Kardinal Gerhard Müller o nedavnim kritikama iz Njemačke na račun Pape

Prenosimo osvrt kardinala Gerharda Müllera, objavljen na portalu kath.net, o nedavnim kritikama iz Njemačke na račun pape Lava XIV.

Tijekom šest godina, koliko biskup Bätzing obnaša dužnost predsjednika Njemačke biskupske konferencije (DBK), 2,4 milijuna katolika u 27 njemačkih biskupija okrenulo je leđa Crkvi – svojoj majci u vjeri. Ako je pripadnost Crkvi nužna za spasenje svakoga kršćanina koji je spoznao istinu katoličke vjere, onda ovdje nije riječ tek o sociološkome (ili građansko-pravnome) odnosu s nekom korporacijom javnoga prava; naprotiv – teološki gledano – riječ je o vječnome spasenju kod Boga. To je objavljena istina koju je ponovno potvrdio Drugi vatikanski koncil (Lumen Gentium 14). Jer Crkva nije tek proizvoljna organizacija koju su osnovali i kojom upravljaju ljudi, s isključivo svjetovnim vjerskim, moralnim i društvenim programom. Crkva je, naprotiv, Božji narod – ujedinjen jedinstvom Trojedinoga Boga – Tijelo Kristovo i Hram Duha Svetoga (Lumen Gentium 4).

Istina, biskup Bätzing i njegovi aktivisti u sklopu takozvanoga Sinodskog puta nisu jedini osobni uzrok ovoga nezapamćenog propadanja Crkve u Njemačkoj – propadanja koje je imalo tako poguban utjecaj na spasenje duša. Subjektivni motivi onih koji se okreću od Božje Crkve kreću se od gubitka vjere i ljudskih – često gorkih – razočaranja, pa sve do jednostavne želje za uštedom novca izbjegavanjem plaćanja „crkvenoga poreza“.

Međutim, predstavnici Crkve – kako unutar hijerarhije, tako i u tijelima laika – propustili su slijediti jedini mogući put suprotstavljanja ovomu trendu. Otvoreno su odbili prihvatiti preporuku pape Franje o pokušaju „nove evangelizacije“ – to jest, da se ljude, naviještanjem Riječi i primjerom nasljedovanja Krista, uvjeri kako je Isus Krist Sin Božji te da je, u samoj svojoj Osobi, Put, Istina i Život. Štoviše, Krist – pravi Bog i pravi čovjek – ne može se odvojiti od Crkve koja služi kao sakrament spasenja za svijet. To ostaje istinito čak i uz spoznaju da je vidljiva, putujuća Crkva u stvarnosti uvijek mješovita zajednica svetaca i grešnika – zajednica kojoj je, upravo zbog toga, neprestano potrebno obraćenje i obnova u Kristu, njezinoj Glavi (usp. Lumen Gentium 8).

Nasuprot tomu, pontifikat pape Lava XIV. odlikuje se – osobito u njegovim propovijedima i govorima – upravo tim kristocentrizmom. Jedino se unutar toga obzora može pokazati da je Crkva nešto daleko veće od nevladine organizacije osmišljene za poboljšanje svjetovnih uvjeta ili pružanje psihološke utjehe pred neizbježnom nesigurnošću ljudskoga postojanja.

Srdačan prijem na koji je papa Lav XIV. naišao kod milijuna vjernika – uključujući, valja istaknuti, mnoge mlade ljude i one koji tragaju za smislom – tijekom njegovih pastoralnih pohoda Španjolskoj, Francuskoj, a sada i Urugvaju, Argentini i Peruu, nije usmjeren prema njemu osobno. Poput svih ostalih, i on u potpunosti ovisi o Božjoj milosti i oproštenju. Naprotiv, taj je odaziv usmjeren prema Isusu Kristu, Sinu Boga živoga. Jer rimski prvosvećenik, kao i biskupi i svećenici koji stoje u apostolskome nasljeđu, nisu „slavne osobe“ u svjetovnome smislu – likovi koji oko sebe stvaraju kult ličnosti ili dopuštaju da ih zaslijepi pljesak masa. Oni su, naprotiv, glasnici Božje ljubavi – Boga koji je na križu predao svoga Sina za spasenje svakoga pojedinog ljudskog bića.

