Preminula s. Nada Velić

S. Nada Velić, redovnica Marijinih sestara čudotvorne medaljice, preminula je u srijedu, 8. srpnja 2026. u 89. godini života i 64. godini svetih zavjeta. Misa zadušnica i sprovodni obredi održani su u subotu, 11. srpnja u kapeli na groblju sv. Ane u Osijeku. Predvodio ih je župnik Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku Tomislav Benaković, a u koncelebraciji je bio fra Dragutin Brezovec, OFMCap, izvijestili su Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije i Marijine sestre čudotvorne medaljice.

U svojoj homiliji, vlč. Benaković je rekao: „Kada se približi kraj života, tada se na poseban način vidi ono što je čovjek nosio u svome srcu. Kod sestre Nade to je bila – nada. Njezino ime nije bilo samo ime koje je nosila, nego i stvarnost koju je živjela. I kada joj je bilo teško, kada ju je bolest lomila i tijelo izdavalo, nije dopustila da joj nestane vedrine. Bolest ju je sve više ograničavala, korak je postajao težak, svaki pokret zahtijevao je napor, ali je i dalje nosila mir, vedrinu i osmijeh. Trpjela je, ali nije željela da njezina patnja optereti druge. Kao da je govorila: ako ja izgubim vedrinu, bit će teže i onima oko mene. Upravo je ta snaga bila njezino najveće svjedočanstvo. Dobila je ime Nada i doista ga je sačuvala do posljednjega daha. A nama danas, više nego ikada, upravo je nada potrebna.“

Ističući kako je i u posljednjim danima svoga života željela ostati vedra te da nije željela da je se pamti kao nemoćnu staricu, nego kao osobu koja i kroz trpljenje svjedoči da nije sama, nego da je Gospodin s njom, vlč. Benaković je rekao: „U posljednjim mjesecima života potpuno se predala Gospodinu. Najvažnija joj je bila sveta misa i susret s Isusom u euharistiji. U njemu je nalazila snagu, mir i utjehu. Isus je rekao: „Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Taj život sestra Nada živjela je s vjerom i nadom. Zato danas ne oplakujemo samo rastanak sa sestrom Nadom, nego zahvaljujemo Bogu za nadu koju je posijala među nama.“

Nekrolog

S. Nada Velić rođena je 8. travnja 1938. godine u Bihaću u BIH, od oca Luke i majke Kate rođ. Lulić. U pobožnoj vjerničkoj obitelji rođeno je petnaestero djece od kojih je devet umrlo u ranoj dobi, a šest ostalo na životu. S. Nada bila je četrnaesta po redu. U kući gdje se obitelj okupljala na svakodnevnu zajedničku molitvu razvijala se klica zvanja u srcu mlade Nade. Na vrata samostana Marijinih sestara pokucala je 28. studenoga 1962., s 24 godine, te je ubrzo započela postulat. Vrijeme novicijata započela je 23. veljače 1963. i novicijat je provela Osijeku, a redovničko odijelo primila je 18. travnja 1964. godine. Prve svete zavjete položila je 12. lipnja 1968., a doživotne 15. kolovoza 1990. Kao mlada sestra išla je u privatnu njegu kod bolesnika po kućama, zatim je radila kao kuharica u župi Sotin, kod otaca kapucina u Osijeku, u župi Janjevo, a obavljala je i kućanske poslove u župi Vrapče, u Beču, na Glavotoku te u samostanskim kućama u Blaškovcu, Dubrovniku, na Srebrnjaku i na kraju u provincijalnoj kući u Osijeku.

Veći dio svoga radnog vijeka s. Nada je provela služeći bolesnima u domovima: Sombor, Priština, Štimlje – gdje je služila djeci s posebnim potrebama u vrlo teškim uvjetima te u židovskom domu u Zagrebu gdje je dočekala mirovinu. Sestra Nada bila je jednostavna i dobrog srca, pobožna i mirna. Prema drugim sestrama bila je strpljiva i uslužna, spremna na svaki posao i na svako dobro djelo. Kod njege bolesnika bila je vrlo suosjećajna, uredna i spretna. Predala se potpuno Bogu, svojoj Družbi i služenju bližnjima, a snagu za ponizno služenje i skroviti život crpila je u molitvi, euharistiji i redovničkoj zajednici. Njezino ime Nada uistinu joj je pristajalo jer je bila prožeta nadom u vječni život i vječnu nagradu koju Gospodin priprema onima koji ga ljube.

U posljednje dvije godine zdravlje joj je bivalo sve slabije, kao i pokretljivost. S vedrinom je prihvaćala i taj križ iz Božje ruke. U zadnje vrijeme bolest je tako uznapredovala da joj je svaki pokret prouzrokovao bol. Sve je zadivila njezina velika strpljivost i prihvaćanje patnje koju je prikazivala Bogu za Družbu i potrebe Crkve. Nije se nikada tužila, ni prigovarala. Znala je reći: „Rodili smo se da trpimo!“ Bila je zahvalna sestrama za sve što su činile za nju i uskliknula bi: „Sunce moje, hvala ti!“ Kao što je živjela ponizno i skromno, tako je okružena molitvom zajednice sestara, s. Nada blaženo predala svoju dušu Gospodinu.

(kta)