Propovijed arhimandrita Danila u sarajevskoj katedrali

Velika mi je čast danas, da mogu govoriti pred Vama, preuzvišeni oče Nadbiskupe, bogoljubivi prezbiteri, redovnici, redovnice i naročito pred vama, braćo i sestre, koji ste sabrani na ovoj molitvi. Obuzima me svešteni tepet jer govorim u katedrali Srca Isusovog, majci Crkve Sarajevske i Vrhbosanske u prestolnom gradu naše domovine. Sabrani smo večeras u Ime Hristovo na ovoj službi riječi da se prosvećujemo jevanđelskom riječi i da govorimo o tako uzvišenoj temi jedinstva hrišćana i jedinstva Crkava, ali iznad svega da ustima i srcem molimo za to jedinstvo. Na ovaj poduhvat podstiče nas zapovjest jevanđelska koju je Hristos uputio svojim učenicima i svim svojim sljedbenicima, dakle nama koji sebe nazivamo hrišćanima. „Zapovjest novu dajem vam, da ljubite jedni druge“ (Jov. 13.34). U Getsimaniji u noć prije svog stradanja, kapajući krvav znoj on moli Oca nebeskog. „Daj oče da oni koje si dao“, očigledno misleći na nas koji sebe nazivamo djecom Božijom, samim tim i djecom Crkve „daj da budu jedno kao i mi ". (Jov. 17.11)

Mi smo uprkos tome razjedinjeni i uporni u nejedinstvu! Od jedanaestog vijeka naglašavamo naše različitosti, inzistiramo na njima i uporno ih njegujemo. Sa druge strane, svi u svojim tradicijama svakodnevno molimo „Za mir i jedinstvo svetih Božjih Crkava“, u evharistijskom kanonu, odmah nakon osvećenja darova vapijemo, „Prekrati razdore među Crkvama ugasi, neprijateljstva među narodima“ (liturgija sv. Vasilija Velikog). U ekumenskim susretima sastaju se poglavari Crkava, sastaju se i čine sve kako bi jedni drugima postali bliski. Stoga i mi večeras skromno ali od sveg srca to isto činimo ovom molitvom i ovom riječju u kojoj želim naglasiti ono što nam je zajedničko.

Razlikujemo se po mnogim činjenicama koje, kako rekoh, naglašavamo, a kao da zaboravljamo da smo sjedinjeni neprocenjivim Božjim darom, a to je Vjera u Vaskrsenje Hristovo i samim tim u vaskrsenje svih ljudi. Kada ispovjedamo svoju Vjeru bez sumnje govorimo kako vjerujemo da će „Hristos ponovo doći da sudi živima i mrtvima, da Njegovom Carstvu neće biti kraja“ i kako vjerujemo u Vaskrsenje mrtvih i život budućega vijeka“. Evo nam zajedničke Vjere!

U današnjem čitanju čuli smo kako sveti Pavle apostol još jasnije objašnjava kako će to biti. „Ujedamput u trenu oka pri posledlednjoj trubi, jer će zatrubiti i mrtvi će vaskrsnuti neraspadljivi a mi ćemo se promijeniti“ (1 Kor 15.52). Možemo li se pohvaliti, braćo i sestre, da živimo ovakvom Vjerom? Ili smo mi Hrišćani jedinstveni u tome da smo se svi ohladnela srca poveli za onim što je postalo trend svijeta i kulture u kojima živimo? Bojim se da ne samo što zaboravljamo Vaskrsenje kao osnovu našeg Vjerovanja, nego negiramo i samo postojanje smrti. O smrti izbjegavamo da govorimo, pokušavamo da je zaobiđemo i kao da se vraćamo u predhrišćansko poimanje ove činjenice.

