„Isus nije rođen iz religiozne poezije“: Božićni prilog kardinala Gerharda L. Müllera

Božićni osjećaji podižu dušu i dobri su za naše raspoloženje ako ne skliznu u privremenu sentimentalnost i sanjarene utopije. Jer Božić je svetkovina rođenja Isusa Krista, našega Spasitelja, koji se rodio prije 2000 godina u Davidovu gradu „u dane kralja Heroda u Betlehemu judejskom“ (Mt 2,1).

Blagdansko otajstvo se stoga odnosi na povijesnu stvarnost u kojoj se događa i dovršava vječni Božji plan spasenja. Krist, vječni Sin Očev, rođen je od Boga prije svih vremena, a sada poslan u svijet u „punini vremena“ i „rođen od žene“ (Gal 4,6), „majke Isusove“ (Mk 6,3) koju njezina rođakinja Elizabeta pozdravlja kao „majku Gospodina mojega“ (Lk 1,43), „Boga Izraelova“ (Lk 1,68). Protiv nestorijanskoga krivovjerja, koje je nastojalo razdvojiti božansko jedinstvo i božansku narav u božanskoj Osobi Sina Božjega, Sabor u Efezu (431.) proglasio je da Marija nije samo Majka čovjeka Isusa, nego i Majka Božja. Jer Onaj koga je ona začela i rodila kao čovjeka po Duhu Svetomu, Osoba je Sina Božjega koji je jedno biće s Ocem i koji je iz njezine utrobe uzeo ljudsku narav.

Isus, dakle, nije rođen iz religiozne poezije niti se oblikovao u spekulacijama filozofske refleksije. A Marija nije mitski lik koji nadahnjuje vjersku maštu. Zbog svoga stvarnog utjelovljenja, Sin Marijin je Emanuel (Mt 1,23) i pravi Spasitelj svijeta (Iv 4,42). Taj Krist Isus jedini je Posrednik spasenja između Boga i ljudi na temelju i posredstvom svoje ljudske naravi koju je usvojio od Marije (1 Tim 2,4s) koja se ne može odvojiti od njegova povijesnog djelovanja, počevši od navještaja kraljevstva Božjega do njegove spasonosne smrti na križu i njegova slavnog uskrsnuća od mrtvih.

Božić, kao i sva otajstva povijesti spasenja, ima za cilj ojačati našu vjeru u Boga, našega Stvoritelja, Otkupitelja i Dovršitelja. Jer samo u njega možemo položiti svu svoju nadu u životu i smrti. Samo u njemu, po njemu i s njim mi, djeca Božja (1 Iv 3,1), nikada nećemo biti u strahu i sumnji jer smo uvijek sjedinjeni s Bogom u ljubavi (1 Kor 13,13). Jer „Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi“ (1 Iv 4,16-18).

Bez sumnje, samo je Bog autor našega spasenja. A njegov Sin, koji je uzeo naše tijelo od Marije, jedini je Posrednik spasenja. A ovo jedino Kristovo posredovanje nije samo utemeljeno na pozitivističkoj odluci da je Isus poslan samo kronološki kao posljednji prorok. Jer prema katoličkomu vjerovanju, jedino Kristovo posredništvo spasenja temelji se na njegovu božanskom sinovstvu, tj. jedinstvu njegove božanske i ljudske naravi u osobi (grč. hipostaza), tj. hipostatskom jedinstvu.

Ali ne smijemo razumjeti Božji učinak na svijet na način konačnoga uzroka kakav poznajemo od stvaranja, čak i ako bismo ga neizmjerno povećali. Božja uzročnost je univerzalna i prati i održava sve konačne uzroke. Na poseban način Bog djeluje na ljude koje je obdario slobodnom voljom, tako da ljudi imaju svoju kauzalnost u slobodi. Prema katoličkoj vjeri, postoji sveuzročnost Boga, ali ne i jedina uzročnost, kao što je Irenej iz Lyona naglasio protiv gnostika. Jer Bog ne stoji u dijalektički ovisnoj, ograničavajućoj ili komplementarnoj vezi sa svijetom. Njegovoj veličini odgovara da ON može stvoriti istinsku i autonomnu ljudsku slobodu u osobnom stvorenju, a da ništa ne dobije ili izgubi u odnosu na nas. Za razliku od naturalističkoga shvaćanja autonomije, slobode i emancipacije u prosvjetiteljskoj i kritičkoj filozofiji (Immanuel Kant), u katoličkoj teologiji čovjek nije uzrok svoga slobodnog djelovanja za razliku od Božje milosti, nego u svojoj otvorenosti Božjemu djelu.