Pa ipak, upravo u ovome trenutku nade – vremenu kada se „Crkva ponovno budi u dušama“ (Romano Guardini) – biskup Bätzing, posve neopravdano i sasvim namjerno, ulijeva kiseli ocat u vino radosti koju osjećaju mnogi koji se vraćaju u dom Gospodnji. Putem nepravednih optužbi i lažnih insinuacija, on javno omalovažava Papu u vlastitim biskupijskim novinama – potez koji, očekivano, šire određeni mediji s namjerom da naštete Crkvi. Optužuje Papu za sudioništvo u nazadovanju napora usmjerenih na rješavanje problema seksualnoga zlostavljanja od strane crkvenih djelatnika, i to samo zato što Papa nije naveo njemačku „studiju MHG“. Štoviše, zahtijeva od Pape – koji, kao Petrov nasljednik, služi kao trajno načelo i temelj jedinstva Crkve i zbora biskupa u objavljenoj istini (Lumen Gentium 18; 23) – da pojasni ili čak povuče svoje izjave o pojedinačnoj krivnji počinitelja. Koje su, prema njegovu mišljenju, moguće štetne posljedice – za pravno i pastoralno postupanje u slučajevima takvih zločina, uz stavljanje žrtava u središte; za teološku stvarnost smrtnih grijeha protiv šeste zapovijedi i Božjim darom danoga dostojanstva svakoga ljudskog bića; te za sprječavanje budućega zlostavljanja maloljetnika i „ranjivih odraslih osoba“ – koje bi mogle proizaći iz Papina stajališta?

Ovdje on prosuđuje Papu polazeći od stereotipa o sistemskim uzrocima, pri čemu filozofski ne pravi razliku između kategorija „uzroka“ (causa), „uvjeta“ (conditiones) i pukih „vanjskih okolnosti“ (circumstantiae). Ponaša se kao da je taj niz nepreciznih općih mjesta – od „klerikalizma“ i „asimetričnih odnosa moći“ do „sakralnoga uzdizanja svećeničkoga autoriteta“ i nedostatka nadzora nad crkvenim donositeljima odluka od strane neovisnih, vanjskih tijela – neka objavljena dogma ili barem empirijski dokazana činjenica, a ne tek sociološki konstrukt osmišljen kako bi pružio intelektualni privid antiklerikalnim klišeima koji već postoje u umovima njihovih tvoraca i njihovih spremnih sljedbenika. Bez ikakve stroge znanstvene ili metodološke analize ti se pojmovi sada koriste posvuda kao jeftine fraze za paušalno, kolektivno blaćenje čitavih profesionalnih skupina. Dok se u slučaju drugih skupina ljudi upozorava na opasnost od takvih širokih generalizacija, ovdje se „svećenike“ i „Crkvu“ od samoga početka tretira kao krivce, sve dok se ne dokaže njihova nevinost. U ovome kontekstu nije dovoljno samo razlikovati pojedince od goleme, nevine većine. Treba jasno reći da kazneno djelo ne proizlazi iz svećeničke službe – koju Krist povjerava po Duhu Svetomu (Dj 20,28; 2 Tim 1,6) – već iz ljudske naravi osobe koja tu službu obnaša; u tom pogledu, ona se nimalo ne razlikuje od bilo kojega drugog ljudskog bića u svojoj podložnosti napasti i sposobnosti da pristane na grijeh. U moralnoj teologiji, međutim, djelatnik – pod uvjetom da nije spriječen u korištenju razuma i slobode – uvijek je uzrok vlastitih postupaka, za koje i sam snosi odgovornost. Dovoditi u pitanje tu istinu, koju je papa Lav jasno izrazio, ili mu to čak predbacivati, svjedoči o zabrinjavajućem gubitku teološkoga razlučivanja – gubitku koji ide na štetu Crkve.

Činjenica da mogu postojati okolnosti koje umanjuju osjećaj krivnje kod počinitelja ili grešnika, ili koje otupljuju njegovu savjest, ne mijenja ništa – baš kao ni činjenica da onima koji su zaduženi za kadrovska pitanja možda nedostaje potrebne hrabrosti i razboritosti kako bi na vrijeme zaustavili počinitelja. Štoviše, ako se počinitelja svjesno ne spriječi u činjenju budućih djela, ili ako mu se – koliko je to ljudski moguće – ne onemogući ponavljanje prijestupa, tada određeni pojedinci u crkvenoj upravi (poput biskupa, generalnoga vikara ili voditelja kadrovske službe) snose osobnu krivnju; ovdje nije riječ o „anonimnim strukturama“ (konceptu koji se pojavljuje i u kontekstu državnih institucija, poput policije ili sudova). I u tom pogledu ne smije se zaključivati ​​o činjenicama na temelju pukih općih mogućnosti, već se mora polaziti od konkretnih dokaza. Nitko ne može svoje dužnosti i odgovornosti prebaciti na „anonimne sustave“, niti se može skrivati ​​iza tvrdnje da je samo „slijedio pravila“. Shvaćanje prema kojemu krivnju snosi sustav ili kolektiv, a ne pojedinačni počinitelj, karakteristično je za antropologiju totalitarnih ideologija i ateističkih sustava; takvo gledište ni na koji način nije spojivo s kršćanskim poimanjem ljudske osobe. U molitvi Confiteor ili tijekom sakramentalne ispovijedi, svaki katolik udara se u prsa i priznaje: „Sagriješio sam, svojom (!) krivnjom.“

