Kardinal Parolin: Mir se rađa iz priznavanja drugoga, a ne iz uravnoteženja strahova

Državni tajnik kardinal Parolin, Papin izaslanik u Bruxellesu povodom 800. obljetnice katedrale, predvodio je jučer, 11. siječnja, misu kojom je započela proslava te obljetnice. Osvrćući se na Europu, kardinal je istaknuo da u sadašnjoj stvarnosti, obilježenoj krhkošću, strahom i podjelama, ne samo političkim ili društvenim, nego i unutarnjim, kršćanstvo ne nudi tehnička rješenja nego predlaže bitne ljudske vrijednosti, piše Vatican News.

Prenosim vam srdačne pozdrave i duhovnu blizinu Njegove Svetosti Pape Lava koji je u ovoj prigodi želio na poseban način izraziti svoje zajedništvo s ovom Crkvom i ovom zemljom imenovavši me papinskim izaslanikom. Tim se riječima na francuskom i engleskom jeziku Papin državni tajnik kardinal Pietro Parolin obratio Crkvi u nadbiskupiji Malines-Bruxelles, belgijskoj kraljevskoj obitelji, biskupima te zemlje i svim vjernicima, u svojoj propovijedi održanoj jučer, 11. siječnja, u Bruxellesu, tijekom mise kojom je otvorena proslava osamstote obljetnice katedrale sv. Mihaela i sv. Gudule.

Kardinal se osvrnuo na dugu povijest toga bogoslužnog mjesta - najprije kapele posvećene svetom Mihaelu, zatim romaničke crkve, a u 13. stoljeću velike gotičke građevine - te istaknuo da se Crkva ne rađa iz jednoga, izoliranog čina ili projekta ostvarenog u jednom trenutku, nego iz vjernosti koja se proteže kroz generacije. Tijekom 800 godina katedrala svjedoči i prati kršćanski život u belgijskoj prijestolnici i naciji kroz duboko različita razdoblja – dodao je kardinal ističući da nas sveti Mihael poziva na budnost i razlučivanje, dok nas sveta Gudula podsjeća da vjera raste kroz svakodnevnu vjernost, pozivajući tako Crkvu da zajedno živi istinu i služenje, odlučnost i blagost.

Od katedrale, kardinal Parolin je proširio pogled prije svega na grad Bruxelles, jedno od mjesta u kojemu se Europa – kako je rekao – pokušava preispitati i izgraditi; raskrižje naroda, jezika i kultura, obilježeno tradicijom dijaloga i posredovanja, koje nas podsjeća da se Europa rađa iz susreta i sposobnosti da razlike drži zajedno. Proširujući pogled na Stari kontinent, usredotočio se na razdoblje koje ga karakterizira, obilježeno krhkošću, strahovima i podjelama, ne samo političkim i društvenim, nego i unutarnjim i kulturnim, te teškoćama koje ga potkopavaju u korijenu. U tom kontekstu, kršćanstvo ne nudi tehnička rješenja – napomenuo je kardinal te dodao – Ono predlaže, na umjeren, ali odlučan način, bitne ljudske vrijednosti, nastojeći prosvijetliti savjest i ne nametati se. Državni je tajnik pritom podsjetio da je dostojanstvo osobe ispred svake računice, da pravednost raste uključivanjem, a ne odvajanjem, te da se mir rađa iz priznavanja drugoga, a ne iz uravnoteženja strahova.

Apel koji je sveti Ivan Pavao II. uputio u Santiagu de Composteli 9. studenog 1982., prema kardinalovim je riječima aktualniji je nego ikad: „Ako Europa ponovno otvori svoja vrata Kristu i ako se ne boji otvoriti njegovoj spasonosnoj moći granice država, gospodarske i političke sustave, opsežna područja kulture, civilizacije i razvoja, njezinom budućnošću neće dominirati neizvjesnost i strah, nego će se otvoriti novom razdoblju života, unutarnjem i vanjskom, blagotvornom i odlučujućem za cijeli svijet, kojemu uvijek prijete oblaci rata i mogući uragan atomskoga holokausta“. Riječ je o viziji koja je konkretan oblik poprimila zahvaljujući Robertu Schumanu, Konradu Adenaueru i Alcideu De Gasperiju, koji su znali zamisliti kontinent ne kao puki savez interesa, nego kao zajednicu utemeljenu na pomirenju i prvenstvu osobe i općega dobra, i koji su shvatili koliko je nužno, nakon povijesnih raskola, obnoviti ne samo strukture, nego i međusobno povjerenje – istaknuo je kardinal.

U današnjoj europskoj stvarnosti Crkva se suočava s jednim od najodlučnijih izazova, a to je da ne izgubi svoju evanđeosku odvažnost – primijetio je državni tajnik. Crkva slabi kada prestane biti sol koja daje okus, svjetlo koje osvjetljava, kvasac koji potiče rast – napomenuo je te objasnio da Crkva ne dominira poviješću, niti se jednostavno stapa s njom. Ona prolazi njome kao prisutnost koja prati, razlučuje i služi. Kako uče crkveni oci, Crkva je sveta zbog dara koji prima, ali krhka zbog ograničenosti svojih članova. Zbog toga ne živi po savršenstvu, nego po milosti; ne po samodostatnosti, nego po zajedništvu. Na tom putu nikada ne prestaje odjekivati Božja Riječ, glas koji ulazi u život, vodi ga i potiče naša najdublja pitanja, ne izbjegavajući ih. Budući da smo u krštenju uronjeni u Krista i uključeni u stvarnost veću od nas samih, mi smo kamenje kojim se Gospodin koristi, a Crkva raste kada različitosti postanu izvor bogatstva i kada je ljubav veza koja ju drži zajedno – pojasnio je kardinal Parolin te na kraju istaknuo kako nas Marija uči da plodnost ne proizlazi iz čvrstoće struktura, nego iz otvorenosti Božjem djelovanju; ne iz neposredne vidljivosti, nego iz strpljive vjernosti. (kta)