OBJAVLJENA KNJIGA O ŽUPI ČAJDRAŠ

U petak na svetkovinu Srca Isusova, 15. lipnja 2012., na patron zeničke župe Čajdraš iz tiska je izišla knjiga pod naslovom „Čajdraš u mome srcu. Povijest župe Čajdraš i kronološki prikaz otvorenog napada na pripadnike brigade Hrvatskog vijeća obrane - Zenica, te događanja nakon toga u zeničkoj župi Čajdraš“. Autor knjige je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i sin župe Čajdraš mons. mr. Tomo Knežević. Knjigu je autor posvetio pokojnom čajdraškom župniku vlč. Boži Markotiću, svim poginulim hrvatskim braniteljima i prognanim Hrvatima župe Čajdraš i cijele Središnje Bosne. Predstavljanje knjige predviđeno je za kraj rujna u Zenici.

Knjiga uz predgovor i zaključak ima šest poglavlja: Kratke povijesne crtice općine i grada Zenice, te Katoličke crkve na prostorima Zeničke kotline; Čajdraš prije i nakon osnivanja župe; Rat u BiH s posebnim osvrtom na općinu i grad Zenicu; Župa Čajdraš tijekom minuloga rata u BiH (1991.-1995.); Karitativno djelovanje na prostoru Zeničkih župa; Ekskurs: I Čajdraš je dobio džamiju.

U Predgovoru autor iznosi motivacije pisanja knjige. Ovom knjigom želi otrgnuti od zaborava Zenički kraj i šire, njegove ljude, povijesna događanja, ratna stradanja, područja crkvenog djelovanja te suradnje i tolerancije s drugim vjerama i narodima. On ne prikriva već objelodanjuje da je kronologija ratnih događaja, koju je pod naslovom „Početak nestajanja Čajdraša kakvog smo poznavali“ započeo njegov prethodnik pokojni čajdraški vlč. Božo Markotić, a koju je on sam nastavio i završio o rodnoj župi Čajdraš. Ista kronika poslužila je kao dokazni materijal i međunarodnom Haškom sudu. Pri tom je naglasio kako će ova knjiga dobro doći i drugim poglavito domaćim sudovima u BiH na svim razinama u procesima koji su započeti, ili će tek uslijediti. Knjigom se zalaže za utvrđivanje istine o odgovornosti onih koji su svojim postupcima povrijedili akte i norme međunarodnog i domaćeg prava. Želi da ova knjiga bude prilog koji ne optužuje nego samo informira, a sve u potvrdu zadaće izrečene u poznatoj maksimi: „Dogodilo se, ne ponovilo se“.

U prvom poglavlju pod naslovom „Kratke povijesne crtice općine i grada Zenice, te Katoličke crkve na prostorima zeničke kotline“ autor je posvetio upoznavanju čitatelja s najvažnijim znamenitostima uže i šire zajednice, u čijem je okruženju smještena i živi župa Čajdraš u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Središnjoj Bosni. Donio je i povijesni prikaz kroz koji je prošao Zenički kraj, njegovi ljudi i narodi u daljoj i bližoj povijesti. Prezentirane su njegove privredne, obrazovne, kulturne, ekološke i druge karakteristike i obilježja, sve do prikaza duhovnih zvanja te imena poznatih i zaslužnih športskih, znanstvenih, rukovodećih i drugih pojedinaca Zeničkog kraja. Brižno i pomno prikupivši podatke o poznatim ljudima iz gotovo svih područja društvenoga života, kako svjetovnog tako i duhovnog, autor ih ne bira niti ističe, ni po vjeri ni po naciji, već po zaslugama po kojima su postali poznati u konkretnoj sredini, a neke i diljem svijeta.

Drugo poglavlje, „Čajdraš prije i nakon osnivanja župe“, posvećeno je mjestu i župi Čajdraš, koje autor smješta u prostoru i u vremenu. Prezentirao je zemljopisna obilježja, prometne smjernice i osobito ljudske i vjerničke želje da se osnuje župa i izgradi župna crkva sa svim sadržajima koji su potrebni jednom takvom središtu duhovnoga života. Autor se potrudio do detalja pojasniti i od mogućeg zaborava otrgnuti podrijetlo imena Čajdraš, sliku popisa njegova stanovništva i vjernika župe Čajdraš pred sam rat i nakon njega, kronologiju izgradnje crkvenih objekata, poglavito važnost osnutka župe. Pomno i pedantno opisao je predratno i poratno vrijeme, sve poznate i pastoralne djelatnike župe (župnike, privremene upravitelje, privremene kapelane i časne sestre) te njihove posebne zasluge za ovu župu i njezine župljane. Pritom, osobitu pozornost poklonio je svome pokojnom župniku, prethodniku, školskom kolegi i prijatelju vlč. Boži Markotiću, koji je započeo i dugo bilježio, a on samo kao njegov nasljednik nastavio kronologiju brojnih zapažanja i ratnih događanja, koji su središnji i najvažniji dio ove knjige: „Početak nestajanja Čajdraša kakvog smo poznavali“.