Drevni filozof Heraklit pokušao je da razreši problem smrti ovim riječima: „Smrt ne postoji, smrt se tiče samo onih koji su umrli. Pošto umrli ne postoje, to znači da i smrt ne postoji. Nikada niko nije doživio smrt“. Možda bi po njegovu uputstvu i mogli sopstvenu smrt da ignorišemo, ali šta je sa smrću bližnjih? Sopstvena smrt možda i nije gubitak, jer ko ne postoji ne može ni da izgubi, ali u smrti bližnjih, voljenih itekako osjećamo nedomjestiv gubitak. I što smo stariji sve nam je duža staza kojom hodimo okružena grobovima voljenih ljudi. Niko neće biti lišen toga da se u svom sopstvenom životu nagleda smrti. Bogati i siromašni, zdravi, bolesni, mladi i stari – jednom riječju svi, jer smrt je univerzalno ljudsko iskustvo. Mi pak shodno kulturi u kojoj živimo, zatvaramo oči i negiramo je, nazivamo je raznim eufizmima ne želeći da prihvatimo činjenicu po kooj je ona naš konačni neprijatelj - a ima li išta strašnije i sablasnije od nebića i nepostojanja?

Otvorimo Bibliju i videćemo da se naša vjera buni protiv smrti od samih početaka. Praotac svih ljudi Abraam prešao je hiljadu i po kilometara tražeći lijek protiv smrti. Vjerovao je da pobjeda nad smrću leži u potomstvu i nije se umirio sve dok mu Bog nije obećao da će imati potomaka „koliko zvijezda na nebu“. Sigurno potomstvo za njega je značilo sigurnu vječnu egzistenciju-pobjedu nad smrću. Kasnije, judejska tradicija je, u susretu sa helenizmom, prihvatila nauku o egzistenciji duše nakon fizičke smrti kao logično rješenje ovoga problema.

Jevanđelje konačno donosi radosnu vijest Hristos je umro i Vaskrsao, sopstvenom smrću je pobjedio smrt i time nama zagarantovao da ćemo Negovom silom i sami pobjediti smrt. Naša Vjera u najdubljem smislu znači pobuna protiv smrti. Zato je nesmijemo ignorisati nego je itekako osjećamo. Istina je da je ne smatramo prirodnom, ona je uljez u našoj prirodi, bolna posljedica Adamovog pada i nasilja nad prirodom. Zato tugujemo i plačemo kad nas smrt rastavi od nekog. Vaskrsenjem pak dobijamo utjehu i ispovjedamo da je naša Vjera kultura života a ne smrti. Život je za nas svetinja zato jer se susrećemo sa smrću.

Dvadeseti vijek kojeg smo sudionici donosi na scenu kulturu koja je suprotna ovakvoj vjeri pa je slobodno možemo nazvati antihrišćanskom. Svjedoci smo ideologije i svjetonazora koji upravo smrt ne doživljavaju ozbiljno što rađa posljedice katastrofalne po sami ljudski život. Smrt je ovdje shvaćena kao potpuno prirodni, biološki fenomen po kome čovjek umire jednako kao i biljke i životinje. Čovjek pak u svom napretku razvija i tu sposobnost da utiče na biološke procese u svijetu: On odvaja korov od žita, vrši selekciju vrsta, ubija štetočine i bolesne i besplodne primjerke, viruse i tome slično. Prihvativši teoriju da je čovjek samo dio svijeta, da su njegovi život i smrt samo biološki, posve prirodni fenomeni, dovodi do toga da i sami ljudi mogu biti opravdana meta bioloških intervencija: u nacističkim fabrikama smrti ljudi su bili ubijani kao štetočine - kao kad vrtlar odvaja korov i spaljuje ga. Eutanazija teških duševnih bolesnika - direktna je posljedica biološke vizije svijeta, koja smrt ne shvata kao „neprijatelja“ već kao puki biološki proces. Masovna hladnokrvna ubistva su tako svedena u istu ravan sa masovnim agronomskim i sanitarnim intervencijama. Ubijaju se nepoželjne grupe ljudi (manjine, bolesni, asocijalni) i sve to prestaje da bude nemoralno je služi zamišljenom napretku društva ili države njihovog blagostanju - takozvanom „Lebensraumu“.

