Hrvatski bioetičar Tonči Matulić „S cijepljenjem kao činom ljubavi stavljeni smo pred najteži ispit kršćanske savjesti“


Zagreb,  Uto, 23. Studeni 2021.

Snimio: B. Čović | Prof. dr. sc. Tonči Matulić

Snimio: B. Čović | Prof. dr. sc. Tonči Matulić

Uoči dana kad su u Hrvatskoj započele nove mjere povezane s koronakrizom koju su, uz podatke o oboljelima i umrlima, pratile društvene rasprave i okupljanja protiv tih mjera, u potrazi za teološkim odgovorima na moralne dvojbe koje se mogu pojaviti među vjernicima po pitanju cijepljenja i priziva savjesti za razgovor smo zamolili pročelnika Katedre moralne teologije sa zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, svećenika prof. dr. Tončija Matulića, autora prvoga bioetičkoga priručnika na hrvatskom jeziku i brojnih izdanja u kojima daje odgovore na bioetička pitanja.

U središtu je evanđeoska i kršćanska ljubav

Papa kaže da je cijepljenje čin ljubavi. Pitamo Vas kao moralnoga teologa: Može li se ljubav kao prvorangirano načelo primijeniti i na pitanje cijepljenja protiv koronavirusa?

Točno je da je papa Franjo u više navrata izjavio da je cijepljenje čin ljubavi. Tim se riječima odmaknuo od dnevnopolitičkoga i pseudoznanstvenoga diskursa. Jer zajedničko je to da se na zdravi razum pozivaju i oni koji se pozivaju na znanost i oni koji (ne)hotimično slijede pseudoznanost ili teorije zavjere. Papa Franjo nesumnjivo je pogodio u samu bit, upravo da bi skrenuo pozornost Crkvi, svemu Božjemu narodu, na najbitnije što nosi cjelokupni život vjernika i Crkve, a to je evanđeoska i kršćanska ljubav. Dvostruka je zapovijed ljubavi: cijelim svojim bićem ljubiti Boga, i druga koja je prvoj jednaka, ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Prema tome ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe jest praktička, konkretna, životna, egzistencijalna, manifestacija i svjedočanstvo ljubavi prema Bogu.

Živimo u vremenima veoma rasprostranjenoga bezboštva jer ljudi odustaju od vjere u Boga i ne žele se obvezati da ljube Boga cijelim svojim bićem – i duhom i dušom i umom – i to na način da to konkretno posvjedoče, to jest da se posvjedoči ljubav prema bližnjemu kao prema samomu sebi. Svim protivnicima cijepljenja iz te bi perspektive, pogotovo teško oboljela osoba, mogla poručiti: »Ne želim da me ljubite ljubavlju kakvom sebe ljubite, a promislite kako vi zapravo ljubite Boga kad vam je ljubav prema ugroženima bližnjima takva.« Utoliko smo s cijepljenjem kao s činom ljubavi zapravo stavljeni pred najteži, ali i najosnovniji ispit naše kršćanske savjesti. Dakle, ne slobode savjesti kako govori Ustav, ne slobode savjesti kako ju priznaje suverena demokratska konstitucionalna država, nego kršćanske savjesti, koja se upravo temelji i oblikuje polazeći od samoga temelja u svjetlu kojega papa Franjo cijepljenje naziva činom ljubavi.

Osobnu savjest treba formirati

Ali načelo poštovanja savjesti i razlozi koji se navode iz savjesti također utječu na odluku da se ljudi ne cijepe i ne žele nositi COVID-potvrde. Nije li sloboda savjesti vrhunsko načelo?

