Ana Artuković Ljubić za Večernji list: O četrnaest godina djelovanja Centra SPES, izazovima odrastanja i važnosti podrške obiteljima

Ravnateljica Caritasova Centra za djecu, mlade i obitelj SPES, Ana Artuković Ljubić, u razgovoru s novinarom Bracom Selimovićem za Večernji list govorila je o četrnaest godina djelovanja Centra, njegovu razvoju, programima i izazovima s kojima se danas susreću djeca, mladi i obitelji. Poseban naglasak stavljen je na važnost preventivnog rada, podrške obiteljima i uloge Centra SPES u lokalnoj zajednici, izvijestila je mrežna stranica Caritasa hercegovačjih biskupija.

U nastavku prenosimo intervju objavljen u Večernjem listu.

---

Centar SPES djeluje od 2012. godine. Kako je sve počelo, s kakvom ste idejom krenuli i kako se Centar mijenjao i razvijao tijekom ovih četrnaest godina?

Caritasov Centar za djecu, mlade i obitelj SPES započeo je iz želje da djeca, mladi i obitelji u svojoj lokalnoj zajednici imaju mjesto na kojem će dobiti podršku, razumijevanje i priliku za osobni rast i razvoj. Ideja je od početka bila usmjerena na prevenciju, na to da ne čekamo da se teškoće razviju u ozbiljne probleme, nego da se lokalnoj zajednici pruži podrška na vrijeme. Tijekom godina Centar se razvijao u skladu s potrebama djece, mladih i obitelji koje nam dolaze, ali i s promjenama koje smo i sami uočavali u društvu. Od početnih aktivnosti postupno su se širili programi, razvijale nove radionice za djecu i mlade. Primjerice, u posljednjih nekoliko godina primijetili smo potrebu za logopedskim radionicama, te smo iste oformili i sad na tom području imamo jednu jako lijepu priču koju nastavljamo graditi zahvaljujući našim volonterima. Također, kroz cijeli niz godina rasle su i naše suradnje s odgojno-obrazovnim ustanovama i drugim organizacijama. Ipak, rekla bih da se, unatoč svim promjenama, temeljna ideja nije promijenila. I dalje vjerujemo da samo povratak univerzalnim vrijednostima odnosno njihovo prenošenje na nove generacije može donijeti nadu u drugačiju budućnost i drugačiju kulturu srca.

Tko su ljudi koji danas dolaze u SPES i koriste vaše programe? Koliko ih je i s kakvim se potrebama i problemima najčešće susrećete u radu s njima?

Naši su korisnici djeca dobi od četvrte do četrnaeste godine života, adolescenti, roditelji i obitelji koje žele unaprijediti svoje odnose, razvijati nove vještine ili pronaći podršku u određenom životnom razdoblju. Mladi koji se suočavaju s izazovima odrastanja te roditelji koji žele bolje razumjeti potrebe svoje djece i pronaći bolje načine komunikacije s njima. U radu s adolescentima sve češće susrećemo teme povezane s manjkom samopouzdanja, teškoćama u odnosima s vršnjacima, pritiskom okoline, školskim očekivanjima i pitanjem vlastitog identiteta. Tu su i iskustva vršnjačkog nasilja, osjećaj nepripadanja, teškoće u izražavanju emocija i traženju pomoći. Kod roditelja se često pojavljuju pitanja kako postaviti granice, kako razgovarati s djecom i kako ih podržati u izazovima današnjeg svijeta s kojima se sami možda nisu susretali u svojem odrastanju. Upravo na tim najčešćim temama temeljimo sve naše radionice i programe. Broj korisnika mijenja se ovisno o razdoblju i programima koje provodimo, a obuhvaćamo ih kroz različite oblike grupnog rada, tj. kroz radionice i individualnog rada kroz psihološko savjetovanje i program Učimo zajedno. Važno nam je naglasiti da iza svake brojke stoji konkretna osoba i njezina priča. Ne promatramo korisnike samo kroz teškoć, nego i kroz njihove snage, mogućnosti i potencijale.

Provodite različite programe namijenjene djeci, mladima i obiteljima. Na što ste u svom radu posebno usmjereni i koje probleme uočavate kao najizraženije u današnjem društvu?

Naš je rad usmjeren na cjelovit razvoj osobe, što znači da nam nisu važni samo školski uspjeh ili usvajanje određenih znanja, nego i emocionalna pismenost, poticanje empatije, komunikacija, razvoj samopouzdanja, sposobnost rješavanja problema i kvalitetni odnosi s drugima. Kroz radionice za djecu potičemo razvoj govorno-jezičnih, socijalnih, emocionalnih i kreativnih vještina, te timskom radu, dok s mladima radimo na jačanju osobnih kompetencija, prepoznavanju vlastitih vrijednosti i odgovornom donošenju odluka. Roditeljima pružamo podršku u odgojnim izazovima, a kroz savjetodavni rad nastojimo ponuditi prostor za razgovor i bolje razumijevanje vlastitih iskustava.

