Misa zadušnica i sprovod fra Zlatka Matanovića

Svećenik Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zlatko Matanović, koji je okrijepljen svetim sakramentima preminuo u bolnici u Orašju 17. kolovoza 2026. u 90. godini života, 72. godini redovništva i 64. godini svećeništva, na vječni je počinak ispraćen u četvrtak 20. kolovoza na Plehanu u Bosanskoj Posavini.

Uz lijes pokojnika misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Marka Evanđeliste predvodio je vikar provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro. Uz domaćeg župnika i gvardijana fra Ivana Nujića i kanonika Stolnog kaptola vrhbosanskog i fojničkog arhiđakona preč. Marka Zubaka suslavilo je još pedesetak svećenika.

U prigodnoj homiliji fra Janko je naglasio kako smrt nije gubitak, nego „osvijetljen Kristovim križem i uskrsnućem trajno prelazi u zahvalnost dara Božje blizine koju smo osjetili u našoj pokojnoj braći i sestrama“.

„Evanđeoska poruka križa ne naviješta trijumfalnu Božju snagu koja uklanja smrt, nego Božju prisutnost koja ulazi u samu dubinu ljudske smrtnosti. Na križu je Bog čovjeku dokraja očitovao svoju ljubav koja po njegovu uskrsnuću otvara put životu i kroz ledena vrata smrti. Naš pok. brat fra Zlatko posvetio je svoj život naviještanju evanđelja po primjeru sv. Franje Asiškog služeći neumorno i odano Bogu kojega je nastojao svakodnevno prepoznavati u licima i potrebama malenih i jednostavnih ljudi kojima je bio poslan u 63 godine njegova svećeničkog života“, rekao je fra Janko. Naglasivši kako iza svakog istaknutog pojedinca stoje stotine tihih i skromnih ljudi koji su svakoga dana činili ono što je trebalo činiti, ne tražeći nikakvo priznanje, ustvrdio je kako je provincija Bosna Srebrena uvijek imala i ima tihe i skromne fratre koji su svakoga dana otvarali župne urede, slavili mise, ispovijedali, učili djecu vjeri i ljudskosti, molili, razgovarali s ljudima, posredovali i vodili svoj narod kroz teška i mračna vremena. Kazao je kako, iako gotovo nitko od njih ne uđe u povijesne knjige, oni stvaraju i nose povijest te kako je jedan od njih upravo bio pok. fra Zlatko.

„Jedino što ostaje važno i što svaki čovjek može ponijeti sa sobom s ovoga svijeta jest koliko je ljudi po njemu osjetilo da nisu sami i napušteni, da ih netko sluša i razumije, da ih Crkva nije zaboravila i da ih Bog nije napustio u teškim i beznadnim vremenima“, ustvrdio je fra Janko i pozvao vjernike da mole sa zahvalnošću za svećenike koji su to u malenosti i skromnosti činili s velikom ljubavlju.

„Samo se u malenosti i skromnosti očituje veličina i poziv franjevačkog poziva i života. Svojim služenjem učinit ćemo da naša provincija Bosna Srebrena traje, da hrvatski narod ovdje opstaje i Evanđelje prenosi iz generacije u generaciju“, zaključio je fra Janko. Podsjetivši na riječi Majke Terezije – kako male stvari učinjene s velikom ljubavlju mogu promijeniti svijet – posvjedočio je kako je upravo pok. fra Zlatko ustrajavao u vjeri da križ nije teret nego znak Božje ljubavi s kojom se sve gleda ozdravljenim očima pa tako i smrt.

Ocrtavajući život i djelo pok. fra Zlatka gvardijan Nujić je podsjetio kako je njegov životni vijek od 89 godina dar kojim je Bog blagoslovio njega, ali jednako tako i sve koji su imali radost poznavati ga, učiti od njega i s njim dijeliti sretne i teške dane.

Posvjedočio je kako je pok. fra Zlatka posebno krasila ljudska vedrina i jednostavnost, kako je bio neumoran radnik na njivi Gospodnjoj, na svoj posao nikada nije izlazio smrknuta lica te kako je njegov prepoznatljivi znak bila njegova vedrina.

„Bio je onaj autentični bosanski ujak – narodni čovjek, pristupačan, sklon šali, blag i uvijek spreman na toplu riječ koja liječi tjeskobu i briše brige. Volio je svoju Bosnu, a napose posavski zavičaj, gdje je kroz godine svoje duge službe neumorno sijao radost evanđelja i mnogima bio oslonac, napose nakon ratnih stradanja. U svojoj mladosti rado je trčao za nogometnom loptom. Ta mladenačka zaigranost ostavila je trag na njegovu kasnijem svećeničkom životu. Naučila ga je timskom radu i zajedništvu. Iz te nogometne igre u život je prenio spoznaju da se do cilja stiže s drugima, nikada sam, i da je svaki čovjek na terenu života jednako važan. Isus je rekao: 'Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje.' Fra Zlatko je tu djetinju razigranost nosio i njome zračio cijeloga života. Vjerojatno baš zato najviše je od svega volio male, sebi slične, jednostavne ljude. Nije se zanosio velikim, nedohvatljivim i nerealnim stvarima. Nije tražio visoke položaje ni isprazne ljudske hvale. Njegova teologija bila je jednostavna, franjevačka, utemeljena na evanđelju svakodnevice. Znao je saslušati težaka, utješiti majku u brizi, nasmijati dijete i sjesti za stol s onima koje je svijet zaboravio. Svojom skromnošću i vedrinom pokazao nam je da je svetost u jednostavnosti. Svoju je njivu Gospodnju okopavao s ljubavlju, ostavljajući iza sebe duboke brazde dobrote, mira i kršćanske nade. Znao se šaliti na račun prolaznosti, ali je život živio punim plućima u službi Bogu i svom narodu“, rekao je o pokojniku gvardijan fra Ivan.

