Propovijed biskupa Palića na Obiteljskom danu BK BiH na blagdan svetoga Jakova, apostola

Na IX. Obiteljski dan 25. srpnja, koji organizira Vijeća za laike, obitelj i život Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, na Kupresu je slavljena sveta Misa koju je predslavio mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Prigodnu propovijed, koju prenosimo u cijelosti, uputio je mons. Petar Palić biskup Mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanski, potpredsjednik BK BiH.

(Mt 20, 20-28; 2 Kor 4, 7-15)

Kupres, 25. srpnja 2026.

Draga brate, nadbiskupe Tomo, braćo svećenici, braćo i sestre, drage obitelji, draga djeco i mladi!

1. Na blagdan svetoga Jakova apostola okupili smo se na ovoj kupreškoj visoravni kako bismo zahvalili Bogu za dar obitelji i zajedno molili za njezinu budućnost. Kupres je mjesto koje u sebi nosi duboko pamćenje našega naroda. Ovdje su naši preci naučili da se čovjek može osloniti na Boga i onda kada se tlo pod njegovim nogama čini nesigurnim. Ta se vjera nije prenosila samo u crkvama. Rasla je u obiteljima, za zajedničkim stolom, u večernjoj molitvi, u poštenom radu i u međusobnom povjerenju. Zato se s pravom kaže da budućnost Crkve uvijek počinje u obitelji.

2. Današnje Evanđelje vodi nas prema Jeruzalemu. Isus ide ususret svojoj muci. Zna što ga čeka, a učenici još uvijek ne razumiju njegov put. U tome trenutku majka Jakova i Ivana moli da njezini sinovi sjednu jedan njemu zdesna, a drugi slijeva u njegovu kraljevstvu. Lako je razumjeti tu molbu. U njoj prepoznajemo srce svakoga roditelja. Tko ne bi želio da njegovo dijete bude sretno, da pronađe svoje mjesto u životu i da ga prati Božji blagoslov?

Isus ne kori tu majčinsku ljubav. On je vodi prema dubljem razumijevanju života. Zato ne govori o prvim mjestima, nego postavlja pitanje: „Možete li piti čašu koju ću ja piti?“

U Svetome pismu čaša označava čovjekov život, njegov put i njegovu sudbinu. U njoj se nalaze radosti koje nas ispunjaju, ali i kušnje koje nismo birali. Isus prihvaća svoju čašu do kraja jer zna da se upravo kroz darovani život ispunja Očeva volja i otvara put spasenja.

Jakov odgovara: „Možemo.“ Tada još ne razumije koliko će ga te riječi stajati. Tek će poslije, nakon Uskrsa i silaska Duha Svetoga, shvatiti da je Kristova čaša put ljubavi koja se daruje bez pridržaja. Zato ga Crkva ne pamti kao čovjeka koji je tražio prvo mjesto, nego kao apostola koji je prvi među Dvanaestoricom položio svoj život za Gospodina.

3. Mislim da se u toj Isusovoj slici može prepoznati i svaka obitelj. I ona nosi svoju čašu. U njoj se nalaze dani velike radosti, ali i trenuci kada se čovjek pita odakle pronaći snagu za novi početak. U toj se čaši nalaze briga roditelja za djecu, odgovornost za kruh svagdanji, bolest koja uspori život, rastanci koji bole i susreti koji vraćaju radost. U našoj zemlji u toj se čaši često nalazi i bol zbog odlaska djece koja budućnost traže daleko od svoga doma. Nijedna od tih stvarnosti nije strana Kristu. On je ušao u ljudsku povijest kako bi bio blizu svakomu čovjeku i kako nijedna životna kušnja više ne bi bila nošena u samoći.

U tome svjetlu postaje razumljiva i riječ svetoga Pavla: „To blago nosimo u glinenim posudama.“ Apostol ne skriva ljudsku krhkost. Dobro zna koliko je čovjek slab i koliko lako posustane. Ipak, njegova sigurnost ne počiva na ljudskoj snazi. Ona počiva na Bogu koji ostaje vjeran. Glinena posuda nije dragocjena zbog sebe same, nego zbog blaga koje čuva. Tako je i s nama. Ono najvrjednije u našem životu nije ono što smo sami postigli, nego Božja prisutnost koja nas nosi i onda kada se osjećamo slabi.

Koliko je obitelji koje bi upravo to mogle posvjedočiti! Kada bi ih netko upitao odakle su crpile snagu u najtežim trenutcima, mnoge ne bi govorile o sebi. Prisjetile bi se molitve, euharistije i ljudi koje im je Bog poslao na put. Upravo tada čovjek otkriva da ga Gospodin nije napustio.

4. Braćo i sestre, naše vrijeme lako stvara dojam da je budućnost već određena. Demografske brojke, iseljavanje i različite nesigurnosti mogu u čovjeku probuditi osjećaj da više nema razloga nadati se. Evanđelje nas danas uči drukčije gledati. Kršćanska nada nikada nije počivala na povoljnim okolnostima. Ona je uvijek izvirala iz susreta s Uskrslim Gospodinom.

Naši su preci prolazili kroz vremena koja nisu bila lakša od naših. Ostali su postojani jer su znali komu su povjerovali. Tu vjeru predali su svojoj djeci i ona je stigla do nas. Danas je na nama da je prenesemo onima koji dolaze poslije nas. To je poslanje svake kršćanske obitelji.

5. Za nekoliko trenutaka na ovom će oltaru biti podignut kalež Novoga i vječnoga saveza. To je isti onaj kalež o kojemu Isus govori Jakovu. Dok budemo gledali taj kalež, položimo u njega i svoju životnu čašu. Neka u njoj budu ljudi koje volimo, neka budu radosti koje smo primili, ali i križevi koje nosimo, kao i nade koje još čekaju svoje ispunjenje. Krist ništa od toga ne odbacuje. On prima naš život kako bi ga ispunio svojom prisutnošću. Zato euharistija nije samo spomen na ono što je bilo. Ona je susret s Uskrslim koji i danas ulazi u našu povijest.

6. Drage obitelji, razlog naše nade ne nalazi se u uvjerenju da će sutra nestati svi naši problemi. Razlog naše nade jest Krist koji ostaje s nama. Dok god u našim domovima ima mjesta za molitvu, za oproštenje i za euharistiju, postoji budućnost. Bog nije završio svoje djelo s naraštajima koji su bili prije nas. On ga nastavlja u našim obiteljima. Iz njih će ponovno nicati ljudi čvrste vjere, mladi koji će imati hrabrosti odazvati se Božjem pozivu i supružnici koji će svojim životom svjedočiti da je ljubav jača od sebičnosti.

Zato s ovoga mjesta ne odlazimo opterećeni brigama, nego ohrabreni Kristovom riječju. On je uskrsnuo. On hoda s nama. U njegovim su rukama naše obitelji, naša Crkva i budućnost našega naroda. To je razlog zbog kojega možemo živjeti s pouzdanjem i zbog kojega je vrijedno iznova započinjati.

Po zagovoru Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, svetoga Jakova apostola i svih svetaca našega naroda neka Gospodin blagoslovi sve naše obitelji, učvrsti ih u vjeri, ispuni ih svojim mirom i učini ih mjestima u kojima će se i budući naraštaji učiti ljubiti Boga i čovjeka.

Amen.