Jedan od izazova današnjeg društva vidimo u tome što se od djece i mladih puno očekuje, pritisci su ogromni, a istodobno se ne posvećuje dovoljno pažnje razvoju vještina koje su im potrebne da bi se s tim očekivanjima znali nositi. Živimo u društvu u kojem ih učimo kako postići rezultate, ali ponekad nedovoljno kako se nositi s neuspjehom, izraziti osjećaje, postaviti granice ili zatražiti pomoć.

Posebno nas zabrinjavaju vršnjačko nasilje, poteškoće u komunikaciji, sveprisutni pritisak uspoređivanja s drugima te utjecaj digitalnog okruženja na odnose, sliku o sebi i osjećaj vlastite vrijednosti. Naravno, ne možemo sve teškoće pripisati jednom uzroku, ali vidimo koliko su djeci i mladima potrebni sigurni odnosi i odrasli koji će ih ozbiljno shvatiti. Upravo zato vjerujemo da prevencija nije nešto što radimo usput, nego ulaganje u budućnost. Ako dijete na vrijeme nauči prepoznati emocije, razgovarati o problemima i graditi zdrave odnose, dajemo mu alate koji će mu koristiti cijeloga života.

Volonteri su važan dio rada Centra. Tko su ljudi koji se odlučuju volontirati u SPES-u, što im pružate kroz taj angažman i koliko njihov doprinos znači za vaše svakodnevne aktivnosti?

Većina naših volontera su humanističkih usmjerenja i pomagačkih struka. Među njima su mladi koji žele steći iskustvo i razvijati svoje kompetencije, studenti koji žele povezati teorijsko znanje s praksom, ali i osobe koje jednostavno osjećaju da mogu i žele doprinijeti zajednici. U SPES-u nastojimo da volontiranje ne bude samo prilika za pomaganje drugima, nego i prostor za osobni i profesionalni razvoj. Kroz uključivanje u radionice, timski rad, pripremu aktivnosti i neposredan rad s djecom i mladima razvijaju komunikacijske i organizacijske vještine, uče preuzimati odgovornost i bolje razumiju potrebe različitih skupina. Važno nam je da imaju podršku, jasne smjernice i osjećaj da su ravnopravni dio tima. Njihov doprinos teško je svesti samo na broj sati ili odrađenih aktivnosti. Volonteri donose nove ideje, a djeci i mladima često predstavljaju osobu od povjerenja. Istodobno, i sami od korisnika dobivaju mnogo iskustva koja ih mijenjaju, uče strpljenju i pomažu im da svo teorijsko znanje primijene u praksu. Posebno nam je drago kada uvidimo da ima toliko mladih i kvalitetnih ljudi koji dijele slične vrijednosti i uz to imaju motivacije te iste vrijednosti prenositi na nove generacije. To je vrijednost koja nadilazi pojedinačnu radionicu ili program.

Koliko je SPES povezan s drugim ustanovama, školama, organizacijama i lokalnom zajednicom? Imate li dovoljno razumijevanja i podrške sredine u kojoj djelujete?

Smatramo da se potrebe djece, mladih i obitelji ne mogu kvalitetno zadovoljiti ako svatko djeluje sam za sebe. Zato nam je suradnja s odgojno-obrazovnim ustanovama, drugim organizacijama i stručnjacima iz lokalne zajednice iznimno važna. Kroz suradnje sa školama, razmjenu iskustava i zajedničke aktivnosti nastojimo prepoznati potrebe djece i mladih te im približiti sadržaje i oblike podrške koji im mogu koristiti. Važno nam je i da se teme mentalnog zdravlja, prevencije nasilja i razvoja djece ne otvaraju samo kada se pojavi problem. O njima treba govoriti kontinuirano. Upravo kroz povezivanje možemo graditi zajednicu koja će ranije prepoznati teškoće i kvalitetnije odgovoriti na njih, ali i prevenirati ih. U lokalnoj zajednici postoje ljudi i ustanove koje prepoznaju važnost ovakvog rada i spremni su podržati inicijative koje doprinose dobrobiti djece i obitelji, te se rado odazovu na naše aktivnosti ili i sami predlože neke nove. Istodobno, prostora za veće razumijevanje i snažniju podršku uvijek ima. Voljeli bismo da se preventivni i savjetodavni rad još više prepoznaje kao važan dio brige o zajednici, a ne samo kao dodatna aktivnost. Traženje pomoći ne bi trebalo biti znak slabosti, nego odgovornosti prema sebi i ljudima do kojih nam je stalo. Što više budemo gradili takvo okruženje, to će više ljudi biti spremno potražiti podršku na vrijeme.