Zahvalio je svima koji su se za njega brinuli: nećakinji Sanji Guberac, koja je za njega brinula posebno posljednjih dana, dr. Perici Jelečeviću, ravnatelju bolnice u Orašju, kao i svim drugim liječnicima i osoblju, braći samostana u Tolisi koji su fra Zlatku udijelili sakramente umirućih te fra Ivici Kyrilu Pavloviću koji se za njega brinuo kao njegov župnik.

Od pokojnika je u ime Vrhbosanske nadbiskupije oprostio kanonik Zubak.

Nakon mise pokopan je fratarskom groblju na Plehanu. Sprovodne obrede predvodio je vikar fra Janko.

U prepunoj crkvi Imena Marijina u Svilaju u srijedu 19. kolovoza od svog su se omiljenog svećenika oprostili župljani te župe. Misu zadušnicu uz petnaestak svećenika i domaćeg župnika fra Ivicu Kyrila Pavlovića predvodio je plehanski gvardijan fra Ivan.

U oproštajnom govoru župnik fra Ivica je naglasio kako je fra Zlatko kroz Sveto Pismo živio svoju vjeru i pronalazio nadu u vječni život, govorio kako mu određeni dijelovi Svetoga Pisma daju toplinu i omekšavaju srce, kako u životu što doživljavaš je samo prolaz, promjena te nije kraj svega.

„U tišini svoje sobe, već prilično slaboga sluha, osluškivao je Isusove riječi čekajući dolazak na odredište: kraljevstvo nebesko. Uz Sveto Pismo je drugovao s Isusom za euharistijskim stolom. Odgovore na svoje tjeskobe i nemire pronalazio je u Misi, u Euharistiji. U svakom euharistijskom slavlju oči su mu se otvarale i prepoznavale Isusa, živoga. Slavio je revno, čisto i pobožno. Fra Zlatko je znao da je sveta nedjelja trenutak velike pauze. Svaka nedjelja je ugodna stanka, dobra pauza da sebi kažemo: sreli smo Isusa, primili ga u svoj život, pa nećemo tu stati, zaleći ili zaspati. Krećemo dalje. Idemo navijestiti svojoj braći i sestrama onoga kojega smo primili u život, pod svoj krov. Znao je da Isusa susreće i da nas Isus susreće u braći i sestrama i preko njih pruža nam odgovor na naša pitanja, sumnje i tjeskobe. Sveto Pismo, Euharistija i bratstvo u zajednici tri su stvarnosti koju su fra Zlatku bile u središtu života. Imao je svoj način izražavanja, govora, ponekad sa humorom i smijehom koje ga se nadaleko čulo…“, rekao je o pokojniku župnik fra Ivica te zahvalio svima koji su mu u župi bili potpora, pomoć kako u molitvi tako i svojom blizinom i konkretnom pomoću.

Fra Zlatko, krsnim imenom Marijan, rođen je 1. listopada 1936. u Svilaju u uzornoj katoličkoj obitelji Joze i majke Anice, rođ. Ivelj, koji su Crkvi dali još jednog svećenika, fra Zlatkova pokojnog brata fra Iliju. Osnovnu školu pohađao je najprije u Donjem Svilaju, potom u Derventi i u Bosanskom Brodu, srednju školu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Redovnički habit obukao je 14. srpnja 1954. u Sarajevu. Jednostavne redovničke zavjete položio je 1955. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane 1959. u Sarajevu. Red đakonata primio je 31. ožujka 1963. u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 14. srpnja 1963. na Plehanu. Od tada do kraja svog života služio je svome bosanskome katoličkom puku u Provinciji Bosni Srebrenoj „tiho, marljivo i radosno“. Služio je u brojnim župama, većinom na području rodne Bosanske Posavine kao redovnik i svećenik dijeleći svete sakramente i utjehu vjere povjerenom narodu.

U zajednici je obnašao službe župnog vikara i župnika. Prvo je služio kao župni vikar na Plehanu (1964.-1967.), zatim kratko u Vitezu (1967.), zatim Podmilačju (1967.-1968.), Špionici (1968.), Domaljevcu (1968.-1970.), Ulicama (1970.), Gornjoj Dubici (1970.-1973.), Foči kod Doboja (1973.-1975.) i Rumbocima (1975.-1976.). Potom je 9 godina služio kao župnik Potočanima (1976.-1985.), a onda župni vikar na Plehanu (1987.-1991.) i u Gornjoj Dubici (1991.-1994.), gdje ga je zatekao rat. U vremenu ratnog vihora zajedno s pukom posavskog otišao je u izbjeglištvo: od 1992. do 1996. boravio je u Trnjanima, u Slavoniji. Nakon rata nastavio je služiti kao župnik u Gornjoj Dubici (1994.-1997.), zatim kao župni vikar u Potočanima (1997.-2000.), u Špionici (2000.-2006.), na Ulicama (2006.-2009.), ponovno u Potočanima (2009.-2025.) te na kraju u Svilaju (od 2025. pa sve do dana svoje smrti). Ukupno: 51 godinu župni vikar, 12 godina župnik.

U svojoj rodnoj župi Imena Marijina u Svilaju fra Zlatko je prije tri godine proslavio i svoju dijamantnu misu, a prije 13 godina i zlatnu misu uz geslo „Milostiv je i milosrdan Gospodin!“ (Ps 145) pa strpljivo čeka da se grešnik obrati i živi! Aleluja!“ (kta/b.l.)