Intervju nadbiskupa Vukšića za Radiopostaju Mir Međugorje

Nakon euharistijskog slavlja koje je predvodio 20. svibnja 2026., drugog dana boravka relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i njenih svetih roditelja u župi Bistrica kod Uskoplja, vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić dao je intervju za Radiopostaju Mir Međugorje.

Tom prigodom govorio je o važnosti pohoda relikvija vjerničkom narodu Bosne i Hercegovine, o primjeru svete Terezije od Djeteta Isusa današnjoj Crkvi i poticaju za nova duhovna zvanja te o tome može li sv. Terezija i njezin put prema svetosti biti odgovor na život današnjeg čovjeka. Vrhbosanski nadbiskup govorio je i o važnosti malih župnih zajednica za Crkvu i kako ovakav susret – pohod relikvija u župu – može i treba ostaviti dubok duhovni trag.

Koliko je važno da relikvije svetaca, u ovom slučaju svete Male Terezije i njezinih roditelja, dolaze među vjernički narod Bosni i Hercegovine?

„Svaka prisutnost svetaca među ljudima je vrlo važna, dapače silno važno. U ovom slučaju se radi o zemnim ostacima svete Male Terezije i njezinih roditelja. I naravno, jer je svetački primjer uvijek nadahnuće, pouka i velik primjer za nasljedovanje za sve kršćanske vjernike. Svako podsjećanje na svece je u službi vlastitog obraćenja i vlastitoga posvećenja pa su na takav način i zemni ostaci svete Male Terezije, a u povodu 100. obljetnice njezinoj proglašenja svetom, zaista milosna prigoda i za ovu župnu zajednicu. Razgovaramo u Bistrici, koja je inače župa posvećena i pod njezinom zaštitom, tako da je sigurno za ovaj cijeli kraj i osobito za ovu župnu zajednicu prava milost, što su zemni ostaci danas ovdje, kao što je prava milost i za druge dvije župe na području naše biskupske konferencije i dva karmelska samostana, gdje se u ovom pohodu dogodilo isto što i ovdje u Bistrici.“

Što primjer svete Male Terezije govori današnjoj Crkvi i može li njezin primjer biti poziv i poticaj na nova duhovna zvanja?

„Svi redovnici su uvijek ne samo dokaz da je sve to u tom staležu moguće, nego su poziv svim ljudima koji možda osjećaju negdje poziv u sebi da dobro razmisle i pođu sličnim putom, bez obzira radi li se o kontemplativnom redu kojemu je pripadala sveta Mala Terezija ili takozvanim apostolskim redovničkim zajednicama. S druge strane, primjeri svetosti njezinih roditelja također su velik poziv svima, doslovce svima, jer svi smo rođeni u obiteljima, svi imamo obitelji ili svoje ili obitelji podrijetla i njezini sveti roditelji su ne samo pokazatelj da je svetost i u obiteljskom životu zaista moguća, nego su poziv svim muževima i ženama, svim roditeljima da u vlastitom stanju posvećene ženidbe, sakramentalne ženidbe, živeći obiteljski život, traže putove osobnog posvećenja i posvećenja ostalih članova svojih obitelji.

Tako da je u ovom konkretnom primjeru pohoda relikvija svete male Terezije i njezinih roditelja sadržana višestruka poruka. Poruka onima koji jesu već u duhovnom staležu, bilo muškom, bilo ženskom, da rade na vlastitom posvećenju i, s druge strane, doslovce svima ostalima koji su izabrali drugačiji životni kršćanski put da također hode putem svetosti.“

Može li put prema svetosti svete Male Terezije biti odgovor na ubrzani i opterećen život današnjeg čovjeka?

“Različiti su odgovori na ubrzani put današnjega čovjeka. Njezin odgovor u obliku kontemplativnog života u zatvorenom samostanu je, recimo tako, vrlo radikalan oblik odgovora na ono što zovemo ubrzani život koji, doslovce, vrlo često guta osnovne potrebe čovjeka. Onemogućuje mu da bude sam sa sobom, s dragim Bogom, da sam sebi posveti određeno vrijeme, jer se u životu često obveze toliko množe i potrebe koje čovjek sebi nekada nametne, a možda mu i nisu potrebne, učinile su da je, u primjeru, svetaca zaista nadahnuće. Naravno, radikalan oblik života, kontemplativni oblik kakav je živjela sveta Mala Terezija, je privilegija za rijetke.