Treće poglavlje, pod naslovom „Župa Čajdraš tijekom minuloga rata u BiH (1991.-1995.), započinje opisom stanja u BiH neposredno prije rata, nastavlja detaljnom raščlambom brojnih događanja i stradanja Hrvata katolika Čajdraš, Zeničkoga kraja, Središnje Bosne pa i šire, a završava opisom međunarodnih mirovnih napora i dokumenata, te ratnih šteta koje su počinjene na objektima Vrhbosanske nadbiskupije. Posebnu pozornost posvetio je osnivanju i ulozi ustanova hrvatskoga naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, posebno Zeničkoga kraja. Osobita pozornost autora je i detaljan opis posvećen stradanjima i počinjenim zločinima, ne samo na užem zeničkom prostoru, već i na širem području Središnje Bosne, sve do Posavine i Hercegovine. Detaljno je opisao počinjene zločine nad pripadnicima svoga hrvatskoga naroda u mnogim naseljima Središnje Bosne i šire (Dusina, Trusina, Bilivode, Šušanj, Bikoši, Križančevo selo, Buhine kuće, Kiseljak kod Žepča, Kopijari, Borovica, Uzdol, Doljani, Grabovica i druga), ali također i stradanje Bošnjaka u Ahmićima i Stupnom Dolu. Autor zločin naziva zločinom, bez obzira tko ga je počinio, ali uočava i konstatira dvostruka mjerila i nejednak tretman na strani međunarodne zajednice i njezinih sudova te domaćih sudova na svim razinama kao i domaćih bosansko-hercegovačkih medija. Poglavlje završava opisom mirovnih planova međunarodne zajednice, te Washingtonskog i Daytonskog mirovnoga sporazuma i njihova utjecaja na kraj rata.

Četvrto poglavlje, pod naslovom „Župa Čajdraš tijekom minuloga rata u BiH (1991.-1995.)“, bavi se analiziranjem poglavito ratnih događanja na prostoru župe Čajdrašu. Najveći dio prostora čini 14 kronologija različitih događanja, pomno evidentiranih u Čajdrašu. U pravilu, to su samo činjenične konstatacije što se kojega dana, od koga i komu dogodilo. Od prve kronologije, u kojoj objavljuje popis šezdeset osoba odvedenih istog dana u Kazneno-popravni dom Zenica, do četrnaeste u kojoj opisuje tko je, kada i gdje otuđio električno brojilo s jedne hrvatske kuće. Kronologija je to događaja u jednom nadasve teškom vremenu borbe za opstanak žitelja župe Čajdraš u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, pripadnika manjinskog naroda u okruženju većinskog. Pokojni čajdraški župnik vlč. Božo Markotić, osobito je zabrinut što stanje svakim danom postaje sve nepodnošljivije, a kao pastir osjeća da mu je stado ugroženo. Ljudi „ne mogu privređivati, pa ni drva pripremiti kako bi ih žene mogle odvesti do tržnice i kako bi mogle nešto zaraditi. Humanitarna situacija je tragična. Brašna i drugih namirnica nema ni za lijeka. Sve je nenormalno skupo.“ Kao iskreni vjernik on klečeći moli Gospodina za pomoć iskrenim vapajem: „Dragi Bože, pomozi nam!“ I pitanjem: „Gospodine, da li je na pomolu prestanak ove agonije? Svakodnevna prisilna odvođenja ljudi iz njihovih domova, progoni, pljačke, paljevine, miniranja. Kalvarija ide prema vrhuncu...“, uočava župnik vlč. Božo i autor knjige, koji ovim svojim djelom svjedoči o nesnošljivom stanju onima koji tu nisu bili, ali i generacijama koje će iza nas doći. O studenom 1993. godine na prostoru župe Čajdraš vlč. Božo piše: „Zima je dosta rano zakucala na naša vrata. Pored straha, zime i neizvjesnosti, imamo još jednog neprijatelja: GLAD ... Mnogim obiteljima je vrlo teško, a i sam sam razapet između djela milosrđa i nikakvih materijalnih mogućnosti.“ Posebno ga muče provokacije, bezdušan odnos vlasti i činjenica da počinitelji raznih kaznenih djela ostaju nepoznati, ili, štoviše, oni su od zeničkih vlasti zaštićeni.