„Čovjek je obdaren razumom i u tome je pogledu sličan Bogu. On je slobodan u svojoj volji i gospodar samoga sebe. On je sam sebi uzrok (ipse sibi causa est) da je ponekad žito, a ponekad kukolj“ (Irenej Lionski, „Protiv hereza“ IV 4,3). To rezultira ljudskim sudjelovanjem u božanskome djelu otkupljenja koje je značajno za spasenje, ne bez milosti, nego zbog milosti Kristove, koji nas uzdiže u „slobodu i slavu djece Božje“ (Rim 8,21). Dakle, Bog ne gubi svoju slavu jedinoga Otkupitelja čovječanstva, nego se njegova slava očituje u čovjeku kojemu dopušta da sudjeluje u djelu milosti koje želi dovršiti u nama ako slobodno sudjelujemo u izgradnji Božjega kraljevstva svojim prirodnim talentima i nadnaravnim karizmama. „Jer slava Božja je živ čovjek, ali život čovjeka je gledanje Boga – gloria Dei enim vivens homo, vita autem hominis visio Dei.“ (Irenej Lionski, „Protiv hereza“ IV 20,7).

Mi smo – svatko na svoj način i prema svomu pozivu – „suradnici“ Božji (1 Kor 3,8) i „suradnici istine“ (3 Iv 8). Što se tiče suradnje zaređenoga svećenika kao sakramentalnoga posrednika i svetaca koji mole za nas i kojima se obraćamo kao posrednicima – u smislu njihova dodijeljenoga sudjelovanja u spasenjskomu djelu zemaljskoga Isusa i uzvišenoga Gospodina, sveti Toma Akvinski o predestinaciji i posredničkoj suradnji svetaca u našemu spasenju kaže ovo: „Ovo ne proizlazi od nedostatka božanske moći, nego od činjenice da Bog koristi srednje uzroke kako bi očuvao ljepotu poretka stvari i priopćio stvorenjima dostojanstvo uzročnosti (creaturis dignitas causalitatis communicet). Sekundarni uzroci ne mogu ispasti iz poretka univerzalnoga prvog uzroka, već provode ovaj poredak. Stoga se predodređenost od strane stvorenja može podržati, ali ne i spriječiti“ (Suma teologije I a. 28 a. 8).

Osobito gledajući božićno otajstvo, shvaćamo da ne možemo odvojiti Krista od Marije. Vidimo Mariju uz Isusa uz jaslice i pod njegovim križem i susrećemo je usred apostola koji čekaju Duha Svetoga obećana od njezina Sina. A kad Isus na svadbi u Kani (Iv 2,11) objavljuje svoju slavu, a to je „slava Sina Jedinorođenca od Oca, puna milosti i istine“ (Iv 1,14), ona poslužiteljima na svadbi i svima nama govori riječi dubokoga značenja: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,7). Na svim važnim postajama objave Isusa, „Sina Očeva“ (2 Iv 3), i na odlučujućim prekretnicama u povijesti spasenja, nalazimo Mariju „milosti punu“ jer je „Gospodin s njom“ (Lk 1,28), radosno spremnu služiti Božjemu naumu spasenja koji je započeo i dovršio njezin Sin zajedno sa svojim slobodnim sudjelovanjem. Bog je oduvijek izabrao Mariju da postane Majka njegova Sina koji je od nje uzeo ljudsku narav. Ali on je preduhitrio njezinu slobodnu volju svojom nježnom udvaračkom milošću, tako da je kao odgovor na anđelovu poruku mogla s blaženom slobodom reći: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38). I upravo zato što je Gospodin „pogledao na poniznost svoje službenice“, ona može pjevati o Gospodnjoj snažnoj milosti: „Evo, od sada će me svi naraštaji zvati blaženom.“ (Lk 2, 48).