Ali postoje različiti oblici traženja vlastite smirenosti, vlastitoga susreta s Bogom. Postoje svetački primjeri u ovom dijapazonu od kontemplacije do obiteljskoga života. Raspon je ogroman i doslovce svako zvanje, svako radno mjesto, svaki dom, svaka prigoda u životu, jesu zlatne prigode za vršenje svetosti i rast u dobroti i ljubavi prema drugim ljudima, odnosno prema kršćanskom nauku i viđenju osobnog posvećenja. Ne postoji ni jedna prigoda na ovom svijetu u kojoj čovjek ne bi mogao naći načina kako raditi na tom vlastitom rastu i napretku.”

Koliko Crkvi danas se znače male, ali žive župne zajednice kao što je ova u Bistrici?

„Znače mnogo. Župna zajednica je uvijek dio Crkve i to živi dio Crkve. Do te mjere da treba shvatiti da se Kristova Crkva sastoji od ovakvih zajednica. Dakle, jedna župa plus druga župa plus treća, pa do kraja koliko ih ima u jednoj biskupiji, tvore jednu biskupijsku zajednicu. Potom jedna biskupija, pa još jedna biskupija, pa još jedna, i tako do kraja svijeta čine vidljivu zajednicu Kristovih vjernika.

I u zbroju svih tih zajednica nalazimo ono što zovemo opća Kristova Crkva. U nekom smislu valja reći da bez ovih konkretnih, pa tamo ni malih zajednica, nema ni one opće. Jer opća je zapravo Crkva ona koja se ostvaruje u konkretnoj povijesti u konkretnim zajednicama i ona u njima postoji i od njih postoji.

Tako da kad govorimo o važnosti onda nikada ne govorimo o broju ljudi koji žive. Naravno da nam je u misionarskom smislu vrlo drag rast Crkve i u demografskom smislu, ali Krist Gospodin je uvijek cijeli prisutan, njegov nauk, cijeli je prisutan bez obzira kojim brojem se mjeri demografska snaga jedne ili druge njegove zajednice.“

Može li ovakav susret ostaviti jedan trag u ovoj župnoj zajednici?

„Naravno da se ovo sve dogodilo i da je ovo sve organizirano sa željom da ostavi trag, duhovni trag. Taj trag će nedvojbeno biti i u sjećanju kao što se sjećaju neke osobe koji su prije pola stoljeća sudjelovali u sličnom pohodu. Ali ono što je želja Crkve kad se ovakvi pohodi događaju je da ovaj pohod ostavi duhovni trag u životu konkretnog čovjeka ne samo na način pamćenja, nego na način nasljedovanja primjera, jer možda je najlakše sjećati se, najlakše pamtiti, najlakše pisati novinsku reportažu, ali životom pristajati uz primjer konkretnog sveca je mnogo zahtjevnije.

Želja je ovakvih pohoda i Crkve općenito, kada govorimo o svecima, kada o njima propovijedamo, da svi svoje živote suobličimo njihovom načinu života. U propovijedi sam kazao da je svetost koju su živjeli ovih troje, čije smo zemne ostatke, danas ovdje častili, jesu slika i prilika Božje svetosti, odnosno, čovjek je stvoren da, čitamo to na prvim stranicama Svetoga pisma na sliku i priliku Božju, ali nije stvoren zato da bude mrtva priroda.

Stvoren je da bude akcija, da bude djelotvoran, da se ta svetost živi, da se ta svetost vidi, da drugi osjete da to zaista postoji. To je zapravo svrha Božjega stvaranja i to je svrha toga što smo mi slika i prilika Božje. Kad govorimo o toj doslovce biblijskoj istini o čovjeku, onda valja kazati da je dragi Bog svakoga od nas stvorio kao svoju zadanu sliku. A ova zadatost je naša obveza i naša zadaća. Odnosno, potrebno je da u vlastitom životu vučemo konce tako da taj zadani goblen zasja barem na kraju ovozemaljskog života na način kako to dragi Bog hoće. I upravo je to i završna poruka kao što je to i svrha pohoda ovih relikvija.“

Razgovarao: Mijo Brkić