Propovijed biskupa Majića na sv. Misi povodom 82. obljetnice mučeničke smrti župnika vlč. Ante Dujlovića

Biskup banjolučki mons. Željko Majić predvodio je u petak 11. srpnja 2025. u raseljenoj župi Gumjera u Prnjavorskom dekanatu sv. misu povodom 82. obljetnice mučeničke smrti župnika vlč. Ante Dujlovića. Njegovu propovijed, preuzetu s mrežne stranice Banjolučke biskupije, u nastavku donosimo u cijelosti:

„In memoriam: Svjedok vjere vlč. Ante Dujlović“

Draga braćo i sestre u Kristu,

Sabrali smo se danas ovdje u Gumjeri ne samo da se prisjetimo žrtve svećenika vlč. Ante Dujlovića (1914.-1943.) koji je na današnji dan, 11. srpnja, prije 82 godine ubijen in odium fidei, nego i da Bogu zahvalimo na svijetlom primjeru svećenika kojega „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor nisu mogli rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8,38-39), Ljubavi koju je neumorno svjedočio u teškim vremenima Drugoga svjetskog rata kada su legije zla harale ovim prostorima.

Naše sjećanje na slugu Božjega vlč. Antu i ova sv. Misa nisu samo čin pobožnosti i ljudskoga pijeteta prema jednomu pokojniku, jer cijeli njegov, ljudskim očima gledano, kratki ovozemaljski život (podnio je mučeničku smrt u 30. godini života), od rodne Ivanjske preko travničkoga sjemeništa, sarajevske bogoslovije te pastoralnoga rada u ovoj našoj krvlju mučenika natopljenoj Biskupiji, nadilazi okvire običnoga ljudskog postojanja i smrti kojoj je podložan svaki stvor. On nije umro prirodnom smrću kao što umire velika većina ljudi; on je ovaj svijet napustio kao svjedok vjere – vjeran do smrti, svjedok Kristove ljubavi u vremenu mržnje, rata i progona.

U ulomku iz Evanđelja, koji smo koji čas prije pročitali, Isus je više nego jasan: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Prije nego što je položio svoj život za prijatelje, uvijek zagledan u Isusa koji dođe na svijet radi svih, „da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10), ljubav je Kristovu pokazivao prema svima, brinući za sve koji su bili u potrebi, jednako radilo se o najosnovnijim životnim namirnicama ili zauzimanjem kod odgovornih da nitko, samo zato što je druge vjere ili nacionalnosti, ne pati ili nedužna se krv prolije. Tako u siječnju 1943., najvjerojatnije tadašnjem banjolučkom župniku dr. Nikoli Bilogriviću, piše: „Ovu vam cedulju šaljem da spasite moje ljude, koji su pohvatani u utorak 18. 1. 1943. Vi to možete preko generala Brozovića. Molim Vas učinite mi to“. On Srbe koji su bili pohvatani (najvjerojatnije se radi o 8 pravoslavaca koji su uhićeni tog 18. siječnja 1943.) zove „mojim ljudima“!

O njegovoj pastoralnoj zauzetosti tadašnji njegov susjed svećenik, a kasnije banjolučki biskup, msgr. Alfred Pichler, kratko ali snažno: „To se na njemu vidjelo: on uživa u vršenju svoje službe. To je bila njegova strast“. A on sam, svjestan situacije u kojoj se našao, ne jadikuje nego Bogu zahvaljuje: „Hvala ti, Bože, što sam se uspio vratiti svojim dragim župljanima. Oni su bez svećenika kao ovce bez pastira, ovce među vukovima. Osobito mladež. Tko će im biti zaštita, ako svećenika nema. Ne idem ja nikuda od njih, pa bilo što bilo. Istina, teško mi je, jer sam ostao sam na velikom prostoru između Vrbasa i Ukrine. Jedino je župnik u Prnjavoru ostao, ostalih pet mojih susjeda župnika je izbjeglo. Ja imam cijelu malu biskupiju [osam župa] na brizi, jer me vjernici u svojim potrebama odasvud traže.“

A onda je došao dan da sve što je propovijedao i životom posvjedoči, dan za koji je slutio da bi mogao doći, dan kada će svoju ljubav prema Kristu potvrditi na najizvrsniji način – mučeničkom smrću. Taj dan ovako je sam najavio u jednom pismu, opet najvjerojatnije župniku Bilogriviću: „Sada sam najsigurniji za smrt. Ali uza sve to, ništa se skoro ne plašim, veseo sam i raspoložen. Prvi puta sam među partizanima, ali se čudim, da sam tako veseo. Blizu sam mučeništva. Moji ljudi su svaki dan i noć stalno kod mene. Rado ginem s njima. Molim Vas, molite se za mene, a to molim i drugu braću svećenike, da se mole, da ustrajem. Bog zna hoćemo li se ikada više vidjeti. Ako ne na zemlji, a u nebu sigurno.“