U 8. poglavlju „Dogmatske konstitucije o Crkvi“ pod naslovom „Djevica Marija u otajstvu Krista i Crkve“, Drugi vatikanski koncil sažeo je bitne sadržaje i rezultate 2000-godišnje povijesti dogme katoličkoga nauka o Mariji, njezinu sudjelovanju u Kristovu spasenjskomu djelu i njezinu trajnom značenju za Crkvu („Lumen gentium“ 52-69).

Iako su koncilski oci ostali oprezni u pogledu naslova „Marija, Posrednica svih milosti“ i „Suotkupiteljica“ (Corredemptrix) kako bi izbjegli nesporazume među katolicima i pogrješna tumačenja među protestantima, Koncil nije ostavio ni najmanju sumnju u stvarnost Marijina specifičnoga sudjelovanja i suradnje u djelu spasenja njezina Sina.

Svaki kristološki i mariološki naslov može biti pogrješno shvaćen ako nije definiran u smislu stvarnosti koju želi prenijeti. Nažalost, više nespretna nego argumentirana Nota Dikasterija za nauk vjere „Mater populi fidelis“ donijela je novu zbrku umjesto da činjenično i terminološki produbi temu. To se posebno odnosi na naknadna objašnjenja njezina prefekta koji kaže kako bi se te titule svakako mogle koristiti u privatnoj pobožnosti i teologiji, ali ne i u službenim tekstovima Učiteljstva, iako su ih pape, biskupi i crkveni učitelji koristili u prošlosti. Ako niste sposobni razjasniti bit stvari i uzrokujete nesporazume umjesto da ih raščistite, radije šutite. Upućivanje na trenutnu katoličku doktrinu i legitimnu praksu pobožnosti bilo bi dovoljno. U pogledu „Djeteta i Marije, njegove majke“ (Mt 2,11), mudraci s Istoka nisu bez pomoći i upute kružili oko otajstva „Marijina savršenoga jedinstva s Kristom“ (Lumen Gentium 63). „Poklonili su mu se i iznijeli svoje blago te prinijeli darove: zlato, tamjan i smirnu“ (usp. Mt 2,11).

Vođeni naukom Crkve, u Božiću želimo razmatrati Marijino otajstvo u svjetlu njezina božanskoga Sina: „Ali Otac milosrđa želio je da prije utjelovljenja predodređena Majka izrekne svoju privolu: i kao što je žena prinijela smrti, tako je Žena prinijela i životu.

To se na najuzvišeniji način odnosi na Isusovu majku koja je rodila sam život svijeta koji sve obnavlja i koju je Bog obdario darovima primjerenima takvoj zadaći. Tako je Adamova kći Marija, složivši se s Božjom riječi, postala Isusova majka. Svim je srcem i nesputana grijehom prigrlila Božju volju spasenja te se kao službenica Gospodnja posve predala Osobi i djelu svoga Sina i tako pod njim i s njim u milosti svemogućega Boga služila Otajstvu otkupljenja. Sveti su oci s pravom uvjereni da Bog Mariju nije samo pasivno koristio, nego je ona slobodnom vjerom i poslušnošću prinijela spasenju ljudi. Sveti Irenej kaže da je „u svojoj poslušnosti postala uzrokom spasenja sebi i cijelomu ljudskom rodu“. Zato nemali broj drevnih otaca voli reći u svojim propovijedima, „da je čvor Evine neposlušnosti razriješen Marijinom poslušnošću; i što je djevica Eva nevjerom svezala, to je Djevica Marija vjerom razriješila“. U usporedbi s Evom, Mariju nazivaju „majkom živih“ i često ističu: „Po Evi je došla smrt, po Mariji život“ (Lumen Gentium 56).

Neka Dijete u jaslicama podari Crkvi ono jedinstvo kakvo ga povezuje s njegovom Majkom Marijom koja je pralik i slika naroda Božjega na nebu i na zemlji. Jer „kao što je Marija, Majka Isusova, već proslavljena dušom i tijelom na nebu, slika je i početak Crkve koja će se dovršiti u budućemu svijetu, tako ona svijetli i ovdje na zemlji do dolaska Gospodinova, kao znak sigurne nade i utjehe lutajućem narodu Božjem“ (Lumen gentium 68).

Gerhard L. Müller

(kta)