Načelo slobode savjesti nesumnjivo je vrhunsko načelo, ali ono nije apsolutno. Savjest je samo zadnja subjektivna norma moralnosti. Savjest stoga nije posljednja objektivna moralna norma koja se izvodi iz moralnoga zakona upisanoga u srce čovječje. Savjest kao glas moralnoga zakona otkriva vjerniku zahtjev za ispunjenjem vrhovne zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo zapovijed ljubavi informira kršćansku savjest u donošenju konkretnoga moralnoga suda. Prema tome načelo je osobne savjesti vrhunsko, ono je temeljno, ali ono nije apsolutno. Djelovati u skladu s osobnom savješću moralna je dužnost, ali pritom je još veća moralna dužnost donijeti ispravan sud savjesti, to jest sud u skladu sa zahtjevima moralnoga zakona, to jest kršćanske ljubavi. Prema tome osobnu savjest treba formirati, odgojiti u skladu s objektivnim zahtjevima moralnosti, a oni su nam dani u moralnom zakonu, u evanđelju, ali i u zdravu razumu koji traži istinu i dobro.

Ne možemo razmišljati pomodarski

Sveti papa Ivan Pavao II. u knjizi »Sjećanje i identitet« svojedobno je, tumačeći borbu za slobodu poljskoga naroda i europskih naroda, rekao da teritorij koji je silom oduzet jednoj naciji u određenom smislu postaje zaklinjanje, štoviše krik upućen duhu same nacije. Može li se pod tim vidom tumačiti i tzv. gubitak sloboda u koronakrizi koji probuđuje ljude koji krikom osjećaju da im je sloboda oduzeta?

Vaše pitanje i navod Ivana Pavla II. može se uzeti samo u analogiji jer je posrijedi nešto iz čega i kriče i viče i vapi čitav narod, velika zajednica pojedinačnih ljudskih osoba. No danas se mi ipak referiramo na krikove i vapaje pojedinačnih ljudskih osoba u društvu koji odbijaju cijepljenje i dovode u pitanje pandemiju te sumnjiče javne sustave i znanost. Zbog toga ne smijemo previdjeti da je proglašena globalna epidemija. Stoga se nema smisla međusobno prepucavati jer je posrijedi pandemija koronavirusa kao globalna prijetnja životu i zdravlju svih ljudi. U takvu ozračju ne možemo razmišljati pomodarski. Umjesto da se suočavaju s globalnom prijetnjom smrtonosnoga virusa neki svoje moralne snage usmjeravaju na »zaštitu« individualne slobode i upravo je tako ugrožavaju jer su ugrožene temeljne pretpostavke slobode, a to su život i zdravlje ljudi. Dok ljudi bez razlike na dob i ranije zdravstveno stanje umiru, prioritetna je moralna dužnost u zaštiti života i zdravlja. Naravno da ni život ni zdravlje nisu apsolutne vrijednosti. One su temeljne vrijednosti, a to znači da je osobna sloboda moguća samo ako je osoba živa, a istinski uživati osobnu slobodu može samo ako je zdrava. Mrtvomu čovjeku ne treba sloboda. Tako se pokazuje da galama oko zaštite osobne slobode i priziva na savjest s krivim postavkama vrijednosti koje su ugrožene rezultira upravo kao ugroza slobode i prava na priziv savjesti. Važno je pritom samo trezveno i razumno suočiti se s ozbiljnošću situacije i iznijeti na vidjelo realne dramatične posljedice pandemije.

Tko među vjernicima ima problema s cijepljenjem, ili u svojoj savjesti ne želi prihvatiti cijepljenje, neka pritom zna da Crkva nigdje nije izjavila da je ijedno cjepivo protiv koronavirusa moralno neprihvatljivo. Naprotiv, izjavila je da su sva moralno prihvatljiva. I drugo, Crkva nije izjavila moralnu zabranu cijepljenja, naprotiv, preporučila ga je kao čin ljubavi. Prema tome ako smo udovi Crkve, ako smo članovi Kristova Otajstvenoga Tijela, s punim pouzdanjem i sigurnošću možemo poslušati glas Crkve, počevši od onoga što govori i svojim činom potvrđuje papa Franjo. Vjernik kao pojedinac ostaje slobodan i obvezan djelovati u skladu s osobnom savješću, ali ne kao poganin, nego kao kršćanin. Stoga je poziv svima da dok osobno zauzimaju drukčije stajalište, pritom ne zloupotrebljavaju društvene mreže, ne zloupotrebljavaju trgove i ulice i neka prestanu manipulirati pseudoznanstvenim činjenicama i raznoraznim teorijama zavjere. To duboko vrijeđa zdrav razum i dostojanstvo kršćanske savjesti.