Dakle, taj dan u noćnim satima u kojem se nije raspoznavalo je li teža tama noći ili pomračenje uma njegovih mučitelja, poveden je na završni čin svoga križnoga puta. Poput Učitelja u kojega je cijeloga života bio zagledan i od kojega je crpio svu snagu života i hrabrost mučeništva, mučitelje tiho podsjeća i indirektno pita: „Tolike sam pomogao, toliko sam vaših ljudi spasio. Za koje me od ovih djela optužujete?“ Ubijen je s 11 uboda nožem i tri metka, kako svjedoči susjedni župnik Alfred Pichler koji mu je vodio sprovod i služio sv. Misu zadušnicu. Josip Vrbanek, u članku „Žrtva kreposti“, objavljen u Kalendaru Srca Isusova i Marijina, 1944., str. 82-86, piše: „Dva mu hica probila glavu, jedan prsa; na tijelu je imao jedanaest rana od bodeža; lakat mu bio razmrskan.“ Crkveni odbornik Vladimir Moržyka, koji je te noći bio sa župnikom u župnom stanu kako župnik ne bi bio sam, svjedoči kako se jedan četnik kasnije hvalio „da ga je ubȏ u slabine i vrtio nož da gore boli.“

Draga braćo i sestre! Mučenička smrt vlč. Ante Dujlovića, koliko god mučiteljima izgledala kao pobjeda, njihov je poraz, a njegova je pobjeda. Ona je snažan znak da ni najokrutnije sile ovoga svijeta ne mogu nadvladati Kristovu ljubav. Oni koji su ga ubili, možda su poput mučitelja na Kalvariji mislili da su ušutkali vjeru, zatrli sjeme Evanđelja i Crkve na ovim prostorima. Ali su se grdno prevarili, baš kao što su u zabludi bili veliki svećenici, mučitelji, vojnici i svjetina koji su se nakon krvavoga pira s Kalvarije spustili kućama. Kratko trajaše njihova samodopadna pobjedna pjesma. Treći dan Krist uskrsnu. Ukaza se najprije pobožnim ženama, a zatim učenicima i majci Mariji u dvorani Posljednje večere. Glas o njegovu Uskrsnuću proširi se preko Jeruzalema sve do na kraj svijeta i za sva vremena. Postade temelj naše vjere i zalog uskrsnuća i vječnoga života svima koji ispovijedaju vjeru u Isusa Krista, pod Poncijem Pilatom mučena, raspeta i pokopana. Ali Krista koji je svojom smrću pobijedio smrt, koji je treći dan uskrsnuo i sjeo s desna nebeskoga Oca i čije Kraljevstvo nije ograničeno na prostor i vrijeme, kojemu nema kraja; kraljevstva kojega će biti baštinici svi koji ispovijedaju vjeru u živoga Bogočovjeka.

I upravo kao što se Krist treći dan ukazao majci Mariji, pobožnim ženama i apostolima, s vremenom se ukazaše i ovi temelji crkve u kojoj je naš Pokojnik tolike nekrvne Kristove žrtve – sv. Mise slavio i u čijoj je blizini svoju krv sjedinio s Kristovom otkupiteljskom krvlju.

U dubokoj vjeri da Božje oko ne zaboravlja ni jednu suzu, ni jednu patnju podnesenu u ime vjernosti i ljubavi prema Kristu, mi živimo u nadi da je dobri Bog nagradio svoga vjernoga slugu svećenika Antu životom vječnim i da ne će proći dugo vremena kada ćemo ga vidjeti uzdignuta na oltar i ubrojena među blaženike Kristove Crkve. Jer naš brat, sluga Božji, svećenik Ante svojim vjernim svećeničkim životom i dragovoljnom žrtvom ušao je u neprolaznu Crkvu, ubrojio se među kandidate svetih mučenika Kristove Crkve. I, svima nam je znano, nije jedini. Zato želim i u ovoj sv. Misi na Kristov oltar prinijeti žrtvu njegovih kolega svećenika, svjedoka vjere iz Drugoga svjetskog i Domovinskoga rata, žrtvu tolikih Kristu odanih redovnika i redovnica, majki makabejki i očeva, nevine djece, siročadi, tolikih ljudima nepoznatih, ali u dlan Božje ruke upisanih stradalnika svih ratova i ljudskoga bezakonja. Na ovaj isti Kristov oltar prinosimo i žrtvu nevino stradalih pripadnika drugih naroda i vjeroispovijesti sa žarkom molitvom da sva ta prolivena krv ne bude uzaludna; da ova naša zemlja i cijeli svijet procvjeta mirom, ljubavlju i pravdom, novim životom i duhovnim zvanjima kojima će biti uzor svjedok vjere svećenik Ante.

Zato ovaj dan nije samo dan komemoracije, divljenja i zahvaljivanja Bogu što je iz roda našega i u Crkvi našoj izdigao ovakav svijetli lik. Ovo je dan koji nas poziva na nasljedovanje; da u svojoj svakodnevici budemo hrabri, čisti u savjesti, vjerni istini, kao što je bio i svećenik Ante. Jer on nam je živi primjer svećeničke vjernosti, tihe hrabrosti i potpuna predanja.

Završimo ovo slovo s molitvom: Nebeski Oče, ti si tako ljubio čovjeka, da si Sina svoga poslao da iskusi prokletstvo kazne za grijeh, tešku muku i smrt radi nas. Toliko si nas ljubio. Hvala ti za tu neizmjernu ljubav. Učini da naši životi, poput života sluge tvoga svećenika Ante, budu životi ljubavi prema tebi i bližnjima. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.