Tako da teorija negiranja smrti odnosno svođenja nje na biološki proces rezultira katastrofalnim posljedicama. Katastrofalnost posljedica ovakvog pogleda na život i smrt rijetko je tko mogao vidjeti i iskusiti kao što su to Poljaci. Ova zemlja postala je teren „topografije smrti“. Najsramnija mjesta čovječanstva, mjesta gotovo metafizičkog zla kao što su Auschwitz i Treblinka, Varšavski geto, nalaze se u ovoj zemlji, ne njenom voljom već voljom nekih neprijatelja. Poljski narod je gledao užasnoj smrti u oči. Svi oni željeznički transporti smrti do blatnjavih „mrtvih domova“ od pečene crvene cigle u hladnoći i izmaglici sjevera, slike su koje su, čini mi se, trajno odredile moral Poljskog naroda i njegov odnos prema životu i smrti. Uz to, pokušaj biološkog uništenja ovoga naroda kroz zločin u Katjinskoj šumi - pokazao je Poljacama da smrt itekako postoji, da se ne može ignorisati, uljepšavati i olako shvaćati, ali i da joj se ne smije predati već je treba pobijediti.

Možda u ovom iskustvu i ovakvoj historiji treba tražiti korijene čuvene privrženosti Poljaka našeg vremena istinskim hrišćanskim vrijednostima. Možda bi i bez tog iskustva narod Henrika Sjenkjejeviča bio u istoj mjeri hrišćanski ali, ne zaboravimo - bazična Jevanđelska poruka i sadržaj hrišćanstva jeste pobjeda nad smrću. Ko smrt ne doživi ozbiljno ne može biti ni ozbiljan hrišćanin. Poljaci su hrišćani jer su se nagledali smrti, i spoznali da je život svetinja. U njihovoj kulturi neće proći biološka vizija svijeta jer je upravo ona u Poljsku donijela smrt. Ne treba da nas čudi što su upravo Poljaci najglasniji protivnici abortusa i eutanazije jer je i jedno i drugo kod njih došlo na demonskim krilima fašizma i drugih ekstremnih ideologija orijentisanih ka društvu, a ne ka čovjeku. Možda u tom iskustvu smrti treba tražiti i objašnjenje toga što su upravo Poljaci oni kojima svijet duguje slobodu od komunističke tiranije. Sa pravom možemo reći da je i ta ideologija, dijelom, sljedbenik biološkog pogleda na svijet. Dok su se u Evropi mnogi pitali: Ima li Boga poslije Auschwitza?, Poljaci su se pitali: Zar nije nakon Auschwitza očigledno da ima Boga?

Primjer Poljske, braćo i sestre, itakako treba poslužiti i nama. Nije li Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj živimo i za nas neponovljiva i od Boga nam darovana domovina nedavno izašla iz sličnog vihora smrti? Vratimo se samo u poslednja dva rata. Koji to od naših naroda koji konstituišu bosansko-hercegovačko društvo ili pak čovjek pojedinac, nije bio u situaciji da se susretne s najstrašnijom smrću? Koliko je kod nas samo logora, stratišta, jama u kojima se odvijalo najsramotnije ponižavate i ubijanje ljudi? Nije li „Lebensraum“ ideja njemačkog fašizma kod nas zadobila hrvatsku, srpsku ili bošnjačku varijantu? Gdje se više nego kod nas čuje tako strašan termin - etničko čišćenje?

Koliko je nestalih za koje možda nikad nećemo saznati u kakvom su užasu susreli smrt. Staza grobova naših voljenih priznajmo, predugačka je i jasno opominje da smrt nije biološki fenomen već itekako uljez i neprijatelj ljudske prirode. No to nam sve govori da ako postoji metafizičko zlo onda mora postojati i metafizičko dobro. I evo nas, istina kroz bolno iskustvo, na točki jedinstva.

U ekumenskom dijalogu, u našem međusobnom odnosu i iskrenoj molitvenoj čežnji za jedinstvo svetih Božijih Crkava potražimo ono što nam je zajedničko. Poslušajmo Pavlov radosni i gotovo izazivački poklič: „Gdje ti je smrti žalac, gdje ti je dakle pobjeda?“ - ovo je radosni uzvik hrišćana svih vremena. Sveti pak Zlatousti pokušava da odgovori i nastavlja istim tonom Vaskrse Hristos i ad se stropošta! Vaskrse Hristos, i padoše demoni. Vaskrse Hristos, i raduju se anđeli! Vaskrse Hrisos, i život živuje! Vaskrse Hristos, i nijednog mrtvog u grobu! Jer Hristos, ustavši iz mrtvih, postade prvina umrlih. (Pashalno slovo, svetog Jovana Zlatoustog).