Peto poglavlje, „Karitativno djelovanje na prostoru Zeničkih župa“, odnosi se na karitativnu djelatnost na prostoru svih pet Zeničkih župa. U tim teškim okolnostima i vremenima pukog preživljavanja, djelatnost Caritasa kako Zeničkih župa tako i Župe Čajdraš bila je prevažna, ali i bitna s bogatim ratnim i poratnim karitativnim sadržajima. Pružana je svakovrsna pomoć ugroženima, od kućne njege i organizacije savjetovališta, preko pučke kuhinje i zdravstvene skrbi pa sve do podjele odjeće, obuće, namirnica i drugih životnih potrepština. U svemu tome autor nije zaobišao ni korisni doprinos Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva. Sve te aktivnosti bile su podjednako usmjerene prema svim ugroženim ljudima s naglašenim socijalnim potrebama, bez obzira na njihovu vjeru, naciju i druga obilježja.

Šesto poglavlje, „Ekskurs: I Čajdraš je dobio džamiju“, odnosi na se na poratno vrijeme i izgradnju dvadesetosme po redu džamije na prostoru Zeničkog kraja, za potrebe vjernika muslimana u Čajdrašu. Autor ukazuje na činjenicu da je „Etnička slika čajdraških prostora i prostora naselja Vjetrenice promijenjena tijekom bošnjačko-hrvatskih sukoba, tj. tijekom rata, a pogotovo poraća. U odnosu na predratnu situaciju, kada su vjernici muslimani živjeli samo u naseljima Vjetrenica i Donji Čajdraš, današnja poratna slika govori kako su se u većem ili manjem broju naselili i u druge dijelova Čajdraša. Autor se ne određuje prema toj pojavi, već je samo konstatira kao jednu od činjenica promijenjene etničke slike, kao negativne posljedice rata. Izgradnju tog vjerskog objekta opisuje do detalja i posebno naglašava čestitke Hrvata katolika, upućene od strane aktualnog čajdraškog župnika povodom otvaranja tog vjerskog objekta. U nadi da će se iz njega širiti ne samo molitva, „nego i govor dobrote, ljubavi i tolerancije; govor dijaloga i uvažavanja; glas mira i praštanja.“

I na kraju u zaključku, kratkog sadržaja, autor naglašava da je u ovoj njegovoj knjizi po prvi put opisana kratka, bogata i burna povijest najmlađe zeničke župe Čajdraš. Naglašava kako je na njegovu odluku da ovu knjigu napiše i objavi utjecao, ne samo dug prema pokojnom čajdraškom župniku vlč. Boži Markotiću koji započeo i sve do smrti vodio kronologiju najvažnijih zbivanja u jednom nadasve teškom i po život opasnom ratnom vremenu, već također ponašanje dijela sarajevskih medija te nadobudnih pojedinaca i ustanova od kraja rata pa sve do današnjeg dana. Priznaje da je i na strani Čajdrašana bilo propusta, kao i njihovu spremnost zamoliti oproštenje od svih kojima su možda tijekom dalje i bliže povijesti nanijeli bilo kakvu patnju, nepravdu i bol. S druge strane „to isto s pravom očekuju i od pripadnika drugih vjera i naroda, poglavito svojih susjeda s kojima dijele ove prelijepe prostore...“

I dvojica recenzenata dali su svoj osvrt na knjigu čiji je cjeloviti tekst donesen na kraju knjige. Dr. sc. Božo Žepić, profesor emeritus između ostalog je napisao: „... Autor je uložio golemi trud i žrtvovao stanovito vrijeme kako bi sadašnjim i budućim generacijama ljudi, različitih etničkih, vjerskih i drugih opredjeljenja, u jednoj konkretnoj bosansko-hercegovačkoj lokalnoj zajednici života, ostavio neizbrisiva svjedočanstva o kušnjama zajedničkog preživljavanja u jednom teškom vremenu ...“ A mons. doc. dr. sc. Anto Ćosić je kazao: „... Takav je spomenik autor podario svome Čajdrašu i Čajdrašanima, zato ga svatko pojedinačno može sa sobom ponijeti, ma gdje bio. U svakom Vašem domu ma gdje bili ova će Vam knjiga biti najljepši spomenik s kojim ćete se s pravom ponositi jer ste ga zaslužili svojom žrtvom i zato jer je i dar ...“

Knjiga završava riječima na omotu blaženoga Ivana Pavla II. iz pozdravnog govora članovima Predsjedništva BiH i crkvenim predstavnicima u zračnoj luci Sarajevo, 12. travnja 1997.: „... Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti! ... Logiku neljudskoga nasilja valja zamijeniti konstruktivnom logikom mira... Potrebno je, kao u mozaiku, da se svakoj osobi i narodu ovih krajeva jamči očuvanje njihova političkoga, nacionalnoga, kulturnoga i vjerskoga identiteta. Raznolikost je bogatstvo kada se pretvori u međusobnu nadopunjivost u nastojanju oko služenja miru i izgradnju uistinu demokratske Bosne i Hercegovine...“ (kta)

foto