Došli smo do pitanja zdravoga razuma. Pokazalo se da i cijepljeni prenose bolest, da snaga cjepiva s vremenom slabi, inzistira se na podijeli cijepljeni – necijepljeni, zatim da jednogodišnja COVID-potvrda vrijedi dulje nego zaštita od cjepiva… Je li zdravorazumski inzistirati na tome?

S problematiziranjem stvari se slažem. To je posve opravdano jer zašto bismo mi išta prihvatili nasumice, bezrazložno, bez argumenata, bez znanstveno dokazanih činjenica, bez utemeljenih obrazloženja? Sve s čime se kao ljudi trebamo moralno obvezati treba nam biti objašnjeno i jasno predstavljeno. Treba ponoviti: moj osobni, subjektivni sud savjesti trebam formirati na temelju objektivnih moralnih kriterija, a informirati ga na temelju objektivnih spoznaja i činjenica. Da bih donio siguran i ispravan sud savjesti, trebam posegnuti za moralnim znanjem, ali i za drugim vrstama znanja da bih mogao jasno znati koje su vrijednosti ugrožene i koje kao takve trebam štititi. U ovom se kontekstu nameću pitanja što nemedicinski stručnjaci znaju o medicini? Što neepidemiološki stručnjaci znaju o epidemiologiji? Što neinfektološki stručnjaci znaju o infektologiji? Došli smo dotle da u 21. stoljeću, koje se hvali i gradi na sustavu znanosti i obrazovanja, svi navodno sve bolje znaju od stručnjaka. Neki na temelju jedne pročitane nadobudne pseudoznanstvene knjige ili nestručnoga internetskoga komentara poučavaju što je epidemiologija, što je infektologija, što je klinička medicina, što je interna medicina… Zato je važno da dopustimo da nas informiraju stručnjaci, a ako sami želimo stručno govoriti o tim stvarima, to trebamo naučiti iz pravih izvora. Ponekad se čini da su najglasniji i najpoznatiji epidemiolozi i infektolozi na ulici. Ali nisu, jer nemaju kada tamo dangubiti. Oni su u bolnicama, oni su u zavodima za javno zdravstvo i oni nastoje djelovati kompetentno na temelju životnoga poziva i obrazovanja kako bi pomogli svima u zaštiti života i zdravlja u okolnostima opće ugroze.

Neprijeporno je da kada dođemo do kliničke medicine, ondje gdje se medicinske spoznaje primjenjuju na konkretnim bolesnicima, nema egzaktnih rezultata jer egzaktne su samo metode, egzaktni su samo terapijski protokoli, a učinci ovise o imunosnoj reakciji bolesnika. Kako će pojedina terapija reagirati na pojedinoga pacijenta ovisi o brojnim faktorima, a najosnovniji jest imunosni sustav. Nema na licu zemlje dva identična osobna imunosna sustava. Ima ih onoliko koliko ima ljudskih bića. Prema tome kod jednoga terapija djeluje dobro, kod drugoga jedva, a kod trećega nimalo. Nije stoga zdravorazumski udarati šakom po stolu i amaterski govoriti: »Cjepiva su ovakva i onakva, mogu ili ne mogu ovo, a trebala bi nešto drugo…« Na kraju dolazimo do diletantskoga određivanja kako bi cjepivo trebalo idealno djelovati u pojedincu, a što bi medicina trebala činiti. Kraj je zdravoga razuma, a ne njegov početak, kada se iznose medicinski nestručne i znanstveno neutemeljene tvrdnje, jer se time unosi nepovjerenje u liječnike, a cijeli se zdravstveni sustav i znanost stavljaju u pitanje.

Razlikovati između racionalnih argumenata i bajka

No zar baš i među stručnjacima ne postoje oprječna mišljenja?