Iza termina „sustavna krivnja“ – za razliku od osobne krivnje – krije se odbacivanje hijerarhijskoga i sakramentalnoga ustroja Crkve, kao i njezina sakramentalnog svećeništva (Lumen Gentium 18–29). Nadalje, iz perspektive „woke“ ideologije, to odražava nijekanje integracije spolnosti u osobnu ljubav između muškarca i žene unutar braka (Gaudium et Spes 47–52). A pravi je skandal to što se ti zahtjevi – za preobrazbom Crkve u liberalno-protestantsku „njemačku nacionalnu Crkvu“, koji su postojali mnogo prije skandala sa zlostavljanjima (a iznosili su ih čak i pojedinci iz „progresivnoga“ tabora koji su kasnije razotkriveni kao zlostavljači, poput McCarricka) – sada usmjeravaju u kampanju protiv same „katoličnosti“ Crkve. Tužna istina – da ljudska narav, ranjena grijehom, može – čak i nakon što je obnovljena u krštenju – iznova rađati svakojaka nedjela i grijehe, ovdje se instrumentalizira za ideološku frakcijsku borbu. Ta je borba u dijametralnoj suprotnosti s biti Crkve kao sakramenta zajedništva s Bogom i jedinstva čovječanstva u Kristu. Ovdje više nije riječ o jedinstvenome poslanju cijele Crkve – u zajedništvu svih njezinih vjernika i pastira – za spasenje svijeta u Isusu Kristu.

Antiteološki okvir – usmjeren na dinamiku moći ili „sakralno uzdizanje“ svećeničkoga autoriteta – izruguje se teološkomu viđenju Katoličke crkve čije su podrijetlo, narav i poslanje duboko artikulirani na Drugome vatikanskom saboru. Crkva nije pitanje političke moći, niti je arena za nadmetanje za utjecaj i ugled. Štoviše, i opće svećenstvo svih vjernika i službeno svećenstvo – koje vrše biskupi i prezbiteri, a koje je Krist sakramentom svećeničkoga reda postavio za pastire i učitelje – obilježeni su „sakralnom” dimenzijom. Pogrešno je tvrditi da bi čisto funkcionalno shvaćanje zaređene službe moglo poslužiti kao zaštita od teških grijeha, poput onih koji krše šestu zapovijed. Naprotiv, snagom sakramentalne milosti (Lumen Gentium 29), biskupi, svećenici i đakoni služe izgradnji Kraljevstva Božjega u srcima vjernika, usred stvarnosti našega vremenitog, ovozemaljskoga postojanja.

Kada zaređeni službenik zlorabi svoje svećeničko dostojanstvo – koje nije namijenjeno služenju vlastitomu egu, već postojanju „za druge“ – kako bi počinio grijeh i naudio ovcama Kristova stada povjerenima njegovoj skrbi, korijen te zloporabe leži u samome počinitelju. On ne proizlazi iz autoriteta koji mu je Krist po Duhu Svetomu povjerio – autoriteta čija je svrha omogućiti mu da bude dobar pastir i uzor stadu, djelujući uime Vrhovnoga Pastira, Krista (1 Pt 5, 1–4). Bog je primarni uzrok svega, ali samo onoga što je dobro i što je utkano u samo biće stvorenja; On ni pod kojim okolnostima nije uzrok zla. Stoga, oštar napad na papu Lava XIV. ne predstavlja dva različita pristupa problemu zla koje će, kao neizbježna stvarnost unutar Crkve (zajednice ljudi sklonih napasti i grijehu), postojati sve do svršetka vremena. Naprotiv, ovdje je riječ o teološkoj viziji Crkve kao sakramenta spasenja svijeta u Kristu, nasuprot sociološki redukcionističkomu – pa čak i ideološki iskrivljenomu – shvaćanju Crkve koja svoj organizacijski opstanak pokušava osigurati samosekularizacijom i prihvaćanjem poimanja čovještva iz kojega je isključen Bog.

Postaviti se pred antieklezijalnu javnost – javnost koja uživa u unutarnjim crkvenim sukobima – kao odlučniji borac protiv seksualnoga zlostavljanja, ne pomaže nesretnim žrtvama takvih nedjela, niti prinosi prevenciji; jer istinska prevencija može proizaći jedino iz zajedničkoga procesa učenja na pogreškama iz prošlosti.

Kritika Papinih riječi i gesta također je moguća – a ponekad čak i nužna – jer, unatoč posebnoj pomoći Duha Svetoga u njegovu sveopćem Učiteljstvu, on ostaje čovjek podložan pogreškama. Ipak, takva se kritika mora iznositi s razboritošću, a ne usred bučne vreve koja od kritičara stvara problem i postaje izvor sablazni unutar Crkve.

(kta)