Propovijed biskupa Majića na 21. obljetnicu mučeničke smrti mons. Kazimira Višatickog

U župi Bosanska Gradiška u ponedjeljak, 17. studenoga 2025., obilježena je 21. obljetnica mučeničke smrti župnika vlč. Kazimira Višatickog. Svetu Misu predvodio je banjolučki biskup mons. Željko Majić. Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti:

Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih

Preuzvišeni biskupe Franjo, braćo svećenici, sestre redovnice, poštovana rodbino mons. Kazimira, braćo i sestre!

Po 21. put sabiremo se oko oltara da dobromu Bogu prikažemo nekrvnu Kristovu žrtvu – Presvetu Euharistiju za spas duše brata našega, svećenika Kazimira, koji je na današnji dan, 2004. godine, u župnom stanu nasilno ubijen.

Našem ljudskom umu teško je shvatljivo da netko može doći u župni ured i iz čista mira ubiti svećenika, koji je nakon naporna dana, zajedno sa svojom plemenitom majkom Barbarom, pošao na počinak.

No, jučer, na 33. nedjelju kroz godinu, u ulomku iz Evanđelja, čuli smo od samoga Isusa, ne da je to samo moguće, nego da će se i dogoditi: da će, osim potresa, gladi i pošasti, biti progona; da će se među progonitelje ubrojiti roditelji, braća, rođaci i prijatelji; da će neki biti i ubijeni. I sve to radi svjedočenja Evanđelja.

I ako danas i mi postavljamo pitanje zašto je ubijen mons. Kazimir, onda je odgovor u Isusovoj riječi: „Radi svjedočenja!“ (Lk 21,13). Nasilna smrt pogodila ga je jer je bio Njegov svećenik koji je tiho, predano i nesebično svjedočio Evanđelje; jer je bio svećenik vjeran Crkvi, poslušan biskupu, prijatelj bratu svećeniku, stariji brat svakom vjerniku; jer je svjedočio Isusovu ljubav do kraja zalažući se za obespravljene, ugrožene, ponižene, prognane i nestale; jer je bio čovjek vjere i čovjek molitve.

U Starom Zavjetu čitamo: „Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih” (Ps 116,15).

Na prvi pogled, ovaj biblijski stih, može zvučati teško. Rekao bih i da je u proturječnosti našem pogledu na život i smrt. Ta ima li što dragocjenije od života? Ne bojimo li se svi podjednako smrti? Kako to da je smrt, koju čovjek doživljava kao gubitak, bol i rastanak, dragocjena u Božjim očima? No, draga braćo i sestre, dok ovako razmišljamo valja nam se prisjetiti riječi koje zapisa prorok Izaija: „Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti“, riječ je Jahvina. „Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55,8-9). Stoga, umjesto našega umovanja promotrimo što nam ovim riječima poručuje sam Bog; što je to u smrti čovjeka Bogu dragocjeno?

Prvo što zapažamo jest da psalmist ne govori o dragocjenosti smrti kao takve, nego o dragocjenosti smrti pobožnika njegovih. A pobožnik je onaj koji živi po Bogu, koji je svoj život usmjerio Bogu, koji u svojoj slabosti traži lice Božje; koji se ne miri s načinom vlastita života ako se u njegovim stopama ne prepoznaju tragovi samoga Krista. „Bio je svjestan, vrijedan, ugledan, vjeran i odan Kristu u životu i radu sve do posljednjeg dana života, što je posvjedočio svojom svjedočkom smrću“, riječi su njegova kolege, svećenika pok. vlč. Pere Čolića.

Smrt pobožnika dragocjena je jer ona nije završetak, ona nije taman i leden grob, nije zid nego vrata vječnoga života: „Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“, čitamo u Knjizi Mudrosti (3,2-5).

Mi i u ovoj sv. Misi ispovijedamo tu vjeru u vječni život. Nakon pretvorbe ponovo ćemo uskliknuti: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ U ovoj Istini mučenici su umirali s pjesmom na usnama i oproštenjem u srcu, spokojne duše. Jer znali su da ih čeka Onaj koji ih ljubi i kojega su i oni ljubili više od vlastita života. I upravo ta prožetost i postojanost u ljubavi – „Svojom će te se postojanošću spasiti“ (Lk 21,19) – dragocjenost je ne samo u Božjim očima nego i u očima pobožnika njegovih; jer u smrti ne gledaju kraj životne borbe, nego početak buduće slave. Za takve ljubitelje Božje smrt je blagoslovljeni trenutak prema kojem hiti pobožna duša kako bi u Božjem pogledu mogla vidjeti vrijednost svih onih zrnaca vjernosti, trpljenja i ljubavi koje je u ovozemaljskom životu posijala, a koje sam Bog pretvara u nagradu vječnoga života: „Valjaš slugo dobri i vjerni. U malomu si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga“ (Mt 25,21).

Smrt pobožnika nemjerljiva je dragocjenost i za nas. Vjerujemo da je snaga te krvi, pomiješane s otkupiteljskom krvlju Krista Spasitelja, snaga ne samo ove mjesne Crkve nego i dragocjen dar Crkvi Kristovoj kako u hrvatskom narodu tako i općoj Crkvi. Mi ovom sv. Misom, koju slavimo u pretposljednjem tjednu ove liturgijske godine, završavamo i ovogodišnje pohode na postaje križnoga puta naše mučeničke Biskupije.

Stoga i u ovoj sv. Misi Bogu želimo zahvaliti i na Kristov oltar prinijeti dragocjenost života i svjedočku smrt naših svjedoka vjere:

Vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić (Presnače, 12. svibnja 1995.),

Vlč. Ratka Grgića (Nova Topola, 16. lipnja 1992.),

Vlč. Ante Dujlovića (Gumjera, 11. srpnja 1943.),

Vlč. Waldemara Maksimilijana Nestora (Drvar, 27. srpnja 1941.),

Vlč. Jurja Gospodnetića (Bosansko Grahovo, 28. srpnja 1941.),

Vlč. Krešimira Barišića (Krnjeuša, 9. kolovoza 1941.),

Vlč. Tomislava Matanovića i njegovih roditelja Josipa i Božene (Prijedor, 19./20. rujna 1995.),

Vlč. Ivana Grgića (Ravska, 7./8. rujna 1992.) i

Vlč. Kazimira Višatickoga (Bosanska Gradiška, 17. studenoga 2004.).

S njima zajedno želimo Bogu zahvaliti i na ovaj isti oltar prinijeti i žrtvu tolikih drugih svećenika, redovnika, redovnica i Božjega naroda naše mjesne Crkve koji su ljubili Boga, Crkvu i čovjeka više od vlastitoga života; mučeničkom krvlju natopili i posvetili ovu zemlju, patnjama liječili i žuljevima ruku obrađivali i na koljenima snagu od Boga molili. Neka dobri Bog primi njihovu žrtvu i nagradi ih vječnim životom.

Mons. Kazimir živio je kao istinski sluga Božji. Bio je tu za ljude; utjeha i ljubav u raznim nevoljama i patnjama, nositelj nade, djelitelj sakramenata svima onima koji su u njima tražili snagu. Koliko god je njegova smrt strašna ljaga na srcu počinitelja i njegovih nalogodavaca – zločin mržnje prema čovjeku vjere, neizmjerno više njegov život i smrt su svjedočanstvo ljubavi prema Kristu od koje ga nije mogla rastaviti nikakva ovozemaljska sila pa ni zločinačka čovjekova ruka.

Zato, neka Kazimirova žrtva, kao i žrtva tolikih svećenika, redovnika, redovnica i Božjega naroda, iz nas istisne bilo kakav oblik ogorčenja, mržnje i osvete ili straha, a potakne vjeru, nadu i ljubav te krjeposti po kojima se suobličujemo samomu Bogu. Jer, ako dopustimo da nas ovakvi događaji pretvore u ljude srdžbe, mržnje, osvete i straha, tada sam đavao opet pobjeđuje. Ako pak odgovorimo Evanđeljem – praštanjem, istinom, solidarnošću, ljubavi i brigom jednih za druge – tada pobjeđuje Krist.

Stoga, dok danas u prvom redu molimo vječni spas za Kazimirovu plemenitu dušu, molimo i za nas: da nas nikada ne napusti snaga vjere; da nikada ne dopustimo da mržnja i želja za osvetom nađu plodno tlo u našim srcima. Molimo i za sve koji čine zlo da se pokaju i obrate i dođu do spoznanja Istine. A Istina je da je Kristova pregorka smrt i uskrsnuće za život svih.

Draga braćo i sestre, kršćanin je onaj koji i u tami vidi put prema svjetlosti. Duboko vjerujem, iako je ubojica prije svoga zločinačkog čina isključio svjetlo, mons. Kazimir ugledao je „Svjetlo na prosvjetljenje naroda“ i da sada stoji pred licem Onoga koji ga je prosvijetlio i komu je sav svoj život posvetio. Neka i nas u ovim vremenima tame prosvijetli to Svjetlo kako bi i naš život, a jednoga dana i naša smrt, bili dragocjeni u Njegovim očima. Amen.