Apsolutno. To je i normalno, jer znanost nije jednoumlje, nego silno vrijedna intelektualna avantura i povlašteno mjesto kritičkoga mišljenja u međusobnom sučeljavanju, ali s racionalnim argumentima i na znanstveno dokazanim činjenicama. U tom kontekstu treba jasno razlikovati oprječna mišljenja znanstvenika u pogledu društvene primjene određenih znanstvenih spoznaja od samih znanstveno dokazanih činjenica. I kod toga je moguće jasno prepoznati tko iznosi racionalne argumente, a tko prepričava osobna uvjerenja pomiješana s bajkama. U tom smislu o pandemiji kao teoriji zavjere i izmišljotini, o koronavirusu kao sredstvu pokoravanja ljudi ne govore znanstvenici, ni liječnici, ni razumni ljudi koji su se informirali na pravim izvorima, nego govore nestručne osobe, amateri i diletanti kojima opća nedaća koristi samo kao sredstvo egomanije i narcizma.

Što se može smatrati sotonskim djelom?

Ali činjenica jest da se podjela dogodila, ili je isprovocirana. Spomenuli ste društvene mreže, prosvjeduje se, a i unutar Crkve javljaju se različiti glasovi. Možemo li postaviti i pitanje: Je li ovo što se događa sotonsko djelo?

Ako postoji fenomen da se protivljenja samoj pandemiji, samomu koronavirusu i sve vezano za to izravno naziva sotonskim djelom, onda bi trebalo ponajprije odgovoriti na sljedeća pitanja: Tko je skrivio pandemiju? Tko je skrivio infekciju? Tko je skrivio oboljenje? Tko je skrivio nečiju smrt od bolesti uzrokovane pandemijom? Kad govorimo teološkim jezikom, sotonsko djelo podrazumijeva da se zlo uvijek služi ljudima kako bi se nametnulo. Služi se ljudima koji obmanjuju, lažu, grade se gordima, oholima. Služi se ljudima koji misle da znaju, a uopće ne znaju, ljudima koji unose razdore i podjele, a danas najviše ljudima koji zloupotrebljavaju moć suvremenih medija, pogotovo društvenih mreža, da bi iz skrivljenoga neznanja i neodgovornosti širili lažne informacije i zbunjivali ljude. Takvi zaluđuju javnost, prozivaju kompetentne stručnjake, obaraju očevidnosti ljudskoga razuma, a ponajviše obeskrjepljuju zahtjeve moralnoga zakona i kršćanske ljubavi. Takvo se ozračje može smatrati sotonskim djelom u ljudima koji ishlapljuju razum i vjeru u mozganjima svojim.

Trebalo je ranije početi govoriti

S više se mjesta u zadnje vrijeme čuju tvrdnje da je Crkva u koronakrizi izgubila proročki glas. Kako to tumačite?

Crkva je zajednica proročkih ljudi, a samo njezino postojanje, njezina prisutnost – proročka je prisutnost. Svi crpimo i svi smo nakalemljeni na Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi. Prema tome Crkva kao Kristova Zaručnica ne može ne biti samim svojim postojanjem i prisutnošću proročka. Proročki glas Crkve nije drugo nego glas samoga Boga, budući da proročka služba nije predviđanje budućnosti, nego odvažno prenošenje Božje riječi. U tom smislu smatram da se u proročki glas Crkve u ovoj pandemiji mogu ubrojiti riječi pape Franje da je cijepljenje čin ljubavi, zatim bilješka Kongregacije za nauk vjere od 20. prosinca prošle godine da su raspoloživa cjepiva protiv koronavirusa moralno prihvatljiva, a napose višekratno izjavljeno stajalište Svete Stolice da postoji bitna povezanost između osobnoga i javnoga zdravlja zato što postoji bitna povezanost između osobnoga dobra i općega dobra društvene zajednice. Što je drugo nego proročki glas pozvati na cijepljenje radi zaštite života i zdravlja svih ljudi, a osobito ugroženih, slabih, imunosno kompromitiranih, teško bolesnih, starih, siromašnih, a to je hoćete – ne ćete u hrvatskom društvu možda i trećina svekolikoga pučanstva. Uostalom vidjeli smo da se bolest COVID-19 uopće ne obazire na te činjenice, nego nemilosrdno napada i zdrave ljude sve do smrtnoga ishoda. Pametnomu dosta.

Crkva je u Hrvatskoj trebala osnovati jedno ad hoc mješovito, interdisciplinarno povjerenstvo za ukupno praćenje izazova i zahtjeva pandemije u svjetlu vjere i pastoralnih zahtjeva. Od početka smo vidjeli kad smo ušli u »zatvaranje« da je to izravno zadrlo u život crkvene zajednice, zadrlo je u sam »izvor i vrhunac« svekolikoga života Crkve, svakoga vjernika, a to je liturgijsko slavlje, pogotovo liturgijsko slavlje euharistije. Već je to zahtijevalo da se oformi tijelo koje bi Crkvi, odnosno biskupskoj konferenciji, služilo kao sredstvo redovitoga, cjelovitoga i objektivnoga informiranja s punim povjerenjem i rasterećeno od dnevnopolitičkih nesuglasica i pseudoznanstvene galame s užarenih društvenih mreža, ulica i trgova. Ne kao pandan nacionalnomu stožeru koji zakonito djeluje u ime političke zajednice, ali je izložen reakcijama svih aktera političke zajednice. Jer, osim što oni trebaju odgovorno voditi računa o medicinski i znanstveno utemeljenim činjenicama i argumentima, ipak predstavljaju političku zajednicu i neizbježno su i političko tijelo. Crkva je mogla, a po mojem skromnom sudu, i trebala oformiti jedno prigodno tijelo s ekspertima, izabranima od teologa, pastoralnih službenika, liječnika svih relevantnih specijalnosti, pravnika, sociologa, psihologa, čija bi zadaća bila redovito i cjelovito informiranje biskupa o svim relevantnim pitanjima kako bi mogla primjereno i pravodobno reagirati.

Posljednju izjavu Stalnoga vijeća HBK-a u svom bitnom aspektu trebalo se čuti već u siječnju ili veljači ove godine kad je počelo cijepljenje, a rasprava je krenula u krivom smjeru jer se glavni i gorući moralni problem u uvjetima pandemije ne sastoji u sukobu prava, nego u sukobu moralnih dužnosti. Budući da prava i dužnosti zajedno čine realno jedinstvo, poput lica i naličja, važno je reći koje su konkretne moralne dužnosti onih koji se boje za svoja prava. Manje je bitno to što se protivnici cijepljenja mogu pozivati na izjavu hrvatskih biskupa, jer uostalom to je njihovo pravo, od činjenice da ih bolnički liječnici nisu dobro razumjeli, a to se nije smjelo dogoditi. Smatram da nisu upravo zato što prava i dužnosti tvore realno jedinstvo i nije ih moguće jednostrano odvajati ako se ne žele otvarati suvišne i nepotrebne konfrontacije. Pravo na slobodu savjesti je sakrosanktno načelo, ali i ono ima ograničenja, a ona su dana upravo u moralnim dužnostima na koje se svaka savjest treba razborito i neizostavno obazirati u donošenju ispravnoga moralnoga suda. Prema tome, kad netko tvrdi da mu je ugroženo neko ljudsko pravo, neka dobro promisli je li pritom izvršio sve svoje moralne dužnosti.


Glas Koncila

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

Vatikan,  Sub, 27. Stu. 2021.

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

U srdačnome razgovoru istaknuti su dobri bilateralni odnosi te se raspravilo o temama zajedničkog interesa vezano uz crkvene i građanske zajednice

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Križevci,  Sub, 27. Stu. 2021.

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Gladomor je nad ukrajinskim narodom provodio sovjetski komunistički režim 1932./1933. pod Josifom Staljinom

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

Split,  Sub, 27. Stu. 2021.

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

U organizaciji Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, Misijskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i sestara službenica Milosrđa

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Banja Luka,  Sub, 27. Stu. 2021.

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica razgovarao je s novinarom Darkom Pavičićem, a intervju koji je objavljen u Večernjem listu u subotu, 28. studenoga 2021., donosimo u cijelosti