Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. listopada

Papa Lav XIV. na redovnoj općoj audijenciji u srijedu 8. listopada održao je katehezu posvećenu Isusovoj pashi na temu "Ponovno zapaliti. 'Nije li gorjelo srce u nama?' (Lk 24, 32)". Donosimo u cijelosti Papinu katehezu, preuzetu od Informativne katoličke agencije.

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 8. listopada 2025.

CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025.

Isus Krist naša nada.

III. Isusova Pasha.

10. Ponovno zapaliti. „Nije li gorjelo srce u nama?“ (Lk 24, 32)

Čitanje: Lk 24, 30-32

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas vas želim pozvati da razmišljate o iznenađujućem vidu Kristova uskrsnuća: njegovoj poniznosti. Ako se prisjetimo evanđeoskih izvješća, primjećujemo da uskrsli Gospodin ne čini ništa spektakularno kako bi pridobio vjeru svojih učenika. Ne pojavljuje se okružen četama anđelā, ne čini blještave geste, ne drži svečane govore kako bi otkrio tajne svemira. Naprotiv, pristupa diskretno, poput bilo kojeg drugog putnika, poput gladnog čovjeka koji traži da podijeli malo kruha (usp. Lk 24, 15.41).

Marija Magdalena ga zamjenjuje s vrtlarom (usp. Iv 20, 15). Učenici iz Emausa misle da je stranac (usp. Lk 24, 18). Petar i ostali ribari misle da je neki prolaznik (usp. Iv 21, 4). Mi bismo očekivali posebne efekte, znakove moći, neoborive dokaze. Ali Gospodin to ne traži: on daje prednost jeziku blizine, uobičajenosti, zajedničkog stola.

Braćo i sestre, u tome se krije dragocjena poruka: uskrsnuće nije dramatičan preokret događaja, već tiha preobrazba koja svakoj ljudskoj gesti daje smisao. Uskrsli Isus jede komad ribe pred svojim učenicima: to nije marginalan detalj, nego potvrda da naše tijelo, naša povijest, naši odnosi nisu ljuska koju se odbacuje. Oni su predodređeni za puninu života. Uskrsnuti ne znači postati nevidljivi duhovi, već ući u dublje zajedništvo s Bogom i našom braćom i sestrama, u čovještvu preobraženom ljubavlju.

U Kristovom uskrsnuću sve može postati milost. Čak i najobičnije stvari: blagovanje, rad, čekanje, briga za kuću, uzdržavanje prijatelja. Uskrsnuće ne uklanja iz života vrijeme i napor, već mijenja njegovo značenje i smisao. Svaka gesta učinjena u zahvalnosti i zajedništvu predokus je Božjeg kraljevstva.

No, postoji prepreka koja nas često sprječava da prepoznamo tu Kristovu prisutnost u našem svakodnevnom životu: očekivanje da radost mora biti bez rana. Učenici iz Emausa hodaju žalosni jer su se nadali drugačijem završetku, Mesiji koji neće upoznati križ. Iako su čuli da je grob prazan, ne mogu se smijati. Ali Isus im dolazi i strpljivo im pomaže da shvate da bol nije poricanje obećanja, već put kojim je Bog očitovao mjeru svoje ljubavi (usp. Lk 24, 13-27).

Kad konačno sjednu za stol s njim i lome kruh, oči im se otvaraju. I shvate da su im srca, iako toga nisu ni bili svjesni, već gorjela (usp. Lk 24, 28-32). To je najveće iznenađenje: otkriće da ispod pepela razočaranja i umora uvijek postoji živi žar, koji samo čeka da ga se ponovno rasplamsa.

Braćo i sestre, Kristovo uskrsnuće uči nas da nijedna povijest nije toliko obilježena razočaranjem ili grijehom da u njoj nema mjesta nadi. Nijedan pad nije konačan, nijedna noć nije neprolazna, nijedna rana nije predodređena da ostane otvorena zauvijek. Koliko god se osjećali dalekima, izgubljenima ili nedostojnima, ne postoji udaljenost koja može ugasiti nepobjedivu snagu Božje ljubavi.

Ponekad mislimo da nas Gospodin pohodi samo u trenucima meditacije ili duhovnog žara, kad se osjećamo dovoljno sposobnima, kad nam se život čini sređenim i blistavim. No, Uskrsli nam se približava upravo na mjestima najveće tame: u našim neuspjesima, u narušenim odnosima, u svakodnevnim naporima koji nas opterećuju, u sumnjama koje nas obeshrabruju. Ništa od onoga što jesmo, nijedan djelić našeg postojanja nije mu stran.

Uskrsli Gospodin danas prilazi svakom od nas, upravo na našim životnim putovima – putovima rada i predanosti, ali i putovima patnje i samoće – i s beskrajnom osjetljivošću traži od nas da pustimo da nam u srca uđe toplina. Ne nameće se glasno, ne traži da ga se odmah prepozna. Strpljivo čeka trenutak kada će nam se oči otvoriti da ugledamo njegovo prijateljsko lice, sposobno pretvoriti razočaranje u povjerljivo iščekivanje, tugu u zahvalnost, rezignaciju u nadu.

Uskrsli želi samo očitovati svoju prisutnost, biti naš suputnik i u nama probuditi sigurnost da je njegov život jači od svake smrti. Molimo stoga za milost da prepoznamo njegovu poniznu i diskretnu prisutnost, da ne očekujemo život bez kušnji, da otkrijemo da svaka bol, ako je ispunjena ljubavlju, može postati mjesto zajedništva.

I tako, poput učenika iz Emausa, i mi se vratimo svojim domovima sa srcem koji gori od radosti. Jednostavne radosti koja ne briše rane, već ih osvjetljava. Radosti rođene iz sigurnosti da je Gospodin živ, da je naš suputnik i daje nam priliku da u svakom trenutku krenemo iznova.

Pozdrav hrvatskim hodočasnicima

S velikom radošću pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, osobito one pridošle iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prigodom nacionalnog hodočašća u Jubilejskoj godini, u pratnji svojih biskupa.

Braćo i sestre, kao hodočasnici nade došli ste u Rim potvrditi svoju vjeru na grobovima apostolā. Ponosni na vašu povijest i učvršćeni u vjernosti Crkvi i Petrovom nasljedniku, nosite dalje primljeno blago. Ono se očituje u blizini i uzajamnoj ljubavi, poniznoj i ustrajnoj, bez da se očekuju priznanja zauzvrat. Gospodin Isus, koji preobražava naše živote u malim gestama ljubavi i kuca na vrata našega srca, strpljivo vas poziva da mu u svakome trenutku odgovorite. Budite, dakle, svjedoci Krista Uskrsloga i kvasac nade u društvu u kojemu ste ukorijenjeni. U vašemu hodu obećavam vam moju duhovnu blizinu te udjeljujem vama i vašim obiteljima apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!

(kta/ika)