istaknuti, na neki način, osobni karakter ovakvog dijaloga. Uvijek su konkretni ljudi oni koji vode dijalog, ne ideje i sustavi. Sučeljavanje sustava, po sebi nije dijalog o kojem govorimo. Dijalog koji je temelj ekumenske duhovnosti je uvijek konkretni susret osoba, sa svim onim što jesu u svom životnom ambijentu, koji je u našem slučaju vjera Crkve kojoj pripadaju.

Temeljni stav prema onome s kojim želim ući u dijalog je svakako stav otvorenosti i prihvaćanja. Ulazim u dijalog ne da bi poučio nekoga ili informirao, nego da bi tome drugome dao prostora da bude ono što jest.

Moramo na žalost konstatirati kako su ekumenski susreti često obrambenog, ako ne i uvredljivog karaktera. Drugoga često predstavljamo na iskrivljen i karikaturalan način, dolazeći sa svojim već formiranim idejama i slikama u kojima se drugi ne može prepoznati. Ako ne nastojim upoznati drugoga da bih ga kritizirao, ili dokazao kako je moja crkvena i duhovna tradicija važnija, onda će mi se otvoriti oči za ljepotu drugačijeg pristupa zajedničkoj duhovnoj baštini.

Zar poštivanje i zainteresiranost za druge kršćanske tradicije isključuje ljubav prema vlastitoj? Treba li se bojati da bi produbljivanje neke druge tradicije ugrozilo temelje vlastitog identiteta?

Istina se ne boji dijaloga. Ne može se zaboraviti da je upravo dijalog, u početcima kršćanstva, pokrenuo vrlo plodnu razmjenu darova, između profane helenističke kulture i kršćanstva, i da je upravo ta profana, filozofska i književna baština bitno utjecala na propovijedanje evanđelja i prve pokušaje kršćanske teološke refleksije. Već tada se radilo o autentičnom dijalogu oko traženja istine, koji je njegove sudionike, bile to pojedinačne osobe, filozofske ili teološke škole, ili vjerske zajednice, činio bogatijim i ponosnijim pripadnikom određenog identiteta, ali ipak identiteta koji je postajao drugačiji, identiteta koji je, paradoksalno, uvijek u promjeni, nikada identičan samom sebi, nego uvijek u potrazi za bogatijim i potpunijim izražajem. Treba razvijati svijest da dijalog nije nikakva opasnost za napredak pojedinačnih kulturnih ili vjerskih identiteta, nego upravo nužnost, za jedan zdrav i uravnotežen razvoj svakog identiteta.

Osim dijaloga u istini i ljubavi, koji su naravno od ključne važnosti, postoji i „dijalog života“. Razlike i suprotstavljenosti među Crkvama ne dolaze do izražaja samo u teološkim diskusijama, nego i u životu. Došlo je do postupnog otuđenja Crkava, zato se trebamo ponovno naviknuti jedni da druge, upoznati se međusobno, moliti međusobno, raditi zajedno. Potrebno je da postignuti ekumenski rezultati više zažive u konkretnim zajednicama. Može se surađivati na mnogo različitih načina: razmjenjivati duhovno iskustvo, surađivati u teološkom studiju, itd. Jedino ako uspijemo povratiti međusobno povjerenje, biti će moguće napraviti nove korake u ekumenskom dijalogu.

Braćo i sestre, dijalog zaista nije nekakav lukavi politikantski pokušaj da se drugog nagovori da odustane od svojih uvjerenja, nego prije svega spremnost da se posluša što mi to onaj drugi i drugačiji od mene ima reći. Što je njegovo iskreno traganje za istinom, različito od moga, uspjelo postići, vrednujući komplementarnost u različitosti, sve ono što određena zajednica smatra bitnim i vitalnim za vlastiti identitet.

Naše viđenje istine ima više šanse da bude ispravno shvaćeno ako bude popraćeno s poniznom ljubavlju, koja ne želi dominirati sugovornikom, ne želi ga pobijediti, nego mu želi služiti. „Ljubav nikada ne izdaje istinu, nego joj služi, jer onaj koji je Istina sama nije nametnuo svoju istinu nego je oprao noge onima koje je stvorio“