Što vam danas predstavlja najveći izazov u radu? S kojim se poteškoćama susrećete u osiguravanju uvjeta za rad, financiranju programa i odgovaranju na potrebe vaših korisnika?

Jedan od najvećih izazova svakako je osigurati kontinuitet rada i stabilne uvjete za provedbu programa. Potrebe djece, mladih i obitelji ne prestaju završetkom projekta ili financijskog razdoblja, a upravo je kontinuitet često ključan za postizanje rezultata. Kada s nekim gradimo odnos povjerenja, razvijamo određene vještine ili prolazimo kroz proces savjetovanja, važno je da postoji mogućnost nastavka podrške. S druge strane, financiranje ovakvih aktivnosti često ovisi o projektnim prijavama, javnim pozivima i donacijama, što zahtijeva mnogo vremena i administrativnog rada. Uz osmišljavanje i provedbu programa, potrebno je osiguravati sredstva, pripremati dokumentaciju, pratiti rezultate i izvještavati donatore. Sve je to nužno, ali istodobno oduzima vrijeme koje bismo željeli još više posvetiti neposrednom radu s korisnicima. Izazov je i odgovoriti na sve potrebe koje prepoznajemo u zajednici. Voljeli bismo da možemo ponuditi još više aktivnosti, veću dostupnost savjetodavne podrške i uključiti veći broj djece, mladih i roditelja. Međutim, za to su potrebni odgovarajući prostorni, financijski i ljudski resursi. Unatoč poteškoćama, nastojimo ostati usmjereni na ono što možemo učiniti. Važno nam je kvalitetno provoditi programe, razvijati suradnje i tražiti nove mogućnosti financiranja, ali i zadržati dosadašnji pristup u radu. Jer na kraju, svrha našeg postojanja nije provedba projekta sama po sebi, nego promjena koju taj projekt može donijeti u nečijem životu.

Kada se osvrnete na sve godine rada, na što ste posebno ponosni? Ima li rezultata, iskustava ili priča koje najbolje pokazuju koliko je vaš rad važan i što biste željeli ostvariti u godinama koje dolaze?

Ponosni smo prije svega na to što SPES već četrnaest godina ostaje prostor u kojem djeca, mladi i obitelji mogu pronaći podršku, priliku za učenje i pozitivan razvoj. Ponosni smo na naše volontere bez kojih SPES-a ne bi bilo. Istaknula bih jedno kvalitativno istraživanje koje smo u suradnji sa Caritasovim Obiteljskim centrom prije nekoliko mjeseci proveli i predstavili na I. regionalnoj konferenciji PREVREG u Zagrebu. Istraživanjem smo htjeli ispitati kako naši bivši sudionici preventivnih radionica, s odmakom od deset godina, danas procjenjuju dugoročne učinke programa te prikupiti njihove preporuke za daljnji razvoj aktivnosti. Rezultati su pokazali da su nekadašnji sudionici danas aktivni u obrazovanju, radu i zajednici. Mnogi od njih nastavljaju svoj obrazovni i profesionalni razvoj, te ono što bih posebno istaknula je da su i sami sada uključeni u volonterske aktivnosti te aktivno sudjeluju u društvenom životu. Nadalje, sudionici su kao najznačajnije ishode sudjelovanja u programima izdvojili razvoj komunikacijskih vještina i otvorenosti, veću društvenost i osjećaj uključenosti, razvoj empatije i poštovanja prema drugima, jačanje timskog rada i suradnje, razvoj kreativnosti te osjećaja pripadnosti zajednici. U svojim su iskazima posebno naglašavali kako su kroz programe naučili kvalitetnije surađivati s drugima, bolje razumjeti sebe i druge te se osjećati opuštenije i sigurnije u društvenim situacijama. Upravo kroz ovo istraživanje potvrdili smo važnost razvoja i provedbe znanstveno utemeljenih preventivnih programa, čija se učinkovitost kontinuirano prati i vrednuje. Upravo nam to daje vjetar u leđa da nastavimo s našim programima prevencije, kreativnog učenja i pozitivnog razvoja, jer kao što naša krilatica i zvuči: ”Naše uporište je CARITAS (LJUBAV), a naša misija SPES (NADA)”.  (kta)