Propovijed apostolskog nuncija u BiH mons. Francisa Assisija Chullikatta na misi Večere Gospodnje

Apostolski nuncij u BiH mons. Francis Assisi Chullikatt predslavio je na Veliki četvrtak 17. travnja misu Večere Gospodnje u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Propovijed nadbiskupa Chullikatta prenosimo u cijelosti.

---

 

 

Večera Gospodnja

(Ivan 13, 1-15)

Draga braćo i sestre u Kristu,

1. - Danas slavimo Večeru Gospodnju, temeljni trenutak u našem životu vjere, u kojem se Isus, u svojoj beskrajnoj poniznosti, priprema prinijeti svoje tijelo i krv za spasenje cijeloga čovječanstva. Evanđelje koje smo upravo čuli uvodi nas u trenutak dubokog zajedništva između Isusa i njegovih učenika, ali i u prigodu velikog poučavanja, jer kako piše evanđelist Ivan: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (usp. Iv 13,1).

Kontekst u kojem se nalazimo je večera koju je Isus želio podijeliti s učenicima, svojim prijateljima (usp. Iv 15,15b), uoči svoje muke i smrti. Dijeliti hranu čin je povjerenja i prijateljstva, jer hrana povezuje, a u činu dijeljenja učvršćuje se veza među prijateljima. Stoga je zajednička večera mjesto gdje se stvaraju duboke veze među ljudima. Tako je Večera u dvorani Posljednje večere postala povijesno mjesto u kojem je ustanovljen uzvišeni sakrament Euharistije, čiju uspomenu večeras slavimo.

Isus je znao da je došao čas da se vrati Ocu, ali prije nego što izvrši svoju žrtvu na križu, u poslušnosti Ocu, želi učenicima darovati ovaj Sakrament kao svoju oporuku ljubavi, koja će ih pratiti čitav život.

2. - Evanđelist Ivan, za razliku od drugih evanđelista, s posebnom pažnjom opisuje vrlo dirljiv trenutak koji se dogodio tijekom te Svete večere: „Isus usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan” (usp. Iv 13,4-5).

Izniman čin koji nas poziva da razmislimo što znači biti kršćanin, što znači slijediti Isusa i kako smo pozvani živjeti ljubav na konkretan i korjenit način. Isus, iako Učitelj, ponižava se i pere noge učenicima. Čin koji se tada smatrao ponižavajućim, namijenjenim robovima. No, Isus se ne boji preuzeti ulogu sluge kako bi nas poučio da kršćanska ljubav nikada nije ljubav moći, već služenja. Svaki Isusov čin tijekom ove večere govori o ljubavi koja se spušta kako bi uzdigla drugoga, ljubavi koja ne traži priznanje, već se daruje besplatno. Isusova ljubav je potpuna, bez granica, i proteže se do posljednjeg daha.

Kao i ostali učenici, ni Petar u početku ne razumije. Njegova reakcija je odbijanje: „Nećeš mi prati nogu nikada!” (Iv 13,8). Isus mu odgovara: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom” (Iv 13,8). Ovaj odgovor nas poziva na razmišljanje o dubokom značenju susreta s Isusom. Pranje nogu nije samo tjelesni čin, već simbol čišćenja, unutarnje obnove. Samo prihvaćajući Isusovu poniznost i služenje možemo se istinski očistiti od svojih grijeha i ostati u zajedništvu s Njim.

U tom Isusovu činu nalazimo korjenit primjer poniznosti. On, Gospodar svemira, postaje malen i ponizuje se. Čin koji nas poziva da budemo ponizni poput Njega, da ne tražimo prva mjesta, već da prihvatimo Isusov poziv na služenje drugima.

Istinska veličina u Božjem Kraljevstvu pripada onome tko se stavlja u službu drugima, tko zna prignuti se pred siromašnima, slabima, potrebnima. Zato je sveti Bernard učio da je poniznost temelj svake kreposti i da bez nje nema prave ljubavi (usp. De gradibus humilitatis et superbiae).

3. - U činu pranja nogu Isus nam također pokazuje put ljubavi: ljubavi koja nije ograničena na riječi, već se ostvaruje u konkretnim djelima, u djelovanju i darivanju. Ljubav koja ne traži korist, koja ne traži ništa za sebe, već se daje bez zadrške. Na kraju poglavlja koje čitamo, Isus nam daje svoju najveću zapovijed: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34).

Ova ljubav nije neodređena, već ima konkretno lice – lice samog Isusa. On nas poziva da živimo ljubav onako kako ju je On živio: ljubav koja je opipljiva, koja se izražava po služenju, koja se ne boji poniziti, koja oprašta i uvijek prihvaća. Jer samo po takvoj ljubavi „svi će znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Isto, 35).

U svojim „Pismima“ sveta Katarina Sijenska piše: „Ljubiti znači živjeti za dobro drugoga – u svakom djelu, svakoj riječi, svakoj misli. To je Božja ljubav koja nam je objavljena u Kristu.”

4. - Danas, dok sudjelujemo u ovoj uspomeni ustanovljenja Euharistije, pozvani smo razmisliti o primjeru poniznosti, ljubavi i služenja koji nam je Isus ostavio, kako bismo i mi te vrijednosti živjeli u svom svakodnevnom životu.

Točno kako nas podsjeća papa Franjo: „Euharistija, izvor i vrhunac cjelokupnog kršćanskog života, dar je koji nam Isus daje samoga sebe – iz ljubavi koja se ponizuje, daruje, postaje prisutna za svakoga od nas kako bi dotaknula svako srce. To je ljubav koja postaje žrtva, koja postaje služenje, koja postaje prihvaćanje.” (Opća audijencija 5. veljače 2014).

Draga braćo i sestre,

5. - Pozvani smo biti Isusovi učenici ne samo primajući Njegovo tijelo i krv u Euharistiji, nego i tako da svakodnevno utjelovljujemo ljubav i služenje koje nas je On naučio. Svaki put kada se približavamo oltaru, sjetimo se pretvoriti svoj život u čin poniznosti i služenja, slijedeći primjer Isusa koji je sve dao za nas.

Zato, tijekom ove liturgijske proslave, zazovimo zagovor Marije, Majke Kristove, da nas nauči slijediti svoj uzvišeni primjer, koji nam pokazuje kako su poniznost, bezuvjetna ljubav i nesebično služenje kreposti koje nas približavaju Isusovu srcu, stavljajući u središte našeg života zapovijed ljubavi